Sekularna? Malo sutra

Moje starije dijete napunilo je četiri godine, kao i svi drugari iz njegove grupe u vrtiću. Po mišljenju ljudi od politike, struke, sindikata i nauke, krajnje je vrijeme da se ti drugari krenu razdvajati po vjerskoj osnovi.

Premda ono još ne zna ni da postoje stvari poput muslimana, kršćana, vjere i tako dalje, iako je prilično napredno za svoje godine – jer ga naprosto ne odgajamo u tom elementu, što kasnije čuje za te stvari to bolje za njega, naslušat će se o tome i previše, daj bože da neće – i premda ne postoji nikakav identitetski znak po kome bi moglo pomisliti da se razlikuje od svojih drugara, društveni poredak i sustav u kojem ono raste odlučio je da mu da do znanja da ipak postoji nešto zbog čega se s još ponekim drugarima mora izdvojiti od ostatka ekipe. I da se pita zašto.

Vjeronauk besplatan, časovi plesa i engleskog nisu

Naime, došlo je vrijeme za vjeronauk, ili što bi neki pogrešno rekli – vjeronauku. U javnim vrtićima u Kantonu Sarajevu od ulaska u petu godinu života djeci se naučava vjera. Naravno, za one čiji roditelji to žele. Vjeronauk je, očekivano, besplatan. Časovi plesa i časovi engleskog, očekivano, nisu besplatni.

Nije Kanton Sarajevo tu iznimka, da odmah bude jasno. Navodim taj kanton jer me se još uvijek najviše on tiče. Tko god želi da ovom primjeru kontrira nekim primjerima iz Republike Srpske ili Zapadnohercegovačkog kantona (u skladu s motom „a vidi njih“), na volju mu, naći će ih dovoljno.

Ovaj primjer iz aktualnog osobnog iskustva ukratko sam spomenuo i na tribini „Sekularna država“, koja je 20. septembra održana u Narodnom pozorištu u Sarajevu, u sklopu Sarajevo Festa, želeći njime ilustrirati, pored ostalih ilustracija, činjenicu privilegiranosti religije u bosanskohercegovačkom društvu (i opet da kažem, pa to više neću ponavljati – i u brojnim drugim društvima od susjedstva pa nadalje).

Religija je u našem društvu moćna i privilegirana do te mjere da se ta privilegiranost i ne primjećuje. Pogotovo tu svoju privilegiranu poziciju ne primjećuje ona sama, ili se pravi da je ne primjećuje, ali je u svakom slučaju ne priznaje.

Religija i privilegiranost

Tko misli da nije tako, može ovu tezu testirati na brojne načine. Dovoljno je izvesti neke eksperimente. Evo zamislimo, na primjer, sljedeći eksperiment. Polazeći od činjenice da u glavnom gradu Bosne i Hercegovine postoji trocifren broj vjerskih objekata – džamija pa onda crkvi, koje dominiraju pejzažom gdje god u gradu da se nalazimo, i da se s tih objekata na različite načine nekoliko puta dnevno, glasno da svi čuju, ovako ili onako promovira religijska vjera, napravimo sljedeći eksperiment: da se sa samo jednog objekta u gradu i to samo jedanput mjesečno (ogromni nesrazmjer je očit) promovira, glasno da svi čuju, nešto suprotno od religijske vjere.

Probajte zamisliti kakve bi bile reakcije i što bi bilo s tim objektom i promotorom. Slažete li se da je svakako bolje, hoću reći sigurnije, da to ostane samo misaoni eksperiment?

Religija – shvaćena i kao organizirana vjerska zajednica i šire od toga – ne želi priznati privilegiranost zato što stanje u kojem je ona dominantna smatra, ili ga želi prikazati, prirodnim stanjem, a ne nečim što je nametnutno odlukom većine. I zato što želi još. Tu poziciju čuva i na različite načine osiguranim imunitetom od bilo kakve kritike. S tim imunitetom ona može nastaviti svoj projekt teokratiziranja društva (i države), koji bi u konačnici imali biti sasvim uređeni po njezinoj mjeri.

Islam (uglavnom sunitski) i kršćanstvo u svoje dvije verzije (katoličkoj i pravoslavnoj) vizualno dominiraju Bosnom i Hercegovinom, religijska simbolika je inkorporirana i u društveno-politički život, a društvo (bolje reći društva, ima ih tri i svako od njih sve manje zanimaju preostala dva) se konstruiraju na način da odgovaraju religijskim narativima.

Mjesto religije u društvu

U svom romanu ‘O zlatu, ljudima i psima’ bosanskohercegovački pisac Josip Mlakić smješta u godinu 2084. distopijsku sliku Bosne i Hercegovine podijeljene u tri vjerski fundamentalističke države. Nastavimo li ovim tempom, mogao bi se taj distopijski scenarij realizirati mnogo prije rečene godine.

Da se ne bi realizirao, potrebno je otvoreno i na ravnopravnoj osnovi propitivati ulogu i mjesto religije u društvu. Potrebno je razgovarati kao na Sarajevo Festu, kakve god to reakcije proizvodilo među ostrašćenom gomilom čiji se najviši misaoni dometi sastoje od lijepljenja etiketa da je ovo ili ono nekakva fobija. A iznad svega je potrebna politička i sindikalna akcija koja bi jedina imala mogućnost da transformira društvo u drugom smjeru.

Potrebno je izboriti se za pravo da se o religiji može govoriti kao i o drugim funkcionalno srodnim fenomenima, poput političkih ideologija, i da se „svete knjige“ mogu tretirati kao i sve druge knjige. A da bi se to moglo, potrebno je razumjeti, rečeno desetljeće starim riječima upravo jednog teologa, Drage Bojića, da „religija i njezini sadržaji po sebi nisu nužno dobri. Pogotovo to nisu neka religijska uvjerenja i neke religijske prakse. Uostalom, svakodnevno doživljavamo kako religija ljude može zavesti, zarobiti, učiniti brutalnima, ispuniti ih mržnjom“.

U konačnici, potrebno je sekularizirati društvo i držati se sekularnosti države. Sekularno društvo i država nisu antivjerski ili antiteistički, oni ne teže tomu da zabrane religiju ili vjeru, da ih istjeraju iz društva – ali teže, i trebaju težiti, tomu da religija ne bude dominantna, da joj se ne dozvoli da se uvuče u baš sve pore društva ne ostavljajući slobodan prostor izvan svoje sfere djelovanja.