Najžešće borbe u ratu vode se u Rusiji. Ruski zapovjednik: Nisam vidio ništa slično

Dugotrajna bitka za okupirani ruski grad Sudžu i okolna sela neočekivano se nametnula kao žarišna tačka rata koji se vodi oko sudbine ukrajinske države. Obje su strane angažirale značajne snage u borbama za kontrolu Sudže, pograničnog okruga u Kurskoj regiji.

“Ovo su najbrutalnije bitke, nisam vidio ništa slično tijekom cijele specijalne vojne operacije”, rekao je zapovjednik ruskih posebnih snaga koje broje oko 200 ljudi koji se bore u Kursku. Tražio je da ga se identificira samo ratnim nadimkom Hades.

Kursk će biti ključan za pregovore

Obje strane smatraju Kursk važnim elementom u očekivanim mirovnim pregovorima koje je obećao američki predsjednik Donald Trump. Vojni analitičari kažu da su ukrajinske snage uputile neke od svojih najboljih brigada u Kursk, nadajući se da će njegovo osvajanje iskoristiti kao adut u pregovorima.

Za ruskog je predsjednika Vladimira Putina ukrajinska invazija bila sramota. Odlučan je u namjeri da potisne Ukrajinu iz Kurske regije, tako da ne mora činiti ustupke. Moskva je rasporedila desetke hiljada vojnika, uključujući sjevernokorejske saveznike, kako bi odbacila ukrajinske snage na granicu.

“Ukrajinci žele voditi razgovore s nadmoćne pozicije. Kada dođe vrijeme za razgovore, nisam siguran da će još uvijek biti ovdje”, rekao je general-pukovnik Apti Alaudinov, zapovjednik jedinice specijalnih snaga Ahmat iz ruske regije Čečenije.

Uz tako visoke uloge, ruski vojnici koji se bore u Kursku vjeruju da će borbe postati još krvavije. “Očekujemo Bahmut 2.0”, rekao je Hades.

Bahmut je ukrajinski grad čije je ruševine Wagnerova paravojna jedinica zauzela 2023. godine nakon devetomjesečnih borbi napada uz desetke hiljada žrtava. Sukob je bio amblematičan za ukrajinsku strategiju uporne odbrane, uprkos nadmoćnom ruskom ljudstvu i vatrenoj moći.

Drugi ruski zapovjednik, koji je insistirao na anonimnosti, rekao je da bi cijena obračuna u Kursku mogla biti strašna u smislu žrtava. Fotoreporter koji radi za The New York Times dobio je pristup Kursku krajem prošle godine i dopušteno mu je intervjuirati i fotografirati ruske vojnike u bolnici i na frontu, kao i civile koji su pobjegli iz svojih sela.

Neki od intervjuiranih vojnika bili su Wagnerovi veterani koji su se pridružili Ahmatu nakon neuspjele pobune njihova vođe Jevgenija Prigožina. Rekli su da jedinica specijalnih snaga sa sjedištem u Čečeniji najviše sliči labavoj strukturi nekadašnjih paravojnih snaga. Ostali intervjuirani vojnici nedavno su bili dobrovoljci koji su se prijavili zbog beneficija. Kažu da je prilika za borbu u vlastitoj zemlji dodatni poticaj za pridruživanje ratu čije su šire ciljeve ili uzroke teško artikulirali.

Lancet loitering munition strikes on abandoned equipment (including what looks like an IMR-2 engineering vehicle) along the Sudzha-Ulanok road, conducted by drone operators from from 204th Akhmat Spetsnaz Regiment’s “Pressa” artillery group. The engineering vehicle is ~0.5 km… pic.twitter.com/CPBHJodFZl

— John Hardie (@JohnH105) February 7, 2025

Analitičari strahuju da slijedi pokolj

Analitičari strahuju da bombardiranje i odlučnost Ukrajine da odbrani grad prijete humanitarnom katastrofom kakva u Rusiji nije viđena od građanskog rata u Čečeniji 90-ih godina. Finski vojni analitičar Pasi Paroinen kaže da bi ruski napad na Sudžu donio velike vojne i civilne žrtve, jer je Ukrajina rasporedila svoje najjače snage u Kursku.

