Jedna presuda i zabrana smanjili su širenje mržnje u Višegradu. Zašto se na tome stalo?

Ravnogorci su u Višegradu postali oprezniji šta pjevaju i gdje se postrojavaju. Zbog toga su povratnici u ovom gradu mirniji.

Umjesto fotografija bradatih muškaraca u crnim uniformama koji pjevaju o krvavoj Drini, na društvenim mrežama i lokalnim portalima 13. marta ove godine dvije fotografije iz grada su bile na naslovnim stranicama – učenici koji su u Andrićgradu proslavili rođendan pisca Ive Andrića i fotografija lokalnog futsal tima nakon utakmice, piše Detektor.ba.

Tog dana, već treću godinu zaredom, nije bilo uobičajenog postrojavanja Ravnogoraca u centru grada niti pjevanja četničkih pjesama. Nakon presude trojici članova za izazivanje mržnje i zabrane lokalne policije da se postroje u centru grada, Ravnogorci se okupljaju samo u manastiru Draževina – kilometrima daleko od višegradskih naselja.

“Ako nešto možemo smatrati pozitivnim u ovoj presudi jeste to da je obilježavanje hapšenja Draže Mihailovića izmješteno iz grada”, kaže Bilal Memišević, povratnik i predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Višegrad.

“Ali na ovome ne treba stati”, dodaje Memišević.

Presuda Ravnogorcima odnosi se na pojedince ali je u Višegradu potrebno osuditi ideologiju, smatra on.

Na ulazu u Višegrad i dalje stoji grafit posvećen Ratku Mladiću, a u centru grada navijački grafiti koji uznemiravaju povratnike. Načelniku i lokalnim vlastima oni ne smetaju, a policija i pravosuđe ne reaguju na njih, uprkos tome što im zakon omogućava da ih uklone zbog izazivanja mržnje.

Nastoji se novim metodama poslati poruka da Bošnjaci u taj grad nisu dobrodošli, smatra Ermin Kuka, profesor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

“Vi danas kada dođete u Višegrad dočekaju vas murali posvećeni ratnim zločincima koji su presuđeni, između ostalog, za genocid. Time se označava teritorija i šalje poruka svim Bošnjacima da to nije društvo za njih“, kaže Kuka koji često s porodicom boravi u Višegradu.

Višegrad je bio izložen nekim od najmonstruoznijih zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava koji su počinjeni nad Bošnjacima od 1992. do 1995. godine, podsjeća on.

Rezultat toga je značajno promijenjena etnička struktura stanovništva. U odnosu na 1991. godinu kada je, prema popisu, na području opštine Višegrad živjelo 13.000 Bošnjaka, prema posljednjem popisu iz 2013. živi ih tek hiljadu.

Hajrudin Kurtalić je jedan od njih. On novinare dočekuje u radnoj odjeći u selu nazvanom po porodičnom prezimenu, osam kilometara od centra Višegrada, i potom brdskim putem vodi do kuće odakle pokazuje baštu i voćnjake. Sam je ovdje najveći dio godine, a porodica mu je u Sarajevu. Kaže da u Kurtalićima živi tek deset ljudi, iako je veći broj kuća obnovljen.

“Na Trgu palih boraca u Višegradu, kod centralnog spomenika braniocima Republike Srpske, piše da su ga podigli zahvalni građani Višegrada. Ja sam građanin Višegrada, ja sam se rodio u Višegradu, završio školu, živim i dan-danas. Babu mi na Drini strijeljali. Ubijeno tri hiljade ljudi. I mi smo zahvalni. Šta to govori? Da tebe nema ovdje. Ne postojiš“, kaže Kurtalić.

Sigurnost igra veliku ulogu u povratku ljudi, smatra.

Ali lokalne vlasti, policija ni pravosuđe godinama nisu ulagali dovoljno napora kako bi povratnicima dali osjećaj sigurnosti. U takvoj atmosferi ravnogorski pokreti koristili su centar grada za postrojavanje i širenje poruka koje su plašile povratnike.

U martu 2019. godine, tokom okupljanja u centru grada, oni su pjevali četničke pjesme s tekstom kojim se poručuje da će “Drina ponovo biti krvava”. Naredne godine je Državno tužilaštvo optužilo Dušana Sladojevića, Slavka Aleksića i Ristu Lečića za izazivanje mržnje, a kasnije su osuđeni na po pet mjeseci zatvora.

Apelaciono vijeće Suda BiH je utvrdilo da su optuženi, tokom postrojavanja pripadnika Ravnogorskog pokreta otadžbine Srpske i pjevanja pjesme “Biće opet pakao i krvava Drina“, postupali s umišljajem i bili svjesni da mogu raspiriti nacionalnu mržnju i ugroziti zajednički život konstitutivnih naroda i drugih u BiH.

“To što nije došlo do incidenta, ne znači da nije došlo do uznemirenja stanovnika Višegrada”, kazala je prilikom izricanja drugostepene presude predsjedavajuća Trećestepenog vijeća, sutkinja Azra Miletić.

Umjesto da negiranje ratnih zločina i izazivanje nacionalne i vjerske mržnje opada, ono postaje učestalije, smatra danas Miletić. Razlog vidi u malom broju procesuiranih incidenata. Ona smatra da su prvo trebali biti procesuirani visoki politički dužnosnici koji su na neki način dali slobodu i snagu pojedincima da misle da se to može nekažnjeno raditi.

