Dnevnik predizborne kampanje

Petak, 6. 9.

Prvi je dan predizborne kampanje. Poslije posla, oko pola 5, idem u vrtić po dijete. U Sarajevu, od Pofalića prema Socijalnom, već su zauzete bandere. Hodam uz Duolingo, kako bih što manje podizao glavu prema visini s koje me vrebaju rebrendirane face. Pokraj raskrižja, ispred trgovine Hoše, štand je Demokratske fronte. Tri muškarca – jedan višeg rasta i bijele kose, jedan niži s manje kose i još jedan kojeg sam već zaboravio – stoje i prolaznicima nude letke i bombone. Ovaj prvi me presreće i daje mi listu kandidata. Pitam ga, kao da ne znam: „Jeste li vi stranka Željka Komšića?“ On ponosno odgovara: „Jesmo!“ „E, onda idete u smeće“, kažem mu uz smijeh dok papir nosim u kantu za otpad. „Bit će da si biiiip“ (cenzuriram onu ružnu riječ što predstavlja standardnu DF-ovsku uvredu na nacionalnoj osnovi), dobacuje mi. Odgovaram mu: „Možete li ponoviti što ste rekli?“ Ona dvojica ga smiruju i govore mi: „U redu je, sve je u redu.“ Odlazim u vrtić. Desetak minuta poslije opet prolazim pored njih, pogledao sam ovog junaka u oči i poklonio mu osmijeh sastavljen od mješavine sažaljenja i prijezira.

Subota, 7. 9.

Čitam istraživanje portala Valter o tome kako je Benjamina Karić (SDP), trenutna gradonačelnica Sarajeva i kandidatkinja za načelnicu Novog Sarajeva, ispod cijene i u tajnosti kupila 70, a dobila 136 kvadrata bespravno renoviranog stana u centru grada. Ne mogu da se ne sjetim divlje i huškačke kampanje koja se u nacionalističkom dijelu sarajevske javnosti i politike vodila protiv mene prije pola godine, a kojoj je gradonačelnica pomagala između ostaloga i sljedećim manipulatorskim riječima: „Armija RBiH se izborila da Franjo Šarčević danas može slobodno govoriti i protiv te Armije i protiv bilo čega. Upravo zbog toga ja, kao gradonačelnica, imam i moralnu i službenu obavezu da njegujem sjećanje na našu Armiju i na našu zastavu pod kojom se ta Armija borila.“ A pogotovo se vidimo Armija za nju izborila, nema šta.

Kada raspravljamo o nacionalizmu, rekao je Rudolf Rocker, „ne smijemo zaboraviti da uvijek imamo posla s organiziranom sebičnošću privilegiranih manjina koje se kriju ispod suknje nacije, kriju se iza lakovjernih masa, (…) za koje je nacija prigodan paravan za skrivanje svoje osobne pohlepe i planova za osvajanje političke moći“.

Nedjelja, 8. 9.

Stavio sam kćerkicu u kolica i izašao na Vilsonovo šetalište da je uspavam. Nailazimo na štand SDP-a. Mlada djevojka nas presreće i daje mi listu SDP-ovih kandidata s programom i obećanjima. Prošao sam kroz te papire u narednih 100-ak metara. Jedno od obećanja jest i izgradnja centralnog spomen obilježja šehidima i poginulim borcima u Novom Sarajevu. Baš nam je to potrebno, premalo je ratnih spomenika u ovoj zemlji! I još nešto: Opći religijski leksikon kaže da je šehid musliman koji svoju vjeru posvjedoči smrću u borbi za islam. Druga značenja su malo općenitija, ali su svejedno vjerska. Prije više od deset godina, jedan moj prijatelj, tada član SDA, ljutio se što se za poginule borce Armije BiH bošnjačke nacionalnosti koristi taj vjerski termin, argumentirajući da je upotreba tog termina najbolji poklon onima koji rat 1992-1995 žele prikazati kao vjerski i građanski. Danas, očito, ni SDP nema problem s tim, religija je usisala i obojila sve. Da li ne razumiju ili svjesno podilaze religijski obnovljenim narodnim masama, svejedno je. Što se mene tiče, neka koriste kakve hoće nazive, svejedno mi je, neka rade što ih veseli, samo hoću reći da to povlači sa sobom i određene, ne baš željene, konsekvence.

