Tužna životna priča Aldijane Drakovac iz Goražda
Kao jedina doktorica stomatologije na evidenciji nezaposlenih u Goraždu pokušava osjetiti da nekome pripada i da njena i žrtva njene porodice nije bila uzalud.
Još kao dijete u ratnom Goraždu Aldijana Drakovac osjetila je šta znači neizvjesnost i nepravda. Tako je nažalost i u miru.
Sa 11 godina postala je izbjeglica, a tužne kolone iz naselja Bare, nakon ultimatuma srpske vojske da će gađati njihove kuće, sjeća se dobro i danas.
– U moj školski ruksak mama je stavila nekoliko teglica s hranom, jednu deku ispod pazuha i krenuli smo jedno iza drugog, dok su babo, amidže, dedo i drugi ostali da idu iza nas. Plačući smo napuštali naselje u kojem sam odrasla, okrećući se i gledajući u naše kuće. Iz grada smo kasnije gledali kako gori dio po dio naselja, u jednoj noći znali su zapaliti po 7-8 kuća – kaže Aldijana za Dnevni avaz.
U junu 1992. godine iz snajpera je pogođena njena majka Behija Bičo. Sa kanisterima i kolicima krenula je na izvor da donese vode, dok su je Aldijana i njena starija sestra Amela čekale na ulazu u zgradu kako bi joj pomogle nositi kante uz stepenice.
– Prošao je sat kad se začuo plač. Potrčala sam za sestrom i vidjela mamu kako leži između zgrada Lamele i Potkovice. Desna ruka joj je još bila na ručci od kolica. Doktor Šabanović me je povukao nazad i rekao: „Nemojte da djeca gledaju“. Odvukli su je u bolnicu, nama rekli da je samo ranjena, ali kad su donijeli njen nakit i pulover kući, shvatili smo da je više nema – priča nam Aldijana.
Otac Alija im je u izbjegličkom stanu u gradu bez vode, struje, hrane i pod granatama i snajperima pokušavao nadoknaditi gubitak majke. U aprilu 1994. odlučio je posjetiti naselje Bare, koje je u međuvremenu oslobođeno, a linije su bile iznad njega.
– Ranjen je 12. aprila 1994. u šumi iznad naselja. Rano ujutro 13. aprila sestra je došla iz bolnice, zagrlila me i počela plakati. Rekla mi je da otac rahmetli nije htio da ga vidim u stanju u kojem je bio. Bio je pokošen mitraljezom, imao je jako unutrašnje krvarenje, ostao je i bez oka – kroz suze nam govori Aldijana.
Došao je mir, a s njim i obećanja kako borci i njihove porodice moraju biti prioritet. Efekte patriotskih govora, koji su glasniji u maju, kada Goražde obilježava dane otpora agresiji, Aldijana nije osjetila, jer ni kao dijete bez oba roditelja stan nije mogla dobiti. U prvoj zgradi za boračke populacije stanovi su bili preveliki, a njoj je mogla pripasti samo garsonijera. Odbijenicu je dobila i u drugoj zgradi za koju je položila kamen temeljac.
– Pozvali su me da postavim kamen temeljac i uradila sam to zajedno s ratnim vojnim invalidom Elvedinom Mujezinovićem. Obećali su mi da ću, kao dijete bez oba roditelja, dobiti garsonijeru. Međutim, dok se zgrada napravila, ja sam navršila 25 godina, tako da sam odbijena jer sam po pravilniku koji su napravili izgubila pravo – priča Aldijana.
Hrabro je nastavila dalje, završila stomatologiju, volontirala, udala se, postala majka, ali snaga je postepeno napušta pred novom nepravdom, jer u gradu u kojem rade i kadrovi iz susjednih gradova posao ne može dobiti.
– Mene za ovaj grad veže što sam rođena tu, što su moji roditelji dali život za Goražde. I danas mi je teško proći pored te zgrade jer kao da sam jučer vidjela majku koja leži na trotoaru. Međutim, još mi je teže kad vidim da za mene života nema, da je izgubilo svaku vrijednost to što si neko ko nema nijednog roditelja i ko je kroz život prošao sam – kaže Aldijana Drakovac.
Mezari roditelja
– Svaki put kada odem na mezare mojih roditelja u Pargane i Kolijevke, ne mogu, a da se ne isplačem jer znam da bi i njima, kada bi znali da mi ni nakon toliko godina nije ništa lakše i da, izgleda, nisam ni potrebna ovom gradu, bilo mnogo teško – ističe Drakovac.