Boračka dolina kod Gacka ima velike razvojne šanse

Obnova prvenstveno putne infrastrukture, ali i konačno rješenje opskrbe električnom energijom stvorila bi uslove za intenzivniji i masovniji povratak u dvadesetak sela Boračke doline, udaljenih nekoliko desetaka kilometara od središta Gacka.

S posljednjom kućom u naselju Čemerno prestaje i asfaltni put, te se dalje prema selima Boračke doline može jedino makadamom, koji je na većini dionice prohodan jedino terenskim vozilima zbog oštećenja na putu. Stoga je put od Čemerna do Pridvorice, Mjedenika i Lončara kao krajnjih sela prava avantura u šta se uvjerila i ekipa Anadolu Agency (AA).

Boračka dolina obiluje prirodnim ljepotama koje su neiskorištene. Tu se osim izvora Neretve nalazi i područje bogato šumom koja se često nekontrolisano siječe, a lokalitet je iznimno bogat divljači pa se uz put nerijetko mogu sresti zečevi, srne, divokoze, medvjedi…

Prema popisu iz 1991. godine Boračku dolinu sačinjavalo je, uglavnom, bošnjačko stanovništvo, koje je živjelo u 25 sela i zaseoka: Jabuka, Luka, Zurovići, Šipovice, Bunići, Soderi, Šumići, Stamelići, Gaja, Gornji i Donji Igri, Melečići, Manjci, Pridvorica, Lončari, Mjedenik, Poda, Počelje, Krupac, Dubrave, Klinja, Cernica i Jablančići sa 81 domaćinstvom i oko 165 stanovnika.

Trenutno je obnovljeno oko stotinjak kuća, ali zbog loše infrastrukture, prvenstveno puteva, ali i nedostataka električne energije, s obzirom da će neka od sela kao što su Jabuka, Pridvorica i Soderi po prvi puta dobiti struju, rijetki su oni koji tu stalno žive. Uglavnom su u obnovljenim kućama povratnici koji se zadržavaju od proljeća do jeseni, kao i oni koji dolaze u ljetnom periodu iz dijaspore ili za vikende.

– U školi nekada 700 učenika danas ruševina –

Iako je ugledni biznismen u Njemačkoj Halid Čustović, predsjednik Udruženja Borčana i Gačana “Izvor Neretve – Gacko” većinu vremena provodi na području Borča, gdje je odrastao.

“Nekada je ovdje sve vrvilo od života. Ovo je bila osmogodišnja škola, koju je nekada pohađalo oko 700 učenika. Moj otac je tu bio nastavnik 15 godina. Ovdje se odvijao glavni život. To je bilo centralno područje za 13 sela. Tu je osim škole bila prodavnica, mjesni ured. Ovdje su se odvijali teferiči. I ove godine 16. jula ćemo ponovno da organizujemo tradicionalno teferič, kao i svake godine. Dolaze ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, iz dijaspore. Tu se sastanemo, družimo. Ove godine planiramo popravku infrastrukture, puteva, mostova… Četrdeset godina nikada niko ništa nije uložio u ovaj kraj, izuzev par ljudi koji su pokušavali nešto privatnim sredstvima. Zahvaljujem im se. Njihova imena ne bih spominjao, oni će se tu sami prepoznati. Ovom prilikom, sa ovog mjesta želio bi da zatražim pomoć naših vlasti, kako lokalnih tako entitetskih i državnih da nam pomognu da ovaj projekat dovedemo do kraja”, poručio je Čustović.

Halid Čustović

Naglašava da je prioritet za Boračku dolinu infrastruktura, odnosno asfaltiranje puta i izgradnja mostova.

“To bi jednom rječju značilo povratak života u ove krajeve. Prijašnje vlasti, organi koji su se bavili povratkom možda su pravili, ne bih rekao greške u koracima, ali prvo su stihijski prepustili povratak narodu. Ljudi su pravili sami kuće, a pomoć države je izostala u velikom dijelu. Umjesto da se radi putna infrastruktura, putevi, struja, telefoni, ljudi su radili obratno, radile su se kuće. Sada imamo oko stotinjak kuća u Boračkoj dolini. Jedna od njih je kuća jedinog povratnika u Lončare Ćamila Vuka koji živi sa svojom ženom i kćerkom, kojem ne treba neka velika pomoć, ali u posljednjim kišama vode su odnijele most koji su bili privatnim sredstvima uradili. Bilo bi lijepo da mi u ime Udruženja i entiteta pomognemo da Ćamil Vuk može doći svojoj kući. Inače je odsječen od svijeta”, naglašava Čustović.

