Mladost ne opravdava besv(ij)est

Biti roditelj danas je samo po sebi teško. Biti roditelj tinejdžera je još teže.

Znate kako to ide, prvo odlazak u kino sa drugarima iz razreda. Onda šetnje po gradu do 22h čoporativno sa društvom iz razreda. Potom izlasci do 24h sa ekipom iz srednje. Na kraju izlasci „kad dođem, dođem, nećeš valjda da mi se raja smije“.

Ja sam trenutno u zadnjem stadijumu, kada su tinejdžerki svi važniji od roditelja.

Naravno, sve treba ići u svoje vrijeme, pa i izlasci, ali nije to kao kada smo mi bili mladi.

Sada je mnogo više seksa, droge i alkohola na ulicama naših gradova i u podrumima klubova. Slušaju čudnu muziku. Oni govore jezikom koji ne razumijemo. To je moda koje se zgražavamo. Tu je stan na dan, za seks. Tu su brza kola koja voze tatini sinovi, a o kojima ti i danas sanjaš.

Povratak u prošlost

Jebiga, ostarilo se.

Ipak, tu je nešto mnogo opasnije i subverzinije od svega gore navedenog, ne samo po njih već i po naša društva.

To je povratak u prošlost, ali kakvu prošlost?

Odavno živimo u društvima u kojima nam vlast obećava svijetlu prošlost. Svaki pravi Hrvat mašta o vremenima kralja Tomislava I Trpimirovića. Pravi Srbi bi sve dali da mogu da obnove Dušanovo carstvo, a Bošnjaci maštaju da se vrate u vrijeme Kulina bana i „dobrijeh dana“.

Kakav je to nacionalizam koji „gleda“ u budućnost?

Elem, ova omladina želi u blisku prošlost, jugoslovensku, ali ne onu kraljevsku, banovsku, već u socijalističku u kojoj su svi naši narodi živjeli kao u tamnici.

Što bi rekao Koja „Mladost ne opravdava besvest“.

Tako se ta mlađarija subotom organizuje uz pomoć viber grupa, instagrama i kojekavih društvenih mreža i ne hajući mnogo za mišljenje svojih roditelje i odlaze u klubove da bi slušali, igrali, družili se i opijali uz jugoslovensku muziku.

Ne srpsku, hrvatsku, bosansku, crnogorsku, makedonsku ili kosovsku muziku, već sve to zajedno.

I dok se oni subotom uveče spremaju, spremaju, spremaju i spremaju za izlazak, tako je to kod tinejdžera, roditelji se pitaju gdje su pogriješili u njihovom vaspitanju.

Pored Thompsona, Banja Malog Knindže i ostalih poštenih patriota, njihova djeca subotom postaju Jugosloveni ili je bolje reći jugonostalgičari.

Roditelji se opet dovijaju na razne načine.

Čiji je rok najbolji?

Recimo Srbi se slomiše objašnjavajući da je srpski rok iz osamdesetih bio daleko superiorniji od hrvatskog i bosanskog, jer ko može biti bolji od Riblje čorbe, Bajage, Yu grupe, Ekatarine velike, Električnog orgazma, Vampira, Bebi Dol, Zane, Idola, Generacije 5, Slađane Milošević, Galije, Alise…? Niko.

Hrvatski roditelji odmah krenu sa spominjanjem Azre, Haustora, Prljavog kazališta, Dorijana Greja, Dine Dvornika, Psihomodo popa, Boe, Đavola, Kakadu luka, KUD Idijota, Majki, Parnog valjka, Josipe Lisac i mnogih drugih.

Bošnjaci i Bosanci se pozovu na sarajevsku rok školu i krenu sa Bijelim dugmetom, Plavim orkestrom, Crvenom jabukom, Bombaj štampom, Indeksima, Mirzinim jatom, Vajtom, Zabranjenim pušenjem, Elvisom i drugim grupama, naglašavajući teritorijalni integritet i suverenitet tog specifičnog muzičkog izričaja.
Mladi to čuju, ali ne slušaju, jer baš ih briga šta pričaju roditelji.

Ipak, ovo nije samo roditeljski problem, ovo je problem svake države tj. društva koje je nastalo raspadom socijalističke Jugoslavije.

Kako se osjećaju svi ti branitelji, vojnici i borci koji su ubijali, palili, pljačkali, silovali, progonili svoje komšije, poznanike i prijatelje da bi današnja mladež živjela u svojim državama? Kako se osjećaju njihovi djedovi, didovi i dede koji su maštali o slobodi dok su se 14 dana sunčali na obalama Jadranskog mora u sindikalnim komunističkim kazamatima? Kako će naučiti svoj jezik ako razumiju i ostale jezike?

Na kraju zapitajmo se u šta su nam se pretvorile škole i univerziteti, kada nam gazde klubova vaspitavaju omladinu. Da li će nakon ovoga teksta reagovoti Ministarstvo prosvjete i kroz časove razredne nastave ukazati na pogubnost jugoslovenstva? Da li će neka inspekcija zaći u te opskurne klubove i zatvoriti ih jer rade protiv države i naroda? Hoće li mediji otkriti imena DJ-va koji puštaju tu opasnu muziku da ih na društvenim mrežama linčujemo?

Ili ćemo sjediti skrštenih ruku dok nam djeca tonu u pakao jugonostalgije?