Željkova odluka da donira jetru Adnanu promijenila živote teško oboljelih u BiH

Adnan i Željko. Njih dvojica zaslužna su što je jedan od bosanskohercegovačkih entiteta izmijenio zakon o transplantaciji.

Jedan živi u Mostaru, a drugi u Loznici, u Srbiji. Prvi čeka novu jetru, a drugi mu je želi darovati, piše Radio Slobodna Evropa.

Donedavno su darivatelji organa mogli biti isključivo srodnici i bračni partneri. Novi zakon je omogućio Željku da Adnanu bude donor.

Izmjenama zakona propisani su i posebni uvjeti, pa će o presađivanju odlučivati multidisciplinarni stručni tim i etička komisija. Njih će, pored ostalih, činiti ljekari i pravnici, a radit će se fizička i psihosocijalna procjena darivatelja.

Procjene su obavezne kako bi se spriječile zloupotrebe, odnosno trgovina organima, a komisija će od donora moći tražiti i, naprimjer, podatke o imovinskom stanju darivatelja, poput toga da li je kreditno zadužen.

Po Ustavu Bosne i Hercegovine, zdravstvo je u nadležnosti 13 ministarstava – entiteta Republika Srpska, Brčko distrikta BiH, te Federacije BiH i njenih deset kantona. Državno ministarstvo za zdravlje ne postoji.

Bosna i Hercegovina zbog neuređene oblasti transplantacije na nivou države nije članica Eurotransplanta, međunarodne fondacije koja je odgovorna za poticanje i koordinaciju transplantacije organa, jer nije ispunila uslove.

Pitanje transplantacije nije uređeno na nivou države i nije izveden ni minimalni broj od deset presađivanja.

‘Podudarnost kao da mi je sin’

Adnan Šemić godinama boluje od Wilsonove bolesti koja je posljedica abnormalnog metabolizma bakra i hitno mu je potrebna nova jetra.

Cijela Adnanova porodica uradila je pretrage, ali niko nije bio kompatibilan. Na kraju su uputili apel preko društvenih mreža. Objavu Adnanove rodice na Facebooku vidio je Željko Mihailović iz Loznice u Srbiji.

Željko za Radio Slobodna Evropa (RSE) priča da je tri-četiri puta dolazio u Mostar na pretrage i “i sve se podudarilo 1.000 posto k'o da mi je sin”.

“Dečko se baš bio obradovao. Ali, nismo imali sreće. Prvo su nam u Bosni rekli da ne može [transplantacija ako nisi srodnik]. Otišli smo u Tursku, ali su nas i tamo odbili. Vidjeli su i da nismo iste nacionalnosti i u obrazloženju napisali da se nedovoljno poznajemo”, priča Željko za RSE.

On je redovan darivatelj krvi u Srbiji gdje je potpisao donorsku karticu za sve organe. Na to se, kaže, odlučio, nakon dvije tragedije gdje su mu u nekoliko mjeseci otac, a nakon toga i majka poginuli ispred kuće u saobraćajnim nesrećama.

“Koliki je humanitarac govori to što su mu u Turskoj ustanovili da ima malo masnu jetru i višak kilograma. Za dva mjeseca je skinuo deset kila i očistio masnoću”, kaže Adem, ujak Adnana Šemića za RSE.

Njegov nećak je, dodaje, u danu kada je zakon promijenjen uspio samo jednom otvoriti oči.

“Zakon se izmijenio, barem za nekoga. Hoće li biti kasno za Adnana, samo Bog zna. Doktori tri sedmice čine sve da ga održe na životu, ali oni nisu svemoćni. Pitanje je može li Adnan u ovakvom stanju izdržati operaciju”, kaže njegov ujak Adem Gačanica za RSE.

Porodica oboljelog mladića u stalnom je kontaktu s dva tima, iz Hrvatske i Turske, koji bi došli u BiH i transplantirali dio Željkove jetre Adnanu, ako bude u stanju izdržati operaciju.

