Da li se stvarno ne razumijemo na sva tri jezika?

„Ovaj slučaj govori o djevojci koja govori srpski, a momak hercegovački. »Zdravo!« Tipičan hercegovački pozdrav. »Da li želite da idete sa mnom na kafu?« »Ne razumijem.« Naravno, jer govore različite jezike. »Dobar dan! Možda služba prevođenja može pomoći?«“

Sarajevski „nadrealisti“, početak čijeg jednoga od skečeva su gornje rečenice, nisu imali nikakve proročanske supermoći s pomoću kojih su mogli izgatati do čega će se dovesti naša društva s procesima koji su u nas dobili ime demokratske promjene.

To što Top lista nadrealista djeluje kao predviđanje sadašnjosti, posljedica je dviju činjenica: prve, da su nadrealisti imali dobre uvide u stvarnost i da su se znali dobro zafrkavati dovodeći stvari fikcionalno do apsurda; druge, da je stvarnost u vremenu iza njih dovela samu sebe do apsurda, čineći apsurd društvenom normom, (jedinim) prihvatljivim ponašanjem.

Prevođenje jezika

Nakon što se usvojila pretpostavka da su jezici u Bosni i Hercegovini (srpski, hrvatski i bosanski) zaista različiti jezici, godinu po godinu došlo se do toga da se s jednog od tih jezika revno prevodi na drugi jezik. Ukoliko neki medij s bošnjačkom čitalačkom bazom prenosi izjavu nekoga tko priča hrvatski (usput, nekoliko puta su me različiti ljudi u različitim prilikama upozoravali da se na hrvatskome ne kaže „priča jezik“ već „govori jezik“ – njihova šteta da ih pamtim po takvim stupidnostima), onda se ta izjava obavezno prevodi na bosanski jezik: tako čitamo da je Dragan Čović izjavio da će nešto biti završeno „sljedeće sedmice“ i u „augustu“, a njegove „tisuće“ i „aktualno“ se obavezno prevode u „hiljade“ i „aktuelno“.

Analogno, ukoliko neki medij s hrvatskom čitalačkom bazom prenosi izjavu nekoga tko priča bosanski, onda se ta izjava obavezno prevodi na hrvatski jezik: tako čitamo da su Izetbegović, Komšić ili Konaković izjavili da će nešto biti završeno „sljedeći tjedan“ i u „kolovozu“, a njihove „hiljade“ i „aktuelno“ se prevode u „tisuće“ i „aktualno“.

I sâm sam doživio nekoliko puta da su moje pisane izjave ili intervjui „prevedeni“ s mojega jezika na ono što je prevodilac smatrao svojim jezikom, odnosno jezikom publike.

Ograda između “nas” i “njih”

Zar je stvarno toliki problem podnijeti neku „tuđu“ riječ, tim više ako znamo da ta riječ nije tuđa, da je tek nedavnim nacionalističkim inženjeringom počela da se tretira kao tuđa, a još više – ako znamo da su srpski, hrvatski i bosanski jezik službeni i ravnopravni jezici u Bosni i Hercegovini i da je čin „prevođenja“ zapravo čin i teritorijalne podjele, čin stavljanja ograde između „nas“ i „njih“.

Zašto postoji potreba da se stare slavenske, pa i stare bosanske riječi poput „tisuće“ i „listopada“ prevode, zar stvarno postoji pismena osoba u Bosni i Hercegovini koja ne zna značenje tih riječi? Zar stvarno postoji potreba da se „hiljada“, riječ grčkog podrijetla koju Hrvati koriste otkad su naučili pisati, prevodi, i zar stvarno nekome nisu poznati oktobar i drugi latinski/međunarodni nazivi mjeseci u godini? Zar ljudi koji se bave tim prevođenjem stvarno nemaju pametnijeg posla, ili im je upravo to posao – perpetuirati postojeći poredak u kojem je sve podijeljeno i čisto i treba biti zaštićeno od bilo kakvog, pa i jezičkog, „prljanja“? Jer tko zna, ako bi se dopustilo miješanje jezika, možda bi se dopustilo i miješanje narativa, a onda tko zna…

Ova prevodilačka praksa postala je dominantna u tolikoj mjeri da se više i ne primjećuje niti joj se tko opire. Kada je prije 10-ak godina Hrvatska radiotelevizija titlovala neke filmove i serije iz Bosne i Hercegovine i Srbije, jedan dio javnosti bio je (kao) skandaliziran. To je opisivano kao nešto „nevjerovatno“ i „nepotrebno“, novinari su se iščuđavali, građanstvo je to ismijavalo. Nedugo nakon toga, niti se tko tome iščuđavao niti ismijavao. To je postalo novo normalno na svim stranama.

Osim što takva praksa unakazuje i osiromašuje jezik (jedan od primjera: kako je primijetio Vuk Perišić, do 1990. imali smo i oblik za kontinent (Evropa) i za Jupiterov satelit (Europa), danas imamo samo jedno od to dvoje), osim što predstavlja nasilje i nad vlastitom jezičkom tradicijom (jer je malo što bosanskije od tisuće i srpnja i malo što je hrvatskije od hiljade), ona u bosanskohercegovačkom kontekstu dovodi i do brojnih logičkih kontradikcija.

“Dvije škole pod jednim krovom”

Na primjer, ako zaista postoje tri različita jezika u Bosni i Hercegovini, ako je potrebno prevoditi s jednog na drugi, ako usvojimo tu logiku – onda nema nijednog uvjerljivog argumenta protiv podjele škola po jezičkoj (dakle nacionalnoj) osnovi, bile da su te škole pod različitim krovovima ili su zbog ekonomičnosti pod istim krovom.

Strah da se izgovore ili napišu tisuća i listopad, odnosno hiljada i oktobar, nikako ne ide zajedno s pričom protiv „dviju škola pod jednim krovom“. Usput, donošenje zakona o obrazovanju koji propisuju zakonsku obavezu da se među učenicima razvija „nacionalna svijest“, samo je argument više za podjelu školstva po nacionalnoj liniji. Tko šuti o tome, neka šuti i o želji Bošnjaka u Prozoru da idu u bošnjačku i o želji Hrvata u Bugojnu da idu u hrvatsku školu.

Ili ćemo, dakle, promijeniti neke aksiome koji generiraju naše djelovanje ili ćemo prihvatiti konsekvence postojećih. Treća opcija je hodajuća kontradikcija.

Spomenuti Vuk Perišić je u intervjuu za portal Lupiga podsjetio na Orwellovu misao da se nasrtajem na jezik slama misao, a slamanjem misli, slama se sloboda, zaključivši efektno: „Čovjek koji mora paziti hoće li izgovoriti “da li” ili “je li” nije slobodan čovjek.“