Vučić je uzdrman, a Srbija u novu godinu ulazi u ozbiljnoj krizi

Nakon tragedije na novosadskoj željezničkoj stanici 1. novembra, u kojoj je poginulo 15 ljudi, izvjesno je da Srbija uprkos nastojanju vlasti da negirajući odgovornost za nesreću nametne ekonomske teme, rast plaća, penzija ili inozemne investicije, u iduću godinu ulazi s bremenom ozbiljne društvene i političke krize.

Smrt pod hrpom željeza i korupcije

Kad je pod hrpom željeza, betona i stakla na nedavno rekonstruiranom željezničkoj stanici u Novom Sadu u trenu poginulo 15 pretežito mladih, a dvoje je teško povrijeđeno s trajnim posljedicama, na ulice se izlio bijes usmjeren na adresu vlasti koju aktivisti građanskog društva i opozicija drže glavnim krivcem.
Nesreću vide kao zločin države proizišao iz nemara, nebrige, neodgovornosti, korupcije i manira sklapanja koruptivnih poslova, piše HINA.

Vlast pak proteste ne doživljava kao građanski bunt, već ih vidi kao “lešinarenje” opozicije i pokušaj rušenja vlade i predsjednika države. No, kad su se protestima pridružili studenti blokadama najmanje 40 fakulteta i rektorata u sva četiri sveučilišna centra, dobivajući iz dana u dan sve veću podršku, najavljeno je posve drugačije ozračje u društvu, a pritisci na vlast i kriza će se, po svemu sudeći, preliti i u 2025.

Tim prije jer su studenti počeli dobivati i podršku sindikata, a uz njih je stala i Udruga dramskih umjetnika, pozivajući glumce da uoči svake predstave u svojim pozorištima 15-minutnom šutnjom odaju počast novosadskim žrtvama, što bi studentskom buntu u borbi za bolje i pravednije društvo moglo dati dodatni zamah.

Dok traju protesti, u drugoj sedmici decembra jedna od dvije prošlogodišnje majske tragedije – dva masovna ubistva u školi “Ribnikar” i selima nadomak Beograda – dobila je sudski epilog.

Masovni ubica Uroš Blažić je prvostepeno osuđen na maksimalnu moguću kaznu od 20 godina zatvora, a zbog težine zločina male su šanse da bude oborena na žalbenom sudu.

Ni korak naprijed u eurointegracijama

Srbija se ni u godini na odlasku nije pomaknula k članstvu u Evropskoj uniji.

Predsjednica EK Ursula von der Leyen u oktobru je posjetila Beograd i, iako je blagonaklono govorila o eurointegracijskom putu Srbije, poručila je da pristupanje Uniji ostaje “proces zasnovan na zaslugama” te da svaka zemlja bira brzinu i kvalitetu puta.

Ispostavilo se kasnije da u svom redovnom godišnjem izvještaju Evropska komisija nije konstatirala napredak, naprotiv. Čak ga nije vidjela u vanjskoj i sigurnosnoj politici, uz ocjenu da je stepen usklađivanja s EU ostao neizmijenjen.

Odnosi s Kinom i Rusijom

Odnosi s Kinom i Rusijom posebno brinu EK, ponajprije u izbjegavanju da se Srbija pridruži međunarodnim sankcijama Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, te u bliskosti s Kinom. Kritike su glasne i kod kuće jer opozicija i stručnjaci ukazuju na pogodovanje Kini u brojnim netransparentnim infrastrukturnim projektima u Srbiji.

Beograd u međuvremenu i domaćoj i međunarodnoj javnosti šalje poruke o ustrajnoj nezavisnoj politici i samostojnosti, institirajući da sjedi “samo na jednoj, srpskoj stolici”, te da se u strateškom opredjeljenju za članstvo u EU ne kani odreći svojih tradicionalnih prijatelja Rusije i Kine.

Klaster 3 u međuvremenu nije otvoren jer se ambasadori zemalja EU-a ni na sjednici početkom decembra nisu usaglasili. Protiv je bilo osam članica – Nizozemska, Švedska, Finska, Bugarska, Hrvatska, te baltičke države.

Evropska komisija u svom izvještaju nije vidjela napredak ni u vladavini prava, te medijskim slobodama, ali je zato primijećeno da se u Srbiji i dalje blagonaklono gleda na osuđene ratne zločince.

Nema pomaka oko Kosova

Dijalog s Kosovom, jedna od ključnih tačaka u agendi napretka Srbije prema Uniji, i dalje je na slijepom kolosijeku i bez očekivanih rezultata, ali uz dodatne napetosti.

Posljednja u nizu je eksplozija na vodoopskrbnom kanalu Ibar-Lepenac koju Priština smatra “terorističkim aktom” za koji je odgovoran službeni Beograd. Srbijanske vlasti negiraju bilo kakvu umiješanost i traže nezavisnu međunarodnu istragu.

K tomu, Beograd i dalje nije podigao optužnicu protiv Milana Radojičića, koji je preuzeo odgovornost za prošlogodišnji sukob paravojne grupe Srba s kosovskom policijom, kad je ubijen jedan kosovski policajac, te trojica lokalnih Srba sa sjevera Kosova.

