pravo ljudski film festival
PLJFF19 Filmske kritike: Moja ukradena planeta – Posveta iranskim ženama
Film će nas simbolički vratiti na svoj početak i na fotografiju redateljice sličnu predivnom snimku malene djevojčice koja veselo trčkara ulicom mašući hidžabom i iz sveg glasa uzvikuje: „Žene! Život! Sloboda!“
Moja ukradena planeta (Sayyareye dozdide shodeye man), 2024.
Redateljica: Farahnaz Sharifi
Farahnaz Sharifi, redateljica ovog filma, rođena je tri tjedna nakon Islamske revolucije u Iranu. Na dan njenog rođenja mnoge iranske žene prosvjedovale su na ulicama protiv nametnute obaveze nošenja hidžaba, kao da je već rođenjem predodređena da bude dio borbe za ženske slobode. Borbe koja još uvijek traje. O tome priča u dnevničkoj formi, bivajući naratorica i sa „svoje“ i sa „njihove“ planete. Na njenoj se planeti pleše, pjeva, veseli, druži, okuplja u domovima, ne nosi se hidžab, pije se alkohol, smije se i zabavlja. Tu se smije biti sve što jesi i sve što želiš biti. Na njihovoj se ubijaju ljudi, u školi se djeca uče da drugima žele smrt a žene, čak i male djevojčice, se pokrivaju kako bi ih lakše kontrolirali. Rastući i odrastajući, brzo je počela shvaćati da se u toplini doma ne nalazi na istoj planeti kao kada izađe na ulicu. Počela je raditi na tome da svoju planetu čuva, obogaćuje i gradi svim raspoloživim sredstvima. Ovaj će dualizam obilježiti njen cijeli život – jednako kao i borba za ljudska prava, osobito prava žena.
Kako je rođena u vrijeme prije mobitela, kada su postojali tek analogni foto-aparati i osmomilimetarke kamere, tako iz ovog vremena ima vrlo malo filmskih zapisa. Pokazujući posebno zanimanje za obiteljske filmove, počinje tragati za njima, otkupljivati ih i arhivirati. Pjesma, ples, čak i ženski glas postali su zločin u Iranu. Trenucima tuđe sreće zabilježenim u domovima ljudi koji su, gotovo u pravilu, morali napustiti Iran, ona gradi i kiti svoju planetu stvarajući sigurno mjesto za bježanje od surove stvarnosti. Zanimanje za film dovest će ju do upisa u filmsku školu gdje će početi savladavati osnove snimanja. Isprva snima tuđim kamerama a kupnjom prvog mobitela koji ima kameru počinje bilježiti doslovce sve – od ubijanja bubašvaba u stanu do opasnih, brutalnih situacija sa ulica. Postajući sve vještija u filmskom zanatu, Farahnaz digitalizira sakupljeni arhiv i predano skenira svaki filmić do kojeg može doći. Traganje za foto i filmskim materijalom je komplicirano jer su oni koji su ostali u Iranu bili prisiljeni da momentalno zaborave raniji život. U strahu od represija, često su uništavali fotografije i filmove koji bi ih mogli izložiti maltretiranju. Gledajući majku koja, načeta Alzheimerom, sve više zaboravlja, Farahnaz se sve grčevitije i ubjeđenije bori da sačuva od zaborava i svoje i tuđe uspomene vrijedne pamćenja.
Pričajući o svom životu i životu i Iranu općenito, redateljica govori i o povijesnim ličnostima i dešavanjima – o ženama koje su žrtvovale živote zapalivši se iz protesta protiv obaveze nošenja hidžaba ili zabrane ženama da odlaze na nogometne utakmice, o rušenju ukrajinskog aviona koji je civile prevozio u Kanadu, isključivanju interneta, zabrani američkih i britanskih vakcina protiv Covida jer su haram… S druge strane, prikazuje osobne snimke na kojima osobe koje su ubijene pjevaju i plešu te neke predivne video zapise medicinskog osoblja koje Covid pacijente razveseljava i plešući im daje snagu i budi volju za životom. Trenuci kada medicinska sestra, sva upakovana u zaštitno odijelo i masku, glasno se smijući, pjevušeći i mrdajući guzom za umiruće pacijente izvodi ples, tu gnusnu, zabranjenu zadnju, najdirljiviji su momenti u filmu.
Pri tom je cijeli materijal tako divno montiran da se titravi stari snimci ponavljaju više puta kako bi ih gledatelj dobro mogao osmotriti i zapamtiti a snimcima napravljenim mobitelima autentičnost je potpuno sačuvana do te mjere da jasno osjetite strah kada auto iz kojeg se snima biva pogođeno i kada snimatelju svirepih napada na protestante neznana sila izbije telefon iz ruke.
Redateljica, dokumentaristica, montažerka i spisateljica će, srećom ili nesrećom otići u Njemačku, na umjetničku rezidenciju 2022., baš u vrijeme narastanja pokreta „Žene, život, sloboda“. Na ulicama iranskih gradova ponovo su protesti, spaljuju se hidžabi, njene prijateljice – dokumentaristice bivaju hapšene, snimanje je opasno po život, stan joj je prerovljen, računar i arhiv zaplijenjeni… I kad pomislite da joj ne može biti teže što nije u Iranu, putem video poziva saznaje za smrt majke. I tada Farahnaz radi ono što najviše voli i najbolje zna, izlazi na ulicu sa kamerom. U Berlinu se odvijaju veliki mirni protesti podrške iranskom narodu u borbi za slobodu, prve mirne demonstracije u njenom životu na kojima se redateljica kreće bez straha, snima sve što želi i ne rizikuje da pogine snimajući.
Film će nas simbolički vratiti na svoj početak i na fotografiju redateljice sličnu predivnom snimku malene djevojčice koja veselo trčkara ulicom mašući hidžabom i iz sveg glasa uzvikuje: „Žene! Život! Sloboda!“
Ovdje se krug ne zatvara, ovdje se borba ne završava, ovdje se samo završava ovogodišnje, 19. izdanje Pravo ljudski film festivala. A završava se posvetom svim iranskim ženama koje su zagovarale i zagovaraju slobodu, osobito onim koje su u toj borbi izgubile živote.