“Ja ne mogu da shvatim da su čekali zadnji čas. Sad se država probudila i mijenja zakon. Ja sam s Adnanovom porodicom u stalnoj vezi. Doći ću kad god i gdje god treba, ako se operacija bude mogla uraditi”, kaže Željko za RSE.

Čekanje na najvažniji poziv u životu

Prema ranijem zakonu u Federaciji BiH, organi su se mogli transplantirati s preminule osobe, a živi darivatelj je mogao biti samo srodnik, tazbina ili (van)bračni partner.

Eldina Bosankić-Softić potpisala je donorsku karticu 2006. godine, odnosno pristanak da u slučaju smrti daruje svoje organe. Četiri godine kasnije joj je dijagnosticirana autoimuna bolest. Ljekari su joj tad propisali terapiju lijekovima i procijenili da će joj za 12 godina trebati nova jetra.

Cijelu 2014. godinu provela je u bolničkim krevetima u Tuzli i Zagrebu.

“U decembru 2014. su mi saopćili da bez transplantacije jetre nemam šanse. Srodnička nije bila moguća. A onda sam 16. februara 2015. dobila najvažniji poziv u životu iz bolnice u Tuzli. Saopćili su mi da imaju jetru za mene i da tu noć dođem na operaciju”, kazala je Bosankić-Softić za RSE.

Jetra joj je transplantirana s moždano mrtve osobe iz zeničke bolnice. Ona kaže da su porodice koje doniraju organe “vječni heroji”.

“U trenutku kad se rastaju s najmilijom osobom odlučuju se na donaciju organa, a da ne znaju kome. Nikad im se ne možemo dovoljno zahvaliti”, kaže Bosankić-Softić za RSE.

Životi ovise o članku zakona

Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika u Federaciji BiH, kazao je za RSE da deset godina nastoje da se proširi broj živih donora.

Zakon o transplantaciji u ovom entitetu dijelom je izmijenjen 2017. godine kad je lista živih darivatelja proširena na širu porodicu do četvrtog “koljena”.

“Za altruistične, prijateljske transplantacije tad su nam rekli da je prerano i da mi kao društvo nismo još uvijek sazreli”, kazao je Žuljević za RSE.

Novousvojeno rješenje, gdje će donator morati proći sve psihofizičke pretrage, Žuljević smatra dobrim.

“Ne možete tek tako doći i reći da želite nekome darovati bubreg. Ne smijemo otvoriti vrata za trgovinu organima, jer bi se urušilo povjerenje i u državu i u zdravstvo”, kazao je Žuljević za RSE.

Međutim, tzv. altruistične transplantacije koje su sad omogućene u jednom, u drugom entitetu u Bosni i Hercegovini ostaju zabranjene, jer za dva dijela države vrijede različiti zakoni o zdravstvu.

Po bubreg u Bjelorusiju

Aleksandar Radun, predsjednik Udruženja dijaliziranih, transplantiranih i hroničnih bubrežnih bolesnika Republike Srpske, kazao je za RSE da u ovom entitetu do sad nije bilo pokušaja izmjene entitetskog zakona kako bi se omogućila transplantacija s osobe koja nije srodnik ili partner.

“Imaćemo vjerovatno uskoro sastanak s predstavnicima ministarstva, pa ćemo vidjeti. Važno je da neko počne, ili vi u Federaciji ili mi u RS-u”, kazao je Radun za RSE.

U Republici Srpskoj se ne rade kadaverične transplantacije, odnosno presađivanje organa s preminule osobe na živu, a Radun kaže da je problem nepostojanje medicinskih baza. U prošlosti je rađeno nekoliko transplantacija sa živih srodnika. Vlasti RS-a plaćaju transplantacije, ali se one rade u inozemstvu.

“Pacijenti idu uglavnom na transplantaciju u Bjelorusiju. U posljednje tri godine samo u Minsk je na transplantaciju išlo 22 pacijenta. Tamo obrada i transplantacija koštaju tačno 67.330 dolara. Fond RS-a sve plati”, kazao je Radun za RSE.

Šta rade četiri klinička centra u BiH?

