rezultati studije
Otkriveno zašto nakon obilnog obroka žudimo za nečim slatkim

U studiji su naučnici pod vodstvom Henninga Fenselaua ispitivali reakciju miševa na šećer, otkrivši da miševi jedu slatko čak i kad su potpuno siti
Većini nas poznat je osjećaj kad se dobro najedemo ali još uvijek želimo nešto slatko, a zašto je to tako sada je rasvijetlio međunarodni istraživački tim predvođen Institutom Max Planck za metabolička istraživanja u Kelnu u Njemačkoj.
Prema njihovim nalazima, iste živčane stanice u našem mozgu koje nam daju osjećaj sitosti nakon obroka također nam izazivaju žudnju za slatkim.
U studiji su naučnici pod vodstvom Henninga Fenselaua ispitivali reakciju miševa na šećer, otkrivši da miševi jedu slatko čak i kad su potpuno siti.
Skeniranje mozga pokazalo je da je za to odgovorna određena skupina živčanih stanica, piše tim u časopisu Science. Ovi takozvani POMC neuroni postaju aktivni čim tijelo apsorbira hranu.
Osjećaj nagrade
Kad su miševi siti i jedu slatkiše, ove živčane stanice ne samo da otpuštaju glasničke tvari koje signaliziraju sitost, već i opijat koji se prirodno proizvodi u tijelu, beta-endorfine.
Prema studiji, to izaziva osjećaj nagrade koji tjera životinje da pojedu još više šećera. Mehanizam je pokrenut u pokusima kada su životinje samo percipirale šećer, a da ga nisu jele.
Skeniranje mozga pokazalo je da ista regija mozga kod ljudi reagira na šećer. Kao i kod miševa, mnogi receptori za opijate nalaze se u blizini neurona odgovornih za osjećaj sitosti.
– S evolucijske točke gledišta, ovo ima smisla: šećer je rijedak u prirodi, ali brzo daje energiju, kaže voditelj studije Fenselau.
– Mozak je programiran da stimulira unos šećera kada on postane dostupan, rekao je.
Rezultati bi mogli biti značajni za liječenje pretilosti. Iako već postoje lijekovi koji blokiraju opijatske receptore u mozgu, gubitak tjelesne težine postignut njima manji je nego injekcijama za suzbijanje apetita.
Fenselau kaže da bi kombinacija različitih terapija mogla biti korisna, ali upozorava: “Još uvijek moramo ovo dalje istražiti.”