Prolazeći pored tog štanda iz drugog smjera, srećem jednog svog starog druga iz SDP-a, iz vremena dok sam – čistog srca i naivno – vjerovao da SDP može biti avangarda ovog društva. Srdačno se pozdravljamo i razgovaramo nekoliko minuta, o obitelji, zdravlju i lokalnim izborima. Malo dalje, srećem Benjaminu Karić (ili njezinog klona). Naglo sam skrenuo s trotoara na travu, da je zaobiđem u širokom luku.

Ponedjeljak, 9. 9.

Vjerska okupljanja su političarima uvijek prilika da se pokažu pred narodom (što je, narod, u praksi samo drugo ime za vjersku zajednicu, da ne kažem – molitvenu zajednicu) i da se besplatno izreklamiraju. Gledam fotografije s jednog takvog okupljanja iz mog rodnog mjesta, s jučerašnje proslave Male Gospe u Rami. Kakva bizarna predstava.

Utorak, 10. 9.

Vidim da mnogi – podilazeći vlastitom cinizmu ili ne želeći priznati da navijaju za najgore – pišu kako su svi isti. Naravno da nisu svi isti. Negdje je netko jednom rekao: Jabuka može biti načeta, crvljiva, čak i gnjila, ali to je i dalje jabuka. A da prostite govno je govno, kakvo god da jest.

Srijeda, 11. 9.

Vidim neke sjajne ljude koji su se kandidirali na ovim izborima. Evo na primjer Ramiz Huremagić, kandidat za načelnika Cazina. Odavde do Cazina, najkraći put pješke dugačak je 287 kilometara i zahtijevao bi 42 sata hoda. Kada bi moj glas bio presudan za Ramizov izbor, pješke bih prešao taj put.

Četvrtak, 12. 9.

Analiziram kandidate u jednoj općini u Hercegovini. Jedan je, tvrdi se, korumpiran, a drugi je, tvrdi se, pošten, ali je dokazani nacionalist, okuplja oko sebe šoviniste i mrzitelje. Razmišljam o sljedećim riječima Vuka Perišića: „Korupcija je ipak manje zlo od nacionalizma. Najopasniji su pošteni nacionalisti koji iskreno vjeruju u svoj državotvorni idiotizam. Ovi koji kradu barem u sebi imaju zrno razuma i zdrave sebičnosti. Neka kradu. To je bolje nego da ubijaju.“

Petak, 13. 9.

Promatram jednog mladog HDZ-ovca iz rodnog kraja. Tup je, poslušan i upotrebljiv, a samouvjeren i ambiciozan. To je formula za uspjeh – daleko će dogurati.

Subota, 14. 9.

Napisao sam negdje da bi bilo loše za Sarajevo da Dennis Gratz, ovakav kakav je sada, postane načelnik Općine Centar. Prvi razlog mi je taj što oko sebe okuplja polusvijet i šoviniste, ljude ogrezle u nacionalnoj mržnji, što su mu takvi najglasniji navijači. Čitam sada neke komentare i odgovore. U namjeri da me „demantiraju“, pokazali su da su gori nego što sam mislio prije tri dana.

Nedjelja, 15. 9.

Nekakva Ana Tomičić iz Novog Sarajeva, svježi proizvod iz SDA-ove radionice ukrasnih Hrvata, dobila je svojih pet minuta slave poručujući nešto Igoru Stojanoviću. Vidim da u vodećoj bošnjačkoj nacionalističkoj partiji ima još takvih proizvoda. Ima ih i u vodećim srpskim i hrvatskim nacionalističkim strankama. Neka ih. Otkad sam saznao da je Ante Pavelić imao „svoje”, sebi odane Srbe, nikakvi me više Hrvati i Srbi u SDA ili Bošnjaci u HDZ-u ili SNSD-u, itd, ne mogu iznenaditi. Neki su naprosto takav materijal i ne postoji stvar koju ne bi napravili iz koristoljublja.

