Gledaj od čega živiš!

Kome naslov zvuči poznato, podsjetiću ga da se radi o predizbornoj paroli s kojom je, odmah nakon rata, glasače prizivala Stranka privrednog prosperiteta. Nastala je u Zenici, po zamisli i u režiji grupe ljudi koji su iza sebe imali bogato iskustvo u sferi ekonomije.

Glasači im, ipak, nisu poklonili povjerenje neophodno da se učvrste i narastu. Stranka je brzo upokojena, jednostavno zato što narodu baš i nije bilo do onoga od čega se bukvalno živi.

Iako odasvud odjekuje kuknjava da se ovo više ne može izdržati, sumnjam da bi se iko usudio da kategorično ustvrdi da bi stranka s takvom parolom i danas našla dovoljno jako uporište među građanima. Suština “onoga od čega se živi” zapravo je u Bosni i Hercegovini prilično zamršeno klupko, koje se ne da lako razmotati, Pogotovo to nije bilo lako u prvim godinama nakon rata, kada su za svojom vrstom hrane čeznuli i duša i tijelo.

Mislilo se, tada, da je za obnovu i ponovno zaživljavanje ekonomije dovoljna već sama spremnost za rad, da rezultat neće izostati samo ako se zasuču rukavi. Eh, koliko varljivo je bilo to uvjerenje! Iz pepela smo se mukotrpno uzdizali, pokazalo se da smo za tri godine vojevanja opasno zadocnili za svjetskom ekonomijom. A pogubile su se i radne navike, iz rovova su izašli iscrpljeni, strahom i glađu izmoreni ljudi. A svemu tome na čelo su se stavila rukovodstva koja su bukvalno protumačila formulu po kojoj je lična sreća ono glavno čemu čovjek treba da stremi. Pa sva kolektivna nesreća krenu prema džepovima njihove osobne sreće.

Parola iz naslova imala je svoju manjkavost i u njome zanemarenoj potrebi građanstva da se, nakon što su puške zamuknule, duša nahrani makar naknadnom pravdom, barem kažnjavanjem okorjelih ratnih zločinaca. Mnogi smo gajili iluzije da će odbranjena država potpuno osujetiti i apetite onih koji su joj pod petama ložili vatru. Ostadosmo i u tome gladni; i danas nas more iste političke i nacionalne brige kao i 1996-te.

S tim brigama još ćemo zadugo živjeti. Od zemljotresa prođoše već dvije decenije, ali se tlo još mrda. Naša stvarnost je politička nestabilnost kombinovana sa ekonomskim i socijalnim nedaćama. Loša nam je politička klima, nije bolja ni poslovna. Već nekako kopni i vjera da će jednom biti bolje.

Budemo li više pažnje skretali na ono od čega se živi, pokušavajući da sami sebi budemo i gazda i radnik, biće to najbolji projekat svakoga od nas

Kad na to mislim, prisjetim se “talijanskog čuda” od prije pola stoljeća. Od 1959. do 1974. godine, za samo 15 godina, na čelu te zemlje promijenilo se 18 vlada! Bilo je i perioda u kojim isti sastav nije mogao da preživi ni dva-tri mjeseca. Vlade i premijere, obuzeta teškim političkim krizama, Italija je mijenjala kao košulje. Mafija je harala, korupcija cvjetala, baš kao i kod nas. No, paralelno je tekao i posve drugi proces: Talijan je neprestano poboljšavao svoj životni standard, sa velike industrijske osnovice (stvorene uz međunarodnu pomoć) ekonomska živost i ubrzano zapošljavanje preselili su se u sektor malih preduzeća i sitnih privatnih obrta. Na političku aljkavost ljudi su odgovorili ličnom inicijativom.

U nekom trenutku, Talijan je jednostavno shvatio da mu sreću neće donijeti ni država ni politika, da se mora pouzdati “u se i u svoje kljuse”. Tako je i danas: nema države sa češćim političkim lomovima i smjenama vlada i premijera. Ali – Italija je odavno član elitnog kluba G8, tamo gdje ekonomija najviše donosi po glavi stanovnika.

Političke vrtoglavice, koje nam mozak mantaju već 25 godina, smetnja su napretku, ali nisu njegov neprelazni limit. Važna je politika, ali je ona ipak samo jedan od rukavaca društvenog života. Ko je samo po njemu plivao, u njemu se i utopio. Drugi, pametniji, pratio je lični, ljudski nagon za samoodržanjem i potrebom za dostojanstvenim životom. Glavninu energije trošio je na stvaranje uslova za vlastiti biološki opstanak, štaviše – za ekonomski uzlet i poboljšavanje ličnog, porodičnog i kolektivnog životnog standarda.

Mnogi kažu da je jedan od naših najvećih hendikepa onaj mentalni, stečen u ratnom vremenu, kad se opstanak umnogome zasnivao na takozvanoj humanitarnoj pomoći, koja je stizala odasvud i na razne načine. Slažem se da nas je i to uljuljkalo, ali su ključni bili problemi koji su se ispoljili u nedostatku osobne inicijative. Oni su dodatno doprinosili nepodnošljivom manjku radnih mjesta, preduzeća, samostalnih obrta, u krajnjem – nedostatkom mogućnosti da se vlastitim radom servisira vlastiti život.

Dragocjen nam je svaki dobar potez države i vlade. No, budemo li više pažnje skretali na ono od čega se živi, pokušavajući da sami sebi budemo i gazda i radnik, biće to najbolji projekat svakoga od nas. Možda time, i ne htijući, pripitomimo čak i oholu politiku koja je umislila da bez njenog aminovanja ovdje ne može ni lonac graha da se skuha.