Nermina duže od 40 godina čeka transplantaciju bubrega, u međuvremenu oboljela od raka

Proces transplantacije organa u Bosni i Hercegovini je nažalost pun poteškoća. Ono što bi po svim parametrima trebalo da bude sasvim normalan dio u spašavanju vlastitog života, ponekad se pretvori u pravu noćnu moru.

Prema zvaničnim podacima, Bosna i Hercegovina je jedna je od rijetkih zemalja u kojoj nadležni skoro pa da i ne pridaju značaja procesu transplantacije organa. Primjera radi, u 2022. godini je obavljeno svega osam zahvata, dok je u prošloj taj broj iznosio 16.

Nada za bolje sutra

Da ima nade za bolje sutra potvrđuje za Fokus predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH Tomislav Žuljević, koji nam govori da je samo u prvoj polovini ove godine urađeno isto transplatacija kao tokom cijele protekle.

“Transplantacija ili presađivanje organa je najbolji način liječenja kod zatajenja vitalnih unutarnjih organa. Dakako, transplantacija je važna i kod presađivanja tkiva, kostiju, itd.

Kada je u pitanju transplantacijski proces u našoj zemlji, tu u potpunosti ne možemo biti zadovoljni jer je premali broj transplantacija u odnosu na teško bolesne pacijente koji su na listama čekanja za presađivanje organa i tkiva.

Prošle godine smo uradili samo 16 transplantacija, no veseli nas činjenica da smo u prvoj polovini ove godine uradili gotovo isto transplantacija kao za cijelu 2023. godinu. To je pokazatelj da bi ove godine mogli imati između 20-30 transplantacija, što je sigurno najviše u zadnjih pet-šest godina, ali ipak ne dovoljno. Sigurni smo da imamo i mogućnosti i resurse i kapacitete da se u našoj zemlji radi godišnje 50 i više transplantacija. To nam je, na kraju krajeva, i želja i cilj. Transplantacijom organa spašavamo živote teškim bolesnicima, a istovremeno štedimo novac koji je potreban za liječenje pacijenta, jer jedna godina dijalize za jednog pacijenta košta isto kao jedna transplantacija, a to je oko 30.000 KM. Transplantacije u BiH su besplatne i rade se u UKC-u Tuzla i KCUS-u”, govori na početku Žuljević.

Napominje da je u svijetu uobičajeno transplantirati srce, jetru, bubreg, gušteraču, tanko crijevo, kosti, kožu, rožnice, koštanu srž i srčani zaliske.

“Kod nas je situacija ovakva. UKC Tuzla radi transplantaciju jetre, bubrega, rožnice i koštane srži, a KUCS bubreg, rožnicu i koštanu srž. Ostali gore nabrojani organi i tkiva još uvijek se ne rade u BiH. Mišljenja smo da je sazrelo vrijeme da se uradi i prva transplantacija srca u jednom od naša tri klinička centar koja imamo u FBIH, ali ta odluka je na menadžmentima i liječnicima ovih ustanova”, smatra naš sagovornik.

Naglašava da Hrvatska i Slovenija trebaju da nam budu nit vodilja kako unaprijediti transplantacijski proces.

“Te dvije zemlje su Evropski lideri po broju izvedenih transplantacija, ali i po broju donora na milion stanovnika. Ove dvije zemlje nam trebaju biti nit vodilja kako unaprijediti transplantacijski proces i povećati broj presađenih organa. Saradnja sa njima je neminovna. Srbija ima sličnu problematiku kao i BiH, ali oni rade i transplantaciju srca i drugih organa kao i Sjeverna Makedonija koja je još 2020. u jeku pandemije uradila i prvu transplantaciju srca. U Crnoj Gori stanje nije najbolje – i dole se transplantacije broje na prste jedne ruke.

Smrt obično bude brža od “najvažnijeg poziva u životu”

Sve u svemu, zemlje koje su članice Eurotransplanta – a to su Slovenija i Hrvatska – daleko, daleko su ispred zemalja u regionu po svi parametrima kada je u pitanju donaciji i transplantaciji organa”, izričit je Žuljević.

Našeg sagovornika smo upitali i za slučaj iz Ključa, gdje jedna pacijentica čeka na transplantaciju bubrega već 40 godina. Kako kaže, nada se da će i ona što skorije dobiti “najvažniji poziv u životu”.

“Najčešće pacijenti koji čekaju na transplantaciju, istu ne dočekaju, jer smrt obično bude brža od ‘najvažnijeg poziva u životu’, a to je poziv na transplantaciju. U Europi svakoga dana umre 18 pacijenta koji nisu dočekali transplantaciju organa. U našoj zemlji imamo oko 2.000 pacijenata na dijalizi. U prosjeku godišnje premine oko 400 pacijenta od kojih bi sigurno jedna trećina mogla biti spašena da imamo dovoljan broj donora i presađenih organa. Naša članica Upravnog odbora Udruge dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH Nermina Krivić već više od 40 godina čeka na transplantaciju bubrega. Ona je 40 godina na mukotrpnoj dijalizi. U međuvremenu imala je i druge zdravstvene probleme, rak dojke itd, međutim, naša Nerka, naša heroina kako je mi u Udruzi zovemo, sve je to prebrodila i nastavlja da živi životom koji je jako surov i nepošten prema ovoj dobroj ženi. Svi bismo bili sretni da naša heroina jedan dan dobije taj ‘najvažniji poziv u životu’ i da napokon živi kao sve druge zdrave osobe. Nadamo se da će se to u skoroj budućnosti i dogoditi”, jasan je.

Podizanje svijesti

Da li se pacijenti mogu nadati boljem u budućnosti, to isključivo ovisi o građanima, mišljenja je Žuljević.

“Za uspjeh u transplantacijskom procesu potrebna je sinergija svih aktera u političkom, zdravstvenom, obrazovnom i životu građana općenito. Jer, transplantacijska medicina je jedina grana medicine koja ovisi isključivo o GRAĐANIMA! BEZ DONACIJE ORGANA-NEMA TRANSPLANTACIJE! Da bismo imali dovoljno donora, potrebna je sveobuhvatna kampanja na podizanju svijesti kod građana o važnosti donorstva i presađivanja organa”, zaključuje u razgovoru za Fokus.