Ponedjeljak, 16. 9.

Danas je Grad Sarajevo, na čelu s SDP-ovom gradonačelnicom Benjaminom Karić, u parku ispred Druge gimnazije Sarajevo postavio – tenk. Ovo je jedan od onih dana kada pomislim da je suvišno više išta govoriti i pisati o našemu društvu. Slika nasmiješene gradonačelnice Sarajeva pred novopostavljenim tenkom ispred škole u centru grada sasvim je dovoljna svima koji su, da tako kažemo, razumom obdareni.

Utorak, 17. 9.

Nekada davno, u vremenu prije Kristofora Kolumba i Hernána Cortésa, biti općinski vijećnik imalo je sasvim drugo značenje nego danas. Bar tako u svojoj Historia de los Indios de la Nueva España u 16. stoljeću piše Toribio Motolinía, a u svojoj knjizi Zora svega predstavljaju David Graeber i David Wengrow: „Od onih koji kane biti članovi vijeća u Tlaxcali (starosjedilački grad-država na području današnjeg Meksika, m. op.) ne očekuje se da imaju karizmu ili sposobnost nadvladavanja suparnika. Dapače, trebaju se samoponižavati, čak – i stidjeti. Od njih se zahtijeva da se podrede građanima, a da to ne bi ispala tek puka predstava, svaki mora proći određene kušnje. Na početku je izvrgnut obveznu javnom vrijeđanju, kažnjavanju za iskazanu ambiciju, a zatim – s već poljuljanim egom – odlazi u podulju izolaciju u kojoj se mora podvrći raznim torturama: gladovanju, nespavanju, puštanju krvi i strogu režimu moralnih naputaka. Inicijacija završava s „uključivanjem“ novoga javnog službenika, gozbama i slavljem.“

Srijeda, 18. 9.

Zdenko Lešić ih je davno opisao: „Mutivoda i prelivoda, špekulant i švercer, spreman na najraznovrsnije ujdurme i mućke, čovjek kome je motika teška a knjiga mrska, dočekao je u ovom nacionalističkom bezumlju svojih pet minuta, digao se visoko – on je sve, i štap i vlast, i pop i popadija, niko kao on i niko iznad njega.“

Četvrtak, 19. 9.

SDA se nešto slabo reklamira po sarajevskim gradskim općinama. Izgleda da su asove i desetke uložili u svoje žute i narančaste proksije.

Petak, 20. 9.

Dobra stvar ove godine jest što se izbori u Mostaru održavaju kada i u drugim dijelovima BiH. Pošteđeni smo mjesecî mržnje i histerije čije smo žrtve bili prije četiri godine. Je li sve one bajrovisuljagibegimešaliđonlagifazlagiće danas imalo stid onoga što su u to vrijeme govorili i pisali – i zašto nije?

Subota, 21. 9.

Kad su u pitanju dijelovi Bosne i Hercegovine u kojima u značajnijem broju žive pripadnici više od jednog konstitutivnog naroda, a to su manje-više Srednja Bosna i neke hercegovačko-neretvanske općine, lokalni izbori bi opet mogli biti svojevrsni popis stanovništva.

Nedjelja, 22. 9.

Zamisli, rodiš dijete, godinama ne spavaš zbog njega, pereš ga, presvlačiš, vodaš na vakcine, vodaš ovom i onom doktoru, ustaješ mu, oblačiš ga, hraniš… – i ono kad poraste bude svo sretno, ushićeno i zadovoljno sa životom, misli da je uspjelo, jer se rukovalo s Draganom Čovićem.

Ponedjeljak, 23. 9.

Mnogo, previše mojih bivših prijatelja i suboraca s ove strane prešlo je na onu stranu. Njima je tako sigurno korisnije i lakše, kao prilagođeni će dalje dogurati, a meni je još jedan dobar znak da je bilo što je bilo i da je stvarno vrime ići ća.

Utorak, 24. 9.