Damir Rebić, predsjednik Udruženja ljekara za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega u BiH, za RSE kaže da je nepostojanje državnog ministarstva zdravstva “formalni problem”.

“Glavni problem što se mi ne možemo preporučiti Eurotransplantu je nedostatak kadaveričnih transplantacija. Nama su rekli da trebamo imati makar deset transplantacija s nežive na živu osobu godišnje, što je vrlo mali broj, ali mi to nismo ispunili”, kazao je Rebić za RSE.

Rebić kaže da četiri klinička centra u BiH – Sarajevo, Tuzla, Mostar i Banja Luka – mogu bez problema izvoditi transplantacije bubrega.

“Postavlja se pitanje gdje je utvrđivanje moždane smrti, gdje je traženje potencijalnih donora, gdje su kadaverične transplantacije iz tih velikih centara”, pita Rebić.

Navodi primjer Kantonalne bolnice u Zenici “koja nam je nedavno očitala finu lekciju”, jer su u kratkom roku imali tri kadavera, donora s utvrđenom moždanom smrću, koji su šest pacijenata “skinuli” s hemodijalize.

On kaže da donorska kartica, dokument kojim se osoba izjasni da donira organe u slučaju smrti, u Bosni i Hercegovini “funkcionira”.

“Problem je što se prema našim pravilima i zakonima opet pita porodica za dopuštenje za uzimanje organa i često to bude negativan odgovor. Donorska mreža je vrlo aktivna i čini maksimalno, ali ona kao nevladina organizacija nema dovoljno sredstava, nisu zanimljivi sponzorima za svoje kampanje”, kazao je Rebić.

Povlači paralelu s Hrvatskom i kaže da su BiH i ta zemlja prije desetak godina bile na istim pozicijama, te da je trenutno Hrvatska po broju donora na broj stanovnika prva u regiji.

“Mora se podići svijest ljudi za darivanje organa. Mi smo specifična država, ali sve tri glavne konfesije su dale apsolutnu podršku s te religiozne strane za darivanje organa”, naglasio je Rebić.

Svake godine se radi registar na nivou cijele BiH. Oko 2.000 bolesnika je na kemodijalizi, a na listi čekanja za transplantaciju je oko 225.

Kako spriječiti trgovinu organima?

Zakon o transplantaciji u Federaciji BiH je izmijenjen 10. jula jednoglasno, što je presedan u bh. politici.

“Nadam se da ovo neće ostati samo na nivou entiteta Federacije BiH. Moramo imati usklađene entitetske zakone, moramo imati nacionalni zakon kako bi BiH postala član Eurotransplanta. Imamo dva entiteta, ali neke stvari poput zdravlja moraju biti iznad politike”, kazala je za RSE Jasmina Biščević-Tokić, zastupnica opozicijske Stranke demokratske akcije koja je liječnica po struci.

Belma Kapo, zastupnica vladajuće Socijaldemokratske partije (SDP) BiH koja je farmaceutkinja po struci, smatra da je zakon dobar kako bi se spriječile zloupotrebe i trgovina organima.

“Iskreno se nadam da će tako i biti. Procesi transplantacije u BiH su spori i nadam se da ćemo uspjeti spasiti Adnanov život i da će ovo spasiti živote stotine drugih pacijenata”, kazala je Kapo za RSE.

Pomoćnik ministra zdravstva Vedran Marčinko je kazao tokom sjednice 10. jula da je transplantacija s darivatelja koji nije srodnik predviđena samo kao izuzeće, u slučaju da nema odgovarajućeg živog srodnika ili partnera.

Izmjenama zakona propisani su i posebni uvjeti, pa će o presađivanju odlučivati multidisciplinarni stručni tim i etička komisija. Njih će, pored ostalih, činiti liječnici i pravnici, a radit će se fizička i psihosocijalna procjena darivatelja.

Procjene su obavezne kako bi se spriječile zloupotrebe, odnosno trgovina organima, a komisija će od donora moći tražiti i, naprimjer, podatke o imovinskom stanju darivatelja, poput toga da li je kreditno zadužen.