Ispovijest Sonje Karadžić: Iz Sarajeva sam iznijela mačka i tetkinu tepsiju

U ekskluzivnoj ispovijesti koju je dala za beogradski Ekspres, Sonja Karadžić-Jovičević, kćerka haškog osuđenika i bivšeg prvog čovjeka Republike Srpske Radovana Karadžića, otkriva detalje koji su doveli do do hapšenja njenog oca.

– Nakon one čuvene svadbe koja se označava kao početak sukoba u Bosni i prvih barikada u Sarajevu, mi smo nastavili da živimo u svom stanu sve dok jednog dana nisu došli neki momci iz bezbjednosne službe i odveli nas u hotel “Holidej In”. Ništa nisam ponijela, ni stvari ni dokumenta, jedino mi je slučajno ostao indeks u torbi. Ti momci su došli, poskidali sijalice u haustoru i rekli nam da krenemo. Pokupila sam rođaku iz Putinaca koja je kod nas studirala, umotala mačka u ćebe i ušla u kola. Vozila sam tatinu ladu jer njega su stavili u neka druga kola. Nisam znala gde idemo jer smo bili u koloni sve dok nismo došli u “Holidej In”. Tada sam čula da su primijetili da se iza naše zgrade okupljaju Zelene beretke. Kasnije sam vidjela da mi je u autu ostala tetkina tepsija, ispostaviće se jedina stvar koju sam ponijela u izbjeglištvo. Mama se poslije rasplakala kada je vidjela tu tepsiju, u kojoj je svojoj sestri slala nešto, neku pitu valjda.

Istina o mojoj pudlici, helikopteru i ranjenicima

– U ratu mi je izginulo puno prijatelja. Obično smo se okupljali za moj rođendan, a onda smo stalno odgađali viđenja jer je svako malo neko poginuo ili bio ranjen. Teško je bilo, živjeli smo bez struje u izbjegličkom smještaju. Miševi su nam šetali iznad glave, u tim barakama gdje smo živjeli kada smo izašli iz Sarajeva, nekom kampu izviđačkom. I poslije neko priča da smo živjeli u luksuzu. Čula sam sve te razne priče, pisalo se i po medijima svašta, ali nije me pogađalo jer sam znala da to nije istina.

Jedna od tih priča bila je i ona o pudlici. Da sam izbacila ranjenike iz helikoptera da bi se do Pala povezla moja pudlica. Ništa od toga nije istina, osim da sam toga dana kada je nastala ta fotografija, ja sa pudlicom ispred helikoptera, stvarno bila u Beogradu.

Sve je izmislio jedan beogradski novinar koji zatekao na aerodromu sa nama. Radovan je imao teoriju da preko njega opozicija smješta Miloševiću jer je to bilo pred same izbore 1992. godine, a ja nisam znala šta da mislim. Sve mi je to bilo suludo, konstatuje Karadžićeva.

Muslimani su nas razbili propagandom

– Propaganda sa muslimanske strane je bila strašna i oni su ozbiljno radili na tome. Sve je išlo na to da se Srbi predstave kao divljaci, koljači, silovatelji. Takva vrsta medijske pripreme krenula je mnogo ranije. Još 1987-88. godine angažovana je agencija Ruder i Fin, koja je radila na tome da bi Srbi mogli kasnije da se optuže tačno po stavkama iz Ženevske konvencije. Neke stvari nisu prošle, kao pokušaj sa hemijskim oružjem, ili optužbe da spremamo biološko oružje. Mi nismo imali hljeba da jedemo, odakle nam hemijsko oružje. I zato su krenuli da podmeću silovanja. To zvuči strašno, ali po statistikama silovanih muslimanki ispada da Srbi nisu ništa drugo radili tokom rata nego samo silovali njihove žene. Sukobi su počeli u maju, a mi smo već u julu imali izvještaje o strašnim silovanjima i navodne porođaje tih silovanih žena. Nemoguće, jer niko se ne porađa za 3-4 mjeseca. Kasnije se saznalo da su se neke od njih porodile na privatnim klinikama u Švajcarskoj i da su mnoga od te djece bila crna ili melezi. Ali, o tome niko nije pisao.

