Lekcije o reviziji historije rata u BiH, primjer za Ukrajinu

Koliko je optužnica i presuda potrebno da bi se utvrdila istina? Jedna presuda bila bi dovoljna. Ali koliko je presuda potrebno da bi se prihvatila istina? Ako pogledamo slučaj Bosne i Hercegovine nekada i više od 98 nije dovoljno.

Prema analizi Memorijalnog centra Srebrenica, mediji iz Republike Srpske i Srbije igraju ključnu ulogu u oblikovanju stavova o genocidu, a predsjednik RS Milorad Dodik se ističe kao najveći negator genocida, piše Radio Slobodna Evropa.

Koliko je negiranje ratnih zločina počinjenih u BiH dovelo zemlju u stanje disfunkcionalnosti u kojem se danas nalazi?

Prema riječima glasnogovornice Memorijalnog centra Srebrenica Almase Salihović to i jeste jedan od razloga zašto BiH nikada nije uspjela u potpunosti izaći iz političkih kriza.

“Odbijanje da se prihvate sudski utvrđene činjenice dovelo je do duboke podjele u društvu i dva bosanskohercegovačka entiteta, gdje jedan dio političara i javnosti aktivno radi na relativizaciji i minimiziranju zločina, naročito u entitetu Republika Srpska. Time se ne samo onemogućava i sabotira istinsko pomirenje, već i blokira svaka šansa za stabilan politički napredak u zemlji”, pojašnjava Salihović.

Uprkos presudama, dokumentima i izjavama bezbroj svjedoka, samo tokom prošle godine Memorijalni centar Srebrenica zabilježio je 305 slučajeva negiranja genocida. Negiranje genocida kažnjivo je prema Krivičnom zakonu BiH, nakon odluke bivšeg visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka iz 2021. godine.
Negiranje genocida ima i različite uticaje na društvo. Kako na samu društvenu klimu u državi, tako i na kreiranje pogleda na svijet generacija koje dolaze.

Kako navodi Almasa Salihović oni koji dolaze iz porodica koje su preživjele genocid teret nose kroz cijeli život, dok oni koji žive u sredinama gdje se genocid negira formiraće drugačije mišljenje o ratu. Ti duboko različiti pogledi, teško se približavaju, a budućnost se puni rizicima.

Poruke iz tragičnog primjera BiH, posebno se aktuelizuju sa sve glasnijim preispitivanjem rata koji razara Ukrajinu zadnje tri godine.

Revizija prije kraja rata

Svjetski lideri, republikanski zastupnici i brojni drugi kritikovali su izjavu američkog predsjednika Donalda Trumpa u kojoj je ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog nazvao “diktatorom bez izbora” i sugerisao da Ukrajina snosi dio odgovornosti za rat koji je Rusija pokrenula protiv njih.

No, protiv predsjednika Rusije Vladimira Putina, Međunarodni krivični sud izdao je u martu 2023. nalog za hapšenje zbog sumnje na ratne zločine, uključujući i nezakonitu deportaciju djece iz Ukrajine u Rusiju. Sud je tada saopštio da je izdao nalog za hapšenje ruskog predsjednika “u kontekstu situacije u Ukrajini”.

Ono što se dešava u Ukrajini danas vrlo podsjeća na iskustvo BiH, kaže Almasa Salihović.

“Već sada vidimo kako različiti politički akteri pokušavaju oblikovati narativ o ratu, minimizirati zločine i relativizirati odgovornost. Baš kao što se u BiH negira genocid i agresija, tako će se i u budućnosti voditi bitka oko istine o Ukrajini”, kaže Salihović.

Kaže i da to samo pokazuje koliko je važno dokumentovati činjenice na vrijeme i čuvati dokaze.
“Ako se to ne uradi sada, Ukrajina bi mogla završiti u istoj situaciji kao BiH – gdje se istina osporava decenijama nakon rata, a žrtve se i dalje bore za pravdu.”

O negatorima u BiH

“A ko negira, zna se. Srbo-četnici. Oni negiraju, ko će drugi negirati?,” kaže Šefik sa kojim smo razgovarali na ulicama Sarajeva.

“A ovi se šuškaju i drže vlast. Cilj je je da zavade jedan, drugi, treći narod, a mi ćemo uzeti pare. To ti je sva suština, a ovo 30 godina traje. Ja sam to rekao i 1996. godine, nacionalizam drži vlast. I sa njima nema priče.”

Na ulicama Banja Luke za razliku od Šefika kažu da ne znaju stvarnu istinu.