“Vi pravite jedno toksično društvo u kojem ne može biti nikakvog boljitka. U Kaznenom zakonu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ovo djelo je bilo kvalifikovano kao napad na ustavni poredak. Ako imate jedno bolesno društvo, ako se svaki građanin može osjetiti nesigurno ili je predmet ispoljavanja mržnje prema njemu i prijetnji, vi ne možete izgraditi jedno zdravo društvo, a bez zdravog društva nema države“, kaže Miletić.

Policija u Višegradu godinama nije vidjela ništa sporno u postrojavanju u crnim uniformama u centru grada. Onda su na početku pandemije zabranili okupljanje, zbog zabrane okupljanja. Ali ta je zabrana ostala i nakon završetka pandemije koronavirusa. Presuda i zabrana otjerale su Ravnogorce da godišnjicu hapšenja četničkog vođe Draže Mihailovića obilježavaju u manastiru Državina u blizini Višegrada.

Za Hasana Šetkića iz sela Holijaci, koji se u svoju kuću vratio prije više od deset godina, to je olakšanje.

“Srećom, nemamo obilježavanja više u gradu”, kaže on.

Njega četnička koreografija podsjeća na najgore dane.

“Ovdje ljudi nisu stradali od groma, nego su ubijani, klani, bacani s mosta i paljeni”, kaže Šetkić.

Nada se da će institucije i pravosuđe uraditi svoj dio posla.

“Ako oni budu radili, biće i sigurnost bolja, a biće povjerenje među ljudima bolje“, dodaje on.

Nakon presude i zabrane za Ravnogorce, većina povratnika ne vidi nove napore da se sigurnost poboljša. Krajem marta 2023. godine pretučeno je dvoje povratnika, a njihova kuća opljačkana u mjestu Omeragići.

Istragu vodi Okružno javno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu i policija, ali počinilac još uvijek nije otkriven. Dodatno je povratnike obeshrabrilo što su tužioci ovo djelo okarakterisali kao razbojništvo.

“To nije bio napad, to je bila brutalna jedna sila nad starijim osobama prvi dan ramazana. I dan-danas u nama ta rana nije utihnula. Ono što nas boli je što mi nemamo povratnu informaciju – šta se desilo, ko stoji iza takvog jednog napada“, kaže Šetkić.

Dodaje da je zadovoljan radom policije, ali ne i pravosudnih institucija.

Desetine murala i provocirajućih poruka i dalje se mogu vidjeti u Višegradu, kaže Memišiević.

“Udruženja građana i sami povratnici su negodovali nekoliko puta. Međutim, svako naše negodovanje dovede do toga da oni pojačaju boju na tim muralima, da budu upečatljiviji i da budu vidljiviji, da što jače, dublje i žešće provociraju drugačijeg“, kaže on.

Slikanje uvredljivih murala i grafita također se, prema presudama Evropskog suda za ljudska prava, može smatrati govorom mržnje, objašnjava penzionisana sutkinja Suda BiH.

“Svaki postupak, svako procesuiranje izvršioca – bilo kojeg krivičnog djela – ima i svoju funkciju preventivnog djelovanja. Dakle, da nekog odvratite. Znate, čovjek pojedinac je ohrabren ponašanjem njegovih vođa, političara u koje vjeruje. A kada se sam pojavi pred sudom, to je onda nešto sasvim drugo. Ti si taj kao individua koji mora odgovarati, ti si taj koji ćeš otići u zatvor. Neće niko to učiniti umjesto tebe“, kaže Miletić.

Početkom februara ove godine, Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena – žrtva rata“, pozvana je u Državnu agenciju za istrage i zaštitu (SIPA) kako bi dala izjavu.

Nepunih mjesec dana prije toga ona je Državnom tužilaštvu podnijela prijavu protiv nepoznatih osoba koje su 9. januara na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, tokom obilježavanja Dana Republike Srpske, veličale Ratka Mladića, kojeg je Mehanizam za međunarodne krivične sudove u Hagu osudio na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, progone Bošnjaka i Hrvata, terorisanje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

“Kada sam došla u SIPA-u, saznala sam da ću dati izjavu zbog prijave koju smo 2021. godine podnijeli zbog grafita kod donjeg mosta u Višegradu. Slijepac bi mogao da vidi da je to kapa Ratka Mladića pod kojom smo mi preživjeli ubistva, silovanja, odvođenja, etničko čišćenje. Ljudi su se počeli javljati plašeći se kakvu to poruku šalje. Šalje poruku da će to ponoviti, isto zlo počiniti“, kaže Hasečić.

Mural koji opisuje Hasečić nalazi se na cesti ispod zgrade kod donjeg mosta u Višegradu. Preko cijelog zida ćirilicom je napisano: “Tvoja časna borba, naša vječna sloboda“, naslikan grb Vojske Republike Srpske i kapa kakvu je, između ostalih, nosio Ratko Mladić.

Zbog ovog murala ona je prije tri godine prijavu poslala u Policijsku stanicu Foča. U Tužilaštvu BiH kažu da oni nemaju ovaj predmet, dok su iz SIPA-e na upit Detektora odgovorili da ne mogu dostaviti operativne podatke.

“Mi znamo da je načelnik glava svake općine. Zatim je tu komandir policije, šef komunalne inspekcije, a saznali smo i ko je nacrtao mural, ali nije mogao ništa uