Sestra Dženana Memića: Kad mi je teško odem na mezar i pričam s njim

Mnogo se tuge, isplakanih suza, nemoći i bola nakupilo u porodičnoj kući Memića otkako je prije četiri mjeseca tragično nastradao 22-godišnji Dženan, uzorni i primjerni sin svojih roditelja, iskreni prijatelj mnogih, ali više od svega, najbolji brat svojoj 13 mjeseci mlađoj sestri Arijani. Koliko tuga, toliko i bol zbog nepravde s kojom se ova porodica nosi otkako je tog osmog februara, dok je šetao s djevojkom (Alisa Mutap op.a), Dženan zadobio teške povrede glave usljed udarca tupim predmetom, piše “Azra”.

Loše prognoze

– Imao je samo 22 godine, a tako je zrelo razmišljao. Uvijek smo se mogli na njega osloniti – priča nam Arijana, suzdržavajući plač.

Rane su svježe i teško je pričati o lijepim stvarima. Prvo što joj pada na pamet na spomen brata jeste osmi februar i nesreća na ilidžanskoj aleji.
Nekoliko sati prije su se rastali s osmijehom. Kao da je predosjetila da će se desiti nešto loše, Arijana te noći nije bila raspoložena. Vratila se kući oko deset sati i legla da spava.

Kasnije je saznala da je Dženan u bolnici i da će biti operiran. Uprkos lošim prognozama i riječima doktora da Dženan ima samo deset posto šanse da preživi, njegovi najdraži su do posljednjeg trenutka vjerovali da će se oporaviti.

– Nadali smo se da će biti dobro, da će ozdraviti i da ćemo mu ići u posjetu. Tog dana kad su nam javili da je preselio, trebala sam ići kod njega. Prethodnih dana mu nisam išla jer sam imala herpes od pada imuniteta. Ustali smo ujutro, bilo je pola sedam kad je babi zazvonio telefon. Mama i ja smo shvatile da ga zovu iz bolnice. Samo je problijedio i rek'o: „Dobro”. Mama je osjetila, govorila je babi: „Znam ja šta ćeš mi reći”. Ali on nije govorio ništa, samo nam je pozvao Hitnu pomoć i dalje šutio. Navaljivala sam s pitanjima. Na kraju sam rekla: „Je li živ?”. I čula sam: „Nije” – sa suzama u očima prisjeća se Arijana.

Sedam dana nakon što je nastradao, Dženan je izgubio bitku za život. Mozak je bio suviše povrijeđen da bi zadavao komande. Ni srce više nije imalo snage. Stalo je.

Netaknuta soba

– On meni uvijek jednako nedostaje, njega mi niko ne može zamijeniti. Kad sam sama, većinu vremena provedem plačući. Nedavno sam ulazila u njegovu sobu. Na ormaru stoji njegova odjeća koju je prethodnog dana nosio i još se osjeti njegov miris. Tako će i biti, niko to neće dirati. Svakog dana odem na mezar, nekad i po dva puta. Kad mi je teško odem i pričam s njim – priča Arijana, svjesna da mora biti jaka, zbog Dženana, zbog babe i mame.

Kaže da ga često sanja i to kako se smije.

– Tražila sam poslije na internetu šta znači kad se na snu neko smije, tumačenje kaže da mu je lijepo, kao da mi je poručio da se ne trebam brinuti. Često ga sanjaju i njegovi prijatelji pa se okupimo i prepričavamo. Ali svi ga sanjamo nasmijanog i sretnog. Takav je bio uvijek – završava Arijana sa suzama u očima.

Najviše nas boli nepravda

– Najviše nas boli ova nepravda, jer, koliko god nam je teško što se sve ovo desilo, teže nam je što oni sve petljaju i skrivaju. Mislim na Alisinu porodicu i Tužilaštvo. Zašto se nije odmah sve riješilo? Imaju svjedoka, Alisu?! Ja nikad ne bih nekog optuživala bez razloga, ali njoj ne vjerujem. Ispričala mi je tri različite verzije o nesreći i normalno je da sumnjam. Borit ćemo se sve dok pravda ne izađe na vidjelo – odlučna je Arijana.