Pozorišne igre u Jajcu
“Otac” donosi univerzalnost teme o starenju, gubitku pamćenja i dostojanstvu
“Otac” je, kako navodi Mustafić na okruglom stolu nakon izvedbe, najpoznatiji komad Zellerove porodične trilogije (Majka, Sin, Otac) koja je realizovana u Kamernom teatru 55 prošle godine. Inače taj teatar je jedini koji je na scenu postavio sve djelove triologije
Predstava “Otac” Floriana Zellera u režiji Dine Mustafića i izvedbi ansambla Kamernog teatra 55 izvedena je u okviru šestog dana 43. Pozorišnih/Kazališnih igara Bosne i Hercegovine u Jajcu. “Otac” je duboka priča koja se bavi temama starenja, samoće i straha od gubljenja sjećanja, istražujući kako porodica i društvo reaguju na surovu stvarnost života i istine.
U predstavi igraju Vladimir Jurc, Maja Izetbegović, Dina Mušanović, Amar Selimović, Boris Ler i Nadine Mičić.
Dramaturgiju je osmislila Željka Udovičić Pleština, scenografiju i kostimografiju potpisuje Adisa Vatreš Selimović, dok je muziku komponirala Irena Popović Dragović.
“Otac” je, kako navodi Mustafić na okruglom stolu nakon izvedbe, najpoznatiji komad Zellerove porodične trilogije (Majka, Sin, Otac) koja je realizovana u Kamernom teatru 55 prošle godine. Inače taj teatar je jedini koji je na scenu postavio sve djelove triologije.
Mustafić smatra da je Zeller pisac koji baca svjeto na teme koje su često na margini, o kojima nemamo strpljenja ni volje da govorimo u javnom prostoru.
On navodi da se u vrijeme velikih tema, velikih kriza od ratnih do socijalnih i ekoloških jedan pisac vratio u srž našeg bivstvovanja. A to je kako možemo živjeti sa sjećanjem, da li ga možemo preživjeti, šta nam se dogodi kad se to sjećanje briše…
-Ono što je meni u ovom tekstu koji je vrlo nježan, krhak i potresan na momente bilo zanimljivo to je smisao za humor i da u zanimljivoj dramaturškoj strukturi gledamo predstavu u određenom flashbacku. Cijelo vrijeme u nekom povratku. Ta igra sa scenskim vremenom i prostorom nešto je što je Zellerova karakteristika – podvukao je Mustafić.
-“Otac” je priča o osjećanju, svojevrsnom identitetu koji ima neku filozofsku ravan, kad se postavi pitanje na kraju komada “a ko sam zapravo ja?”. Nisam siguran da možemo dati racionalan odgovor na to pitanje – podvukao je Mustafić.
Gostujući glumac iz Slovenije Vladimir Jurc koji tumači ulogu oca kaže da je svoju ulogu shvatio kao borbu za očuvanje dostojanstva.
-Znači demenca ti uzme sve. Demenca učini od tebe jako ružne stvari, a čovjek se bori. Tako ja to shvatam. Starost nije lijepa a čovjek želi to dostojanstvo održati. A to je drama kćerke koja ne može da ostvari svoj život, svoj privatni život – naveo je Jurc.
On je govorio o iskustvu rada sa sarajevskim kolegama, prilagođavanju jeziku na kojem se predstava izvodi. Po njegovom mišljenju, intimni prostor Kamernog teatra u njegovom iskustvu je nešto najbolje za glumca.
Maja Izetbegović koja tumači ulogu kćerke kaže da je ovo priča sa dvije strane.
-Jednog čovjeka koji se gubi. Gubi svoj svijet i realnost. S druge strane kćerka koja osjeća odgovornost prema njemu a s druge strane osjeća odgovornost pema sebi i svom životu. I onda raskol šta bi trebala da uradi i šta osjeća da teba da uradi te šta ustvari radi – kazala je Izetbegović.
Ona je mišljenja da je riječ o univerzalnoj temi koja se svih tiče.
O univerzalnosti teme, starenju, gubitku pamćenja te očuvanj dostojanstva moglo se čuti i tokom razgovora nakon predstave, kad su prisutni učesnici podijelili privatna iskustva, svoje strahove i nade.