“Ja tebi mogu prepričati kakav je ukus hljeba bio, jel? Ali ti ne možeš shvatiti kakav je to hljeb, jel tako? Isto je tako ako si bio u ratu, jel? Znaš kako je bilo. A ako prepričavaš onda misliš da je tako bilo, razumiješ? Znaš, nema šanse da znamo nešto,” kaže Nemanja sa kojim smo razgovarali u Banja Luci.

I Milorad kaže da svi imaju svoju ratnu historiju.

“Kako se historija dogodila mi to ne znamo zato što imamo tri četiri strane koje prikazuju historiju kako njima to paše. Svjedoci sve više nestaju, umiru, tako da će možda ratna istorija postati ratna misterija, a ono što je sigurno da će političari zarad svojih interesa nastaviti da rasplamsavaju rat koji je Dejtonom završen, ali u stvarnosti nije nikada.”

‘Niko nas ne sprječava da učimo’

No, ratna prošlost Bosne i Hercegovine zabilježena je i u dokumentima, presudama i svjedočenjima Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju.

Haški tribunal je u svom nasljeđu ostavio skoro stotinu osuđenih osoba za ratne zločine, hiljade svjedočenja i bezbroj dokumenata. Uprkos tome zločini koji su suđeni tamo se i dalje osporavaju. Za Ivu Vukušić, historičarku sa Univerziteta u Utrehtu u Holandiji i stručnjakinju za sudske procese za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, negiranje genocida je prije svega politička akcija.

“Ljudi, neobrazovani, neuki, podložni manipulacijama, vjeruju u svakakve budalaštine i onda ih ponavljaju jer je to sve što znaju, jer kao papige ponavljaju šta čuju oko sebe. Vjerujem da je dio negiranja jednostavno takvo – iracionalno,” kaže Vukušić i dodaje da je tome teško stati u kraj.

Dokazi o onome šta se dogodilo postoje, oni su na internetu, dostupni na jezicima koje razumijemo, oni su u dokumentarnim filmovima, knjigama.

I niko nas ne spriječava da učimo i čitamo poručuje Vukušić.

“Ali uvjeriti sve nećemo nikad jer, jednostavno, neki ljudi su iracionalni i s njima se ne možemo racionalno raspravljati. Njima činjenice, nažalost, ne znače ništa.”

Činjenice pokazuju da je, kada je 2017. zvanično zatvoren Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju, iza sebe ostavio 98 osuđenih osoba za ratne zločine, preko pet hiljada saslušanih svjedoka i bezbroj dokumenata koji pokazuju razmjere zločina počinjenih na prostoru Bosne i Hercegovine.

Među njima i brojni dokumenti i presudu iz 2004. koja potvrđuje da se genocid u Srebrenici dogodio i da je u nekoliko dana jula ubijeno preko 8.000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice i okoline, uključujući i Bratunac. Za genocid i zločine u Srebrenici pred međunarodnim i domaćim sudovima osuđeno je više od 50 osoba na više od 700 godina zatvora.

Historija je uvijek predmet rasprave, pojašnjava Vukušić.

“Bilo bi mi drago, a i za društvo bi bilo zdravije, da imamo bar istu polaznu točku, a ta polazna točka, te temeljne činjenice o ratu, možemo naći u arhivi Haškog suda.”

Bilo koji izlazak iz situacije u kojoj se nalazi Bosna i Hercegovina u kojoj se na jednoj strani negira ratna prošlost, a na drugoj rehabilitiraju ratni zločinci mora se temeljiti na istini i obrazovanju. To kaže i Almasa Salihović iz Memorijalnog centra.

“Pravosnažne presude za ratne zločine moraju se poštovati i implementirati u obrazovni sistem. Ne može se očekivati da društvo ozdravi ako mladi u jednom dijelu zemlje uče jedno, a u drugom nešto sasvim suprotno,” pojašnjava ona i dodaje da i međunarodna zajednica mora imati konzistentniji pristup i da se ne može dozvoliti da se genocid negira bez ikakvih posljedica.

“To važi naravno za pravosudne institucije koje bi se trebale i baviti procesuiranjem negatora.”
Prema podacima Memorijalnog centra otkako je zakon kojim se kažnjava negiranje genocida stupio na snagu, podignute su tri optužnice.

No, kakva je korist od izvrtanja činjenica i negiranja zločina?

Prema objašnjenju Ive Vukušić politički lideri vjerovatno vide da se ljudi svađaju zbog toga i ne primjećuju stanje stvari oko njih.

“Dok se ljudi zabavljaju svađanjem o prošlosti, oni jedu skupe ručkove, vozaju se u skupima autima i ne rade ništa korisno. Ne nude nam ništa nego stare prepakirane poruke o ratu koji je završio prije 30 godina. Dok oni negiraju genocid, život prolazi, a vi ne možete na red kod doktora jer su doktori otišli raditi u svijet, za bolje uvjete i novce.”