Apokaliptični prizori koje opisuju civili iz okolnih sela nagovještavaju žestinu predstojeće bitke za grad. Zoja (64) govori o ljubaznosti ukrajinskih vojnika koji su 12. augusta okupirali njeno selo Pogrebki. Kaže da su prvi vojnici koji su došli u njenu kuću dali njenom mužu kutiju cigareta i ponudili pomoć.

To prijateljstvo je nestalo kako su se borbe intenzivirale. Ukrajinski vojnici počeli su smatrati ruske civile smetnjom ili potencijalnim doušnicima koji bi mogli odati njihove položaje. Zoja i njen suprug ostali su bez hrane i preživljavali su zahvaljujući smrznutim krompirima koje su iskopali u vrtu. Tokom jednog napada, dron je eksplodirao u blizini njenog supruga. Umro joj je na rukama nekoliko minuta kasnije.

Zoja je većinu vremena provela skrivajući se u svom podrumu, u mraku zbog kojeg je halucinirala i privremeno gubila osjećaj za vrijeme. Glad ju je na kraju natjerala da pokuša pobjeći. “Nije se više moglo živjeti, tamo je bilo tako strašno, sve je bilo uništeno”, rekla je Zoja.

“Žao mi je što plačem”

Hodala je kilometrima kroz polja puna uništenih ruskih tenkova i mrtvih vojnika prije nego što je u novembru stigla do ruskih položaja. Natalija (69), koja koristi invalidska kolica, ispričala je slično iskustvo. Kaže da su joj ukrajinski vojnici isprva donosili hljeb, vodu i inzulin, nakon što su okupirali njeno selo Novoivanovku. Vojnici su se povremeno zaustavljali kako bi popričali uz šoljicu čaja. Tretman se pogoršavao kako su se borbe približavale.

Njenog supruga likvidirao je ukrajinski vojnik, tvrdi Natalija. U novembru se sklonila u podrum svoje kuće usred bojišnice. Jednog dana pronašli su je ruski izviđači i rekli joj da se mora evakuirati ako želi preživjeti. Susjedi su je prenijeli u drugo selo, gdje su njihovu grupu na kraju spasile ruske jedinice.

Početkom februara projektil je pogodio zgradu u Sudži u kojoj je bilo utočište pronašlo oko 100 ljudi raseljenih iz okolnih sela. U napadu su poginule najmanje četiri osobe. Ukrajinski vojnici evakuirali su preživjele u Ukrajinu.

“Ne znamo odakle je došao projektil”, govori Julija, Ruskinja čiji su roditelji preživjeli napad. Kaže da su ukrajinski vojnici pomogli u iskopavanju ljudi iz ruševina. Rus po imenu Sergej rekao je da su do njega ponekad stizale video poruke obitelji iz Sudže nakon okupacije. Tokom mjeseci, rekao je Sergej, kosa im je blijedila, bili su sve mršaviji, a zvukovi eksplozija postajali su sve glasniji.

“Žao mi je što plačem”, rekla je njegova sestra u videu do kojeg je došao The New York Times, čestitajući Sergeju rođendan. “Voljela bih da sam to mogla učiniti lično, barem telefonom. Uvijek si mi prigovarao da premalo zovem. Majka ti ne može čestitati jer se teško penje uz stepenice. Ona je gotovo uvijek u podrumu. Ona se pridružuje čestitkama”, dodala je Sergejeva sestra.

Naposljetku su videozapisi postali previše bolni za gledanje, objasnio je Sergej, što ga je navelo da se prebaci na povremeno slanje poruka.