Cijeni da je jednako tako važno da će ove godine pojedina područja biti elektrificirana, kao i da će se sa tim poslom nastaviti sve dok i posljednje selo i zaseok, odnosno domaćinstvo ne bude priključeno na električnu energiju.

“Naravno, struja je civilizacijska tekovina, neki bi je dobili po prvi put. To bi značilo svjetlo na kraju tunela, da se pokaže, a i pokazat ćemo da je to moguće. Tender je u tijeku i polovinom septembra trebali bi dobiti električnu energiju, ne u svim selima, ali u većem djelu njih. Ostat će neka sela nezavršena. U kontaktu smo sa načelnikom opštine Gacko Milanom Radmilovićem i iduće godine trebali bi popraviti ovu školu i izvršiti potpunu elektrifikaciju donjih sela Soderi i Pridvorice. Ti infrastrukturni projekti bi bili završeni, priveli bi se naime, kraju. Onda ćemo se prepustiti sudbini da vidimo da li će biti povratka. Mi ćemo učiniti što možemo da bi se život ponovno vratio u ove krajeve”, zaključuje Čustović.

Predsjednik Udruženja Borčana i Gačana “Izvor Neretve – Gacko” kaže kako je potrebno prvo pozvati ljude da se vrate, ali i motivisati, pomoći u otvaranju radnih mjesta.

“Ovo je područje uvijek bilo poznato po stočarstvu. Ovdje ne treba puno nešto izmišljati. Trebalo bi nastaviti tim tempom. Puno je ljudi nezaposlenih i u Sarajevu i Mostaru koji su sa ovog lokaliteta. Vjerovatno bi se neko i odlučio da dođe ako se pruži prilika za to. Država nije u dobrom finansijskom stanju da pomogne svim građanima, ali ipak, se trudi u posljednjem periodu da uradi nešto za ove krajeve”, navodi Halid Čustović, u razgovoru za Anadolu Agency (AA).

– Džamija nacionalni spomenik BiH čeka na obnovu –

Komisija za nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine džamiju u Pridvorici i kompleks oko nje početkom 2013. godine proglasila je nacionalnim spomenikom. Ne zna se tačno kada je džamija izgrađena, ali se prema načinu gradnje može smjestiti u drugu polovinu XIX vijeka. Pripadala je tipu jednoprostornih džamija sa natkrivenim sofama i kamenom munarom. Džamija u Pridvorici kod Gacka je potpuno porušena u ratu 1992.-1995. godine.

“Džamija u Pridvorici kao i ostalih pet na području Medžlisa Islamske zajednice Gacko su porušene i minirane u posljednjoj agresiji na Bosni i Hercegovini. Ono što je zanimljivo jeste i da je zbog putnih komunikacije ovdje povratak bio otežan. Sada, Bogu hvala, 78 je obnovljenih stambenih jedinica u Borču. Urađena je djelomična sanacija puteva, dolazak električne energije je najavljen ove godine u dijelove sela gdje je nije bilo i samim tim je olakšan dolazak i razmišljanje o obnovi džamije. Tokom geoloških istraživanja temelja bili smo obavezni očistiti područje džamije. Nailazili smo na protivtenkovske mine koje su ostajale neeksplodirane. Tek ovo ljeto morat ćemo cijelo područje očistiti od mina. Nadamo se da ih nema. Tako da bi mogli na jedan način početi obnovu ove džamije”, kaže u razgovoru za Anadolu Agency Sadet efendija Bilalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Gacko i Bileća.

Sadet efendija Bilalić

Oznake jarko crvene boje i s mrtvačkom glavom još uvijek oko srušene džamije upozoravaju na mine.

“Što se tiče dokumentacije, to je u završnoj fazi. Komisija za nacionalne spomenike BiH proglasila je džamiju i cijeli kompleks nacionalnim spomenikom BiH s tim da će se stećci koji su ugrađeni u temelje i zidove džamije izmjestiti na lokalitet pored nje gdje će se napraviti nekropola kao kulturno blago naroda BiH”, navodi efendija Bilalić.

Zahtjev za dokazivanje da se tu već dugo nalazila džamija tražio se čak iz arhiva Austro-Ugarske u Beču. Stoga je njena obnova i kao nacionalnog spomenika BiH od izuzetne važnosti.

“Svakako da je njena obnova važna. Vjernici su radosni što je došlo i to vrijeme za obnovu džamije. Ovdje su već stambeni objekti skoro obnovljeni, ljudi borave tokom ljeta, do prvih snjegova. Naravno da nedostaje ta vjerska, duhovna dimenzija. Nedostaje vjerski život u punom kapacitetu”, poručuje efendija Bilalić.