Moamer Kasumović, glumac i osuđeni pedofil, i dalje je tema predizborne kampanje. Desnica njegov zločin vješto koristi za demonizaciju Zapada i liberalnih ideja, optužujući ih za zločine poput Kasumovićeva, nudeći nacionalno-religijsko mračnjaštvo kao svjetlo. Svašta bih imao napisati na temu pedofilije i organizirane religije, ali neka ostane za druge prilike. Dovoljni su sada empatija prema žrtvama i svijest da je zakon koji omogućuje otkupljivanje ovakve kazne loš, nikakav.

Srijeda, 25. 9.

E stvarno. Ništa nisam upratio oko kampanje u Republici Srpskoj. Kao da su druga država…

Četvrtak, 26. 9.

Gradonačelnica Sarajeva, rođena 1991, i gradonačelnik Banja Luke, rođen 1993, svađaju se čiji je kralj Tvrtko. Ona kaže da je bosanski, on kaže da je srpski. Rijetko kada se dešava da su njih dvoje u pravu, ali ovaj put su istovremeno u pravu – oboje dopola. Tvrtko je, ako je to kome bitno u životu, bio i bosanski i srpski, ne naravno u današnjem značenju tih pojmova. To što ovo dvoje srednjovjekoviziranih omladinaca („treba mladi da preuzmu“, ha-ha-ha) na gradonačelničkim pozicijama dvaju najvećih gradova u BiH nisu u stanju da shvate da bosanstvo ne isključuje srpstvo niti da srpstvo isključuje bosanstvo, drugi je problem.

Petak, 27. 9.

Poslijepodnevne sate provodim u rodnom Prozoru, na jednom kulturnom događaju. Sjedam u predzadnji red. Prve redove zauzeli su političari iz Ramske narodne stranke, drugih političara – vjerojatno ni njihovih simpatizera – nema. Tamo je zaista sve kirurškim skalpelom podijeljeno po stranačkim linijama.

Subota, 28. 9.

Rođena Hotonjčanka Kenela Zuko podsjetila je ljude izbjegle iz Istočne Bosne na komentare koje u različitim prigodama i načinima slušaju 30 godina. Ništa novo, samo što je ovaj put snimljeno.

Nedjelja, 29. 9.

Prema jednoj rječničkoj natuknici, riječ „istraga“ ima dva značenja: 1. u kaznenom postupku pripremna faza prikupljanja dokaza koju provodi sud na zahtjev javnog tužitelja. 2. pov. jez. knjiž. uništenje, istrebljenje (o ljudima i narodima). Razmišljam onako za sebe koje od tih značenja jedan čovjek i neki ljudi imaju na umu.

Ponedjeljak, 30. 9.

Kaže im predsjednik na skupu u Ljubuškom: „Služenje hrvatskom narodu je jedina misija s kojom je HDZ Bosne i Hercegovine nastao i s kojom će dočekati i sljedeće 34 godine.” Oj, neće valjda…

Utorak, 1. 10.

S nestrpljenjem iščekujem rezultate izbora za načelnika općine Kupres (RS). Tamo je prije četiri godine Gojko Šebez pobijedio Momčila Marića s jednim glasom razlike, 95:94. Ove godine se Marić natječe protiv Srđena Petkovića. U susjednom Kupresu (FBiH) neće biti zanimljivo, tamo se već zna da će novi načelnik biti Danko Jurič, jedini je kandidat. Jedan je od 12 jedinih na ovogodišnjim izborima.

Srijeda, 2. 10.

Ostala su još četiri dana do izbora, ali ovaj dnevnik već mora „u štampu“. No, sumnjam da će se dogoditi išta posebno zanimljivo do nedjelje. Možda nešto malo jačeg „patriotizma“ i „rodoljublja“, malo žešće istrage „izdajnika“, malo sitnih podbadanja, možda ponegdje neka aferica tempirana za pred zadnje dane… A u nedjelju – kom’ opanci, kom’ obojci. Gledajući što se od prošle godine događa na Bliskom istoku (preko 40.000 ubijenih samo u Gazi), u Sudanu (ne zna se koliko ubijenih u građanskom ratu koji još traje, neki je broj između 20 i 150 tisuća) i drugdje, ima smisla ponoviti staru narodnu: dobro je sve, samo nek ne puca.