Radovan se družio sa Koljevićem, sa ostalima je bio na “vi”

– Radovan i Ljiljana su se porodično družili sa Nikolom Koljevićem. Viđali smo se na rođendanima i slavama. On je bio iz te ekipe intelektualnog društva mojih roditelja. Međutim, imao je ličnu tragediju da mu je jedan sin poginuo u Austriji na skijanju i on je godinama kasnije bio depresivan i na kraju je izvršio samoubistvo pred ne znam koju godišnjicu od pogibije sina. Biljanu Plavšić upoznala sam kada je dolazila u stranku, ali sa njom se nisu privatno družili, dok sam generala Mladića srela tek za vrijeme rata. Sjećam se da uletio bukvalno nogom u neki objekat “Krajina” tamo na Palama, da je bio strog i nabusit kakav je i danas. Bili su on i njegova žena Bosa jednom kod nas na slavi, ali se nismo privatno družili. Jovicu Stanišića sam vidjela tri puta u životu, od toga dva puta u Hagu, takođe i Frenkija Simatovića.

O odnosu svog oca sa ljudima kaže da je ponekad bio čudan za ove prostore…

– Radovan je sa svima bio na “vi”, mlađima i starijima. On je sa snahom bio na “vi” sve dok se nije udala za mog brata Sašu. Mama ga je jednom pitala: Kako možeš da budeš sa Brankicom na “vi” kada nam živi u kući, donosi ti kafu, u trenerci šetaš pred njom… A on je odgovarao: “Ako pređem na ti i zbližim se sa njom, a poslije oni raskinu, ja ću da patim”.

Kako je Holbrooke natjerao Miloševića da proda Radovana

O ostavci svog oca, Dejtonskom sporazumu i podizanju optužnice Haškog tribunala protiv svog oca Sonja Karadžić-Jovičević kaže da su to bili povezani i uzajamno uslovljeni potezi međunarodne zajednice.

– Amerikanci su mjesecima prije Dejtona vršili pritisak da Radovan podnese ostavku na mjesto predsjednika RS. I ne samo to, nego su od njega tražili da “zaledi”, baš tako je bila formulacija, funkciju predsjednika SDS i da se ne pojavljuje u javnosti. Da može samo da se bavi poslom psihijatra i da piše knjige, otkriva kćerka haškog optuženika uslove za potpisivanje Dejtonskog sporazuma.

Sjećam se te noći kada je Radovan potpisao taj “sporazum o povlačenju”. Jovica Stanišić je noću sletio helikopterom na Pale i donio taj papir da ga tata potpiše, pa ga odnio nazad
Ona misli da ta ideja nije mogla da prođe u najmanju ruku bez prećutne saglasnosti Miloševića.

– Teško da je to bila Miloševićeva ideja. To je bila njihova ideja, ali su tražili da je on podrži i sprovede u djelo kao “faktor stabilnosti na Balkanu”, formulaciju koju će uskoro zamijeniti onom “najveći koljač na Balkanu”, kada im više nije bio potreban.

Najveća mi je satisfakcija što smo dokazali da taj papir postoji i što je na kraju prilikom izricanja presude i sam tribunal u Hagu to priznao i uzeo kao olakšavajuću okolnost – konstatuje Sonja Karadžić te dodaje da u tom sporazumu nije bilo nikakvih para niti rezidencija, vila i stanova, kao što se pričalo.

– Jedina prijetnja je bila gašenje SDS i progon od strane Haškog tribunala u slučaju da Radovan prekrši sporazum i opet se politički angažuje. Taj dokument potpisali su Holbrooke, Milošević i Radovan, a kao garanti sporazuma su potpis stavili Biljana Plavšić, Nikola Koljević i Momčilo Krajišnik.

Karadžićeva kćerka smatra da su tada prevarili njenog oca.

– Do tada se Radovan normalno kretao, prolazio punktove SFOR-a. Međutim, samo par mjeseci poslije potpisivanja stigla je informacija da je Holbrooke naredio da se svim sredstvima ide na likvidaciju Radovana Karadžića, odnosno da se izbjegne svaka mogućnost da on dospije u Haški tribunal. Nismo tada mogli da provjerimo tu informaciju, pa se tata sklonio, za svaki slučaj. Krio se, malo na Palama, pa malo u okolini i onda u jednom trenutku ni mi više nismo znali gdje je. Prekinuti su nam svi kontakti i deset godina nisam imala komunikaciju sa ocem, kaže Sonja.

Amerikanci su nudili da ga uhapse, pa da mu plate odbranu

Karadžićeva kaže da je porodica posljednji put vidjela Radovana na rođendanu njenog najstarijeg sina 14. februara 1998. godine.

