Ulice četnika umjesto heroja u Banjoj Luci

Inicijativa da se u Mostaru promijene nazivi ulica sa imenima zvaničnika ustaškog režima nameće pitanje i ostalih gradova u BiH, koji imaju slične nazive. Tako u Banjaluci postoje ulice koje nose imena četnika koji su sarađivali sa njemačkom vojskom i vojskom Nezavisne države Hrvatske (NDH) u Drugom svjetskom ratu, ali oni očito nikome ne smetaju.

U Banjaluci su od posljednjeg rata promijenjeni nazivi 244 ulice, pa su tako svoje ime na tablama i pločicama ispod brojeva kuća između ostalih dobili i saradnici okupatora u Drugom svjetskom ratu, četnički vojvoda Uroš Drenović, četnički vojvoda Rade Radić, ali i Ravnogorski pokret.

Ovo posebno teško pada banjalučanki Branki Bjelajac, učesnici Narodnooslobodilačke borbe (NOB).

“Ako neko ima neko pravo i ako nije nešto veliko zgriješio, ali je bio na toj strani, nema toliko pravo da ulica nosi njegovo ime. S druge strane, mnogi nazivi ulica boraca, heroja su ukinuti, zašto?“, pita Branka Bjelajac.

Na naš upit zašto su dati ovi nazivi pojedinim ulicama, da li je bilo inicijativa da se promijene i da li u Gradskoj upravi planiraju da ih promijene nismo dobili odgovor.

Na pitanje šta misle o pomenutim nazivima ulica, građani su uglavnom bili nezainteresovani da odgovore, dok su neki za to da nazivi ostanu.

Zoran Vučkovac, kulturolog iz Banjaluke, kaže da možda i postoji svijest građana da to nije u redu, ali su se svi pomirili sa činjenicom da oni koji su u nekom trenutku sarađivali sa okupatorom imaju svoju ulicu.

“Ljudi uglavnom ne prave od toga ništa specijalno, to je uglavnom ono malograđansko ‘stari Banjalučani’ znaju gdje su stare ulice a ‘novi Banjalučani’ znaju nove ulice i na tome sve ostaje”, kaže Vučkovac.

Na tragu promjene naziva ulica u Banjaluci su od rata naovamo mijenjali i nazivi naselja, pa je između ostalog “Mejdan” postao “Obilićevo”, “Budžak” je preimenovan u “Lazarevo”, dok je “Šeher” postao “Srpske Toplice”, a i brdo “Šehitluci” na kojem se nalazi spomenik palim Krajišnicima u NOB-u, dobilo naziv Banj Brdo.

Kolumnista portala Buka Dragan Bursać kaže da ovo ne čudi i da je trenutna politička situacija u zemlji takva da većini građana ti nazivi ne smetaju.

“To je realnost u kojoj živimo i zahtijevati nešto drugo u ovom trenutku je zaista idealizam. Ne treba zaboraviti da Banjaluka nema ulicu Srđana Aleksića”, napominje Bursać.

Ideologija sa početka devedesetih je na svim stranama težila da smjenom komunizma rehabilituje druge nacionalističke pokrete, sa jedne strane kao opravdanje budućeg revanšizma za zločine iz ranijih perioda, a sa druge strane u svrhu nacionalne homogenizacije oko istih ideja, kaže predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u Republici Srpskoj Branko Todorović.

On navodi primjer iz Bijeljine, gdje trg nosi naziv po Draži Mihailoviću, ističući da takvih primjera ima u cijeloj BiH, ali i regionu.

“I oni zapravo govore o tome da postoje političke snage i ideologije koje na neki način žele da baštine dijelove fašističke ideologije, netolerancije, ekstremizma, šovinizma i svega onoga po čemu su prije svega ustaše i četnici bili zapamćeni”, konstatuje Todorović.

Todorović ističe da se tako stvorila paradoksalna situacija da se BiH stidi svog antifašizma, iako je možda i najviše od svih bivših jugoslovenskih republike dala za tu ideju.

“Ako je budućnost regiona u reinkarnaciji ustaško četničkih zločina i zločinaca i njihovom slavljenju i glorifikaciji, onda smo mi zaista duboko oboljelo društvo na potpuno pogrešnom putu”, dodaje Todorović.

Danijela Majstorović, teoretičarka kulture, naglašava da niko ljude ne pita da li treba nazvati ulicu po nekome kome je istorija dodijelila ulogu saradnika sa okupatorom, uz činjenicu da sjećanje na antifašizam blijedi i nestaje, uz podršku vladajućih elita u BiH. Zato Majstorović postavlja i pitanje šta građani mogu uraditi:

“Da li mi možemo i da sanjamo da imamo neku javnu sferu unutar koje se odluke preispituju, donose, i da ne ide po nekoj direktivi, već da se zaista pitaju ljudi, građani i građanke. Dakle, pitanje je šta mi možemo uraditi pod pretpostavkom da težimo nekakvom demokratskom društvu da nas neko barem o tome pita.”