Ambicije u regiji

Odnose Srbije u regiji, napose sa susjednim BiH i Hrvatskom, karakterizira uzajamno oštra, povremeno incidentna, dnevnopolitička retorika, ali bez dramatičnih posljedica po bilateralne odnose za koje se ne može reći da su učinkovito unaprijeđeni, ali niti da su otišli u suprotnom smjeru.

Tako je u Beogradu “na nož” dočekana odluka o imenovanju hrvatskog eurozastupnika Tonina Pucule izvjestiteljem EP-a za Srbiju.

Među ostalim, srbijanski šef države poručio je da se Picula prije dolaska u Beograd “mora izvinuti za ono što je govorio o Srbiji i o njoj treba govoriti s mnogo više poštovanja” jer “vodi antisrpsku politiku”.
Picula je uzvratio da “vlast u Srbiji često demonstrira autoritarne i antievropske tendencije”, te da “pristupni pregovori neće biti zaključeni dok se ne promijene odnosi”, među ostalim i na medijskoj sceni koju dominantno kontroliraju vladajući.

Srpsko-hrvatske odnose pratila je i navodna špijunska afera, nakon što su beogradski mediji koncem avgusta izvijestili da je “uhapšen hrvatski špijun”, a ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić to potvrdio.
Hrvatsko ministarstvo vanjskih i evropskih poslova reklo je da nema informacije o tom slučaju, niti potvrdu da se on “uistinu dogodio”. Medijska prašina se nedugo potom slegnula i “slučaj”, ako ga je i bilo, ubrzo je zaboravljen.

U junu je održan Svesrpski sabor kao institucionalno povezivanje političkih predstavnika srpskog naroda u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Hrvatskoj, ali i drugih njegovih predstavnika u svijetu radi “zajedničkog kreiranja nacionalne politike”.

Jedan od poruka bila je da “srpski narod predstavlja jedinstvenu cjelinu”, a u usvojenoj Deklaraciji navodi se i da taj sabor ne podržava Rezoluciju o genocidu u Srebrenici koja je krajem maja izglasana u Ujedinjenim narodima.

Sabor je izazvao podijeljene reakcije i negodovanje u regiji, uz suzdržane osude EU-a i SAD-a, a State Department je pozvao političke vođe u regiji da “bolje iskoriste svoje sastanke kako bi promovisali regionalnu stabilnost i pomirenje”.

Litij, problem koji traje

Poslije niza masovnih protesta kojima su se stotine hiljada ljudi odlučno usprotivili namjeri vlasti da odobri rudarenje litija u plodnom poljoprivrednom kraju na zapadu zemlje, projekt je zaustavljen, ali je Srbija napravila neočekivan korak. U julu je s EU potpisan Memorandum o razumijevanju i strateškom partnerstvu o održivim sirovinama.

Ceremoniji su, uz srbijanskog predsjednika, prisustvovali i njemački kancelar Olaf Sholz te resorni povjerenik EU-a Maroš Šefčovič.

Namjeru vlasti da ne odustane od tog projekta dodatno je pokazao i Aleksandar Vučić posjetom Njemačkoj početkom decembra, gdje je sa Sholzom direktno rekao da litij predstavlja ozbiljnu ekonomsku šansu.

Protivljenje rudarenju litija u Srbiji ne prestaje, ali je palo u drugi plan nakon tragedije u Novom Sadu i započetih protesta koji i dalje traju.

Ekonomija napreduje, inozemni dug raste

Početkom oktobra agencija Standard and Poor's (S&P) Srbiji je podigla kreditni rejting na investicijski nivo BBB, što je ocijenjeno kao “prekretnica za ekonomsku putanju” zemlje i unapređenje cjelokupnih poslovnih prilika. Ministar financija Siniša Mali to vidi kao poticaj “koji pokazuje uspješan put kontinuiranog ekonomskog rasta i makroekonomske stabilnosti”.

Javni dug države u međuvremenu je, koncem oktobra, dosegnuo 38,13 milijardi eura, a statistika pokazuje da iz godine u godinu raste jer je, od dolaska na vlast Srpske napredne stranke 2012. skočio sa 17,7 milijardi. Monetarne vlasti, pak, naglašavaju da je udio duga s 46,5 posto BDP-a u okvirima tzv. mastriških kriterija.

Istodobno, Narodna banka Srbije uvjerava da inflaciju drži u granicama ciljane stope i da je u novembru bila 4,3 posto, za 0,2 posto manje nego mjesec ranije.

Međutim, ‘državnu matematiku’ građani posve drukčije doživljavaju kad u trgovinama dođu na blagajnu s korpama koju napune onoliko koliko imaju novca, a ne koliko opisuje službena statistika. Udare cijena penzionerima bi trebala ublažiti obećana povišica od 11 posto, najavljena za početak 2025., plaća u javnom sektoru za osam posto te plaća u obrazovanju za 12 posto.

Kroz sve to prepliće se uvelike primjetna nervoza na političkoj i društvenoj sceni – između uzdrmane vlasti, pobunjenih građana koji se približavaju rubu (s)trpljenja i opozicije, čiji se dosadašnji angažman nije pokazao ni učinkovitim ni uvjerljivim da nešto može promijeniti dok vladajući pod kontrolom drže medije i skoro sve poluge kojima usmjeravaju svakodnevicu.