– Poslije toga je otišao u duboku ilegalu. Video kasetu sa tog rođendana imaju sve bezbjednosne strukture. Zaplijenili su je odmah. Pričalo se da sam jedino ja bila u kontaktu sa njim i voljela bih da jesam, ali nisam. Amerikanci su vršili pritisak na nas da nađemo neki link do Radovana i prenesemo mu poruku da su spremni da daju pet miliona dolara. Dolazila je ta neka budala, američki špijun, koji je sve vrijeme dok me je ispitivao crtao nebuloze na parčetu papira. Sjećam se tog crteža – Čiča Gliše koji je na ruci imao lisice i za lisice zakačenu torbu, a drugi kraj torbe drugim lisicama zakačen za moju ruku, i jedan ključ. A na torbi napisano 5 miliona dolara. I nas dvoje je trebalo da zajedno idemo u Lihtenštajn, položimo te pare u sef, onda ja uzimam ključ i, kad se Radovan preda, te pare opet zajedno nosimo kod dvojice američkih advokata koji su oslobodili O.J. Simpsona, a koji su trebali da preuzmu Radovanovu odbranu, koja će da košta baš toliko – pet miliona dolara. Prosto nisam mogla da vjerujem šta čovjek priča. Devetnaest mjeseci smo se natezali oko toga. Ja sam im objašnjavala da nemam načina da mu pošaljem bilo kakvu poruku jer nemam komunikaciju sa njim, ali mi nije vjerovao. Odlazio je u Vašington na konsultacije, vraćao se i sve tako u krug.

Onda su počeli nevjerovatni pritisci na nas. Jednom su upali u kuću i odveli Sašu. Ne znamo gdje je bio, niti on zna, jer su mu stavili pancir i kapuljaču na glavu i strpali ga u helikopter. Vratili su ga poslije deset dana, jer su shvatili da tek on ništa ne zna. Mene su najčešće ispitivali, snimali kamerom pa poslije analizirali. Odnosili stvari iz kuće, koje nekad vrate, nekad ne. Često smo poslije tih pretresa otkrivali da nam fali novac ili zlato. Nisu to bog zna koje pare, jer ih nismo imali, ali dešavalo se da su odnijeli po 30 ili 50 eura koje su našli u dječijoj kasici, možda su očekivali da će naći Radovanove otiske, šta li? Pa tako nakon nekog vremena otkrijemo da nam fali neka garderoba, nešto od zlata koje sam dobila za svadbu i koje su djeca dobijala kad su bili mali. Više puta se dešavalo da uzmu maminu penziju. Osjećali smo se poniženo i bespomoćno kada gomila ljudi sa puškama uđe u kuću i vršlja po našim stvarima, a mi zatvoreni svi u jednoj prostoriji, ćutimo i drhtimo – prisjeća se Sonja situacija kroz koje su prošli tokom perioda očevog skrivanja:

– Otvoren je bio telefon na koji si anonimno mogao da prijaviš sve informacije u vezi sa Radovanom, njegove jatake, pomagače, doušnike i onda su se došavale tragikomične situacije. Ljudi su prijavljivali jedni druge iz pakosti, komšije koje se sude oko međe, konkurentske firme iz iste ulice, muževi su prijavljivali ženine ljubavnike i slično.

– Očvrsnule su nam porodične veze i shvatili smo ko su nam pravi prijatelji, a stekli smo i neke nove koje u drugačijim okolnostima najvjerovatnije nikada ne bismo sreli. Bilo je i onih koji su okrenuli leđa i pokazali šta su i ko su, jer ljudi se najviše poznaju u nevolji, lako je biti prijatelj kada je sve u redu.

Kaže da ih je mnogo potresla i uznemirila nedavno izrečena nepravosnažna presuda od 40 godina, ali se nada da će njen otac uspjeti da je žalbom obori ili bar umanji. Ističe da prilikom tih susreta u ćeliji Haškog tribunala bivši predsjednik Republike Srpske se nikada nije žalio niti krivio bilo koga.

– Samo jednom mi je rekao: “Žao mi je, kad su me već prodali, zašto to nisu dobro naplatili. Mogli su mnogo toga da dobiju za moju glavu, da ih ucjene, da se izbore za narod, državu”. Mislio je na one koji su ga predali, na državni vrh Srbije, završava svoju ispovijest Sonja Karadžić.