Šta spomenik tenk u Sarajevu uči učenike škole pored koje je postavljen?

Tenk sa uperenom cijevi – spomenik otkriven prošle sedmice u parku kod Druge gimnazije u Sarajevu – neprimjeren je zbog učenika, kojima će biti prva asocijacija na školovanje, ali otvara i pitanja spomeničke kulture u Bosni i Hercegovini, smatraju stručnjaci, za koje on ne služi suočavanju s prošlošću i procesima pomirenja pa može produbiti podjele i mržnju.

akon što je prošle sedmice u parku kod sarajevske Druge gimnazije otkriven tenk spomenik poginulim pripadnicima Specijalne jedinice “Bosna”, nastavljene su različite reakcije javnosti o njegovoj ulozi u kontekstu poslijeratnog društva, njegovom izgledu, ali i lokaciji.

Za Nedžada Novalića iz Centra za nenasilnu akciju (CNA) je samo idejno rješenje spomenika u vidu tenka loše iz perspektive izgradnje mira i zdravijeg društva. Za njega je neprihvatljiva i lokacija.

“Uperena cijev, ofarban tenk, koji apsolutno izgleda zastrašujuće, nisu primjereni ni za takvu lokaciju, ni za generacije koje danas žive u Sarajevu i koje će živjeti u budućnosti”, kaže on, dodajući da će mnogim učenicima tenk biti asocijacija na školovanje.

U gradu koji oskudijeva parkovima i kod škole, postavljanje spomenika tenka djeluje potpuno neadekvatno i predstavlja na određeni način pitanje razuma, smatra profesor bosanskog jezika i književnosti Namir Ibrahimović.

Pojašnjava da bi trebalo sa učenicima razgovarati o tome, pitati ih za njihovo mišljenje, objasniti im zašto takav spomenik, te šta se iz njega uči.

“Šta mi iz toga možemo naučiti za budućnost, kako mi na osnovu toga možemo goviriti o miru, kako mi možemo govoriti o nenasilnom društvu, kako mi možemo govoriti o herojstvu na neki drugačiji način i kako danas reinterpretiramo događaje iz ‘92-95. godine?”, za Detektor Ibrahimović komentariše izgled tenka i statue vojnika u prirodnoj veličini.

Detektor je ranije pisao da je memorijalizaciju u BiH u periodu nakon rata obilježilo nepostojanje jedinstvenog, sistemskog, organizovanog državnog nastojanja u obilježavanju sjećanja.

U protekle četiri godine iz lokalnih budžeta izdvojeno je više od pet i po miliona maraka za izgradnju i održavanje spomenika civilnim i vojnim žrtvama rata, pa je ukupan iznos potrošen za memorijalizaciju premašio deset miliona u posljednjoj deceniji, pokazuju podaci koje je prikupio Detektor.

Memorijali pokazali autoritarni pristup vlasti

Novalić ističe kako su sporne dvije stvari u vezi sa izgradnjom spomenika tenka, o kojem je trebalo voditi diskusiju – izgled memorijala i poruke koje šalje, te procedura koja je vođena na način da je javnost bila apsolutno isključena, pa čak i zainteresovana javnost koja je tražila sastanke s gradonačelnicom Benjaminom Karić te općinskim vlastima u Centru.

“Taj način, bez obzira o kakvom memorijalu se radilo, jeste sporan jer govori o jednom autoritarnom pristupu gdje vlast kaže: ‘Bit će takav memorijal i izgradit ćemo ga bez obzira šta neko drugi rekao’”, dodaje.

Do trenutka objavljivanja ovog teksta Detektor nije dobio odgovor iz ureda gradonačelnice Karić.

BiH nikada nije usvojila državni zakon o spomenicima, pa se oni žrtvama proteklog rata podižu na raznim mjestima, bez jasnih i usaglašenih kriterija. Izgled i sadržaj, ali i odluka o tome kome je spomenik posvećen, ostavljeni su na volju vlastima, pa se nerijetko sami spomenici koriste da se pošalju poruke mržnje.

Osnovu za podizanje memorijala u BiH čine prvenstveno entitetski i kantonalni zakoni te zakon Brčko distrikta o prostornom planiranju i korištenju zemljišta. Saglasnost za podizanje spomenika najčešće daju urbanističke službe lokalnih samouprava. Međutim, ova zakonska regulativa ne utvrđuje relevantne kriterije i standarde za podizanje memorijala u smislu tranzicijske pravde.

