Željko Budimir ili kako je visoko obrazovanje nisko palo

Živim u iluziji da nijedno mlado čeljade koje upiše fakultet u Republici Srpskoj ili bilo gdje drugo ne radi to jer želi da postane Milorad Dodik, jer današnji Dodik je negacija svakog, a pogotovo visokog obrazovanja. Ni kada upišeš postdiplomske studije i počneš da se baviš naučno- istraživačkim radom, to ne radiš da bi postao Milorad Dodik, naprotiv. Tada vjerovatno maštaš o nekoj Nobelovoj, Abelovoj ili barem NIN-ovoj nagradi.  

Naravno, svugdje ima odstupanja, a ministar za naučnotehnološki razvoj i visoko obrazovanje Željko Budimir je primjer toga. U prilog ovoj tezi je knjiga „Uspon jedne ideje; Sloboda i samostalnost Republike Srpske i uloga Milorada Dodika“ koju je napisao sa Nenadom Kecmanovićem i Aleksandrom Vranješom. Nakon te knjige karijera docenta Budimira se vinula u ministarske visine. 

Knjigu nisam pročitao

Priznajem, knjigu nisam pročitao, žao mi dati pare za nešto što svaki Srbin u Republici Srpskoj intuitivno naslućuje u svom hipotalamusu.

Elem, neki dan dok je zajedno sa predsjednikom Republike Srpske Miloradom Dodikom, premijerom Radovanom Viškovićem i rektorom Radoslavom Gajaninom obilazio kružni tok kod studentskog Kampusa, kao da je CERN ili kosmodom u Bajkonuru, Budimir je izgovorio riječi koje sebi ne bi dozvolio nijedan ministar, docent, doktor nauka ili iole pristojan čovjek. 

Na postavljeno pitanje novinara N1 Mladena Vujinovića ministar Budimir je iz pozadine kazao 

„Samo vama treba da odgovaramo. Kako je tužno vidjeti svog studenta kako radi protiv svoje države. Kako je to tužno.“

Jeste tužno, ministre, docentu i doktore Budimire, ne može biti tužnije, ali ne zbog vašeg bivšeg studenta, nego zbog vašeg ponašanja. 

Odmah da se izvinim zbog neznanja jer možda je ministar Budimir u međuvremenu uznapredovao u svojoj naučnoj karijeri, ali ove podatke sam našao na zvaničnoj stranici Fakulteta političkih nauka Banjaluka. 

Nego, vratimo se pomenutoj izjavi našeg ministra. 

Četiri nedoumice

Prvo pitanje za ministra Budimira je kako on vidi i zamišlja posao novinara. Kao nekoga ko drži mikrofon dok vlast priča šta hoće i koliko hoće ili kao nekoga ko postavlja pitanja koja mogu biti od interesa za društvo. Biće da je Budimir navikao na novinare RTRS-a pa ga je novinar Vujinović izbacio iz nirvane javnog servisa Republike Srpske. 

Drugo pitanje je još složenije, a to je pitanje šta je novinar radio antidržavno. Kako je novinar N1 ugrozio „državu“ Republiku Srpsku? Da li je samo postavljanje pitanja udar na Republiku Srpsku ili što pomenuti novinar radi za N1 televiziju. Da bude još apsurdnije, televiziju N1 ne možete da gledate „preko kabla“ u Republici Srpskoj i postavlja se pitanje da li to naš mlađani ministar kradomice gleda njihov program pa zna kakvi su. Još je apsurdnije ako angažman N1 u Srbiji, koju otvoreno njene vlasti etiketiraju kao izdajničku i plaćeničku, jer te dvije televizije nisu ni slične. 

Uzgred, Dodik voli da gostuje na sarajevskoj N1, pogotovo kod Zukića. 

Treći problem je još veći, a to je kako jedan univerzitetski profesor može da doživi toliki sunovrat da rad jednog novinara opaža dihotomno, patriotski ili izdajnički. Jednostavno, takva crno-bijela i isključiva percepcija svijeta, pa i društva, nije primjerena jednom profesoru, pogotovo sa Fakulteta političkih nauka. Ima tu i jedna olakšavajuća okolnost, ministar Budimir je svako malo u Rusiji, pa je možda poprimio njihovo shvatanje demokratije, ljudskih prava, patriotizma i odnosa prema medijima. 

Na kraju imamo i četvrtu nedoumicu, a to je od kada je Republika Srpska država i ako ministar Budimir to istinski misli, onda se mi kao stanovnici ovog entiteta trebamo zamisliti o uračunljivosti izvršne vlasti ili barem njenog naučnotehnološkog dijela. 

Posljedice

Sada dolazimo do posljedica.

Ako  ministar, docent i doktor Željko Budimir zaista ovako misli, jer uvijek postoji mogućnost da se pred Dodikom htio pokazati većim Dodikom od njega, šta je sljedeći korak? Hapšenje novinara koji rade protiv svoje „države“ i zabrana njihovog rada u Republici Srpskoj? Možda ih treba ignorisati kao u Srbiji i prepustiti tabloidima da ih urnišu? Takođe, uvođenje predmeta „Patriotsko ponašanje i razmišljanje“ na univerzitetima u Banjaluci i Sarajevu može spriječiti da nam se ovo ne dešava? 

Kako god, sasvim je jasno da mir ne vlada u duši ministra Budimira, a to opet ostavlja psihosomatske posljedice na njegovo zdravlje, što jeste atak na njega, a samim tim i na Republiku Srpsku.