Interesantno je da su osim u temeljima i zidovima džamije stećci uzidani i u ulaz u džamijsko dvorište gdje i sada stoje. Kao jedini podsjetnici da se u džamiji u Pridvorici odvijao vjerski život i dalje stoje oštećeni dio peći, ali i ibrici za mevludsko šerbe.

“Kada smo čistili ovaj dio uz pomoć hadžija Atifa i Ibre Gadže koji su veoma vezani za džamiju, te Atifa Delalića, koji nije ovdje sa nama, a čiji su i babo i dedo bili imami u džamiji u Pridvorici pronašli smo ibrike za mevludsko šerbe. Ono je ovdje služeno prilikom svečanih mevluda. U tom trenutku osjetile su se emocije. Naši stari Borčani koji su ovdje išli u obližnju školu sa željom iščekuju i taj dan obnove ove džamije”, kaže Sadet efendija Bilalić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Gacko i Bileća.

– Sjećanje na mevlude i teferiče u Pridvorici –

Atif Gadžo

U razgovoru za Anadolu Agency svoja sjećanja na djetinjstvo i džamiju u Pridvorici u kojoj mu je otac Mušan dugi niz godina bio mutevelija podijelio je i Atif Gadžo, koji je šest puta bio na hadžu.

“Džamija je značila puno. Ja sam ovdje završio mejtef. Ovdje smo dolazili kod efendije Jusufa koji je bio rodom iz Visokog, poslije njega je bio Atif efendija Spahić. Mi smo ovdje završavali vjerske nastave. Podaleko smo morali ići, ali uglavnom jedanput ili dva puta sedmično smo dolazili u ovu džamiju. Kao dijete se sjećam tih mevluda i finih teferiča koji su se ovdje često održavali. Otac Mušan Gadžo je ovdje bio mutevelija dugo, a i Huso Lončarić isto su bili u odboru, kao i Alija Okerić kojeg se sjećam kao dijete”, navodi hadžija Atif Gadžo.

Sjeća se i predratnog, posljednjeg imama u džamiji u Pridvorici, Jašara Vuka, koji je otišao nakon toga za Ulog.

Potreba za daljnjim školovanjem odvela je Atifa Gadžu 1968/69 godine u Sarajevo. S obzirom da je sada u penziji većinu vremena, od proljeća do jeseni sa svojim bratom hadžijom Ibrahimom provodi u obnovljenoj kući pored Neretve. Ima čak 250 košnica koje mu omoguće da godišnje proizvede devet tona meda. Ove godine je zbog kišnog perioda ispaša loša, pa će se morati pribjeći prihranjivanju. Uzgajaju i voće, bave se poljoprivredom.

Nedostaje džamija u Pridvorici, kao podsjetnik na prijeratna vremena.

“Puno bi značilo da se obnovi. Mi smo sada poslije toliko vremena uspjeli se vratiti ovdje, poslije posljednjeg rata. Mi smo obnovili kuće i uglavnom smo tu. Preko zime smo u Sarajevu više nego ovdje. Putevi se ne čiste kada je zima. Malo je preko zime ljudi ovdje. Mi smo ovdje od proljeća, radimo bašte. Tu smo do prvog snijega dok su prolazi prohodni budemo tu, odnosno dok se može proći”, kaže Atif Gadžo.

Iako ima 65 godina Atif nam priča svoja iskustva o boravku šest puta na hadžu.

“Bio sam za sebe, majku, za tetku, babinu sestru, još rodbine. Otac je bio prije mene, on je prije rata bio hadžija. Ja sam bio ukupno šest puta. Svaki put je drugačije, nešto se doživi posebno. Tri puta sam išao sa autobusom, a tri avionom. Tako da su različiti događaji. Prvi odlazak je uglavnom najemotivniji. Sve kasnije poznaje se i ide lakše, znaš gdje se hoda i kako šta treba raditi. Prvi put je bio najinteresantniji”, poručuje hadžija Atif Gadžo.

Na pitanje da li će uskoro i sedmi put na hadž, odgovara sa ako Bog da. Pitali smo ga i kada je bolje obaviti hadž, dok je čovjek mlađi ili kasnije?

“U svakom slučaju dok se mlađe. Dosta lakše se obilazi. Ima dosta toga obići i treba snage da se sve to uradi. Stari ljudi to malo teže podnose. Ja nisam imao problema. Ja sam to obavio sa lakoćom”, naveo je hadžija Atif Gadžo.