Strategija tranzicijske pravde, dokument koji nikada nije zvanično usvojen u Bosni i Hercegovini, predviđa mogućnost izgradnje jedinstvenog spomen-obilježja svim žrtvama rata u BiH, kao i mogućnost izgradnje jedinstvenog, jednoobraznog spomen-obilježja u lokalnim zajednicama posvećenog svim žrtvama.

Prilikom otkrivanja spomenika, prvi komandant Specijalne jedinice Dragan Vikić kazao je da su svjesni kritika u vezi s izgledom i lokacijom spomenika.

“Ne smijemo izgubiti iz vida suštinu spomenika. Spomenik je tu kao trajna uspomena za herojstvo onih koji su branili naš grad i zemlju”, rekao je Vikić, ranije pravosnažno oslobođen pred Državnim sudom optužbi za ubistva osam zarobljenih pripadnika JNA počinjena 22. aprila 1992. u sarajevskom Velikom parku.

Kazao je da mladi ljudi i oni koji prolaze pored spomenika trebaju shvatiti ko je zaslužan za slobodu koju danas imaju.

Da BiH ima kreativne umjetnike i stručnjake koji bi pomogli da se na bolji i dostojanstven način oda počast onima koji su stradali u ratu, smatra Edvin Kanka Ćudić iz Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).

“Spomen-obilježja trebaju imati edukativnu svrhu, da kroz koncept memorijala svi zajedno učimo isti narativ prošlosti i sjećamo se ratnih žrtava. Da nam spomenici služe za stvaranje osjećaja zajedništva i povezanosti zajednice, a ne u svrhu podjela i sukoba, kao što je to uglavnom slučaj”, kaže on.

Tenk u Sarajevu, spomenik “Sve od Protine bune pa do danas” u Obudovcu kod Šamca i neki drugi primjeri, za Ćudića su pokazatelj vremena u kojem živimo i u kojem struka i civilno društvo nemaju nikakvu moć osim da izraze neslaganje, reakciju, da protestuju i dokumentuju stanje.

“U stvarnosti, političari su ti koji biraju i odlučuju ono što će se na javnim površinama postavljati. Najčešće je to usmjereno u interesima etnopolitika. Ponajmanje u korist društva”, kaže.

Spomenička kultura u BiH – je li vrijeme za promjene?

Sociolog Srđan Puhalo govori da najveći broj spomenika koji danas postoje u BiH nema veze s pomirenjem ni suočavanjem s prošlošću, već su namijenjeni “svojoj” etničkoj grupi, da pokažu ili koliko su oni žrtve ili koliko su pobjednici. Takvi spomenici, prema njegovom mišljenju, neće doprinijeti boljitku bosanskohercegovačkog društva ni države.

“Ti spomenici ni u jednom trenutku ne propituju na bilo koji način našu prošlost, koja nije crno-bijela, i samim tim oni ne traže od ni mladih ljudi… od bilo koga da pravi neke nijanse u vezi tih događaja kojima se ti spomenici memorijalizuju”, kaže.

Analize UDIK-a pokazale su da spomenička kultura u BiH nema za cilj komemorisanje žrtava i doprinos javnom dijalogu o prošlosti, već uspostavljanje i učvršćivanje određenih identiteta u javnom prostoru, koji se najčešće kreću od identiteta žrtve prema identitetu heroja i pobjednika.

“Ono što imamo zove se nekreativnost, čija djela nemaju nikakve umjetničke vrijednosti. Krajnji je cilj autoviktimizacija, odnosno da se prikaže da smo ‘mi’ stradali više od ‘njih’”, kaže Ćudić i dodaje da su spomenici postali instrument za širenje pojedinih politika i prikupljanje političkih poena.

Podizanje spomenika tenka u blizini škole za Ibrahimovića ne predstavlja poimanje današnjeg društva u BiH.

“Takva vrsta spomeničke kulture na toj lokaciji, u toj blizini, mislim da ne odgovara onome što bi bilo današnje demokratsko društvo, koje još uvijek boluje od svih ovih konflikata i još uvijek njeguje, uzgaja i, čini mi se, dodatno pospješuje – iz godine u godinu – kulturu razdvajanja, mržnje, neriješenih pitanja i potiskivanja pod tepih svega onoga što ovo društvo muči svih ovih 30 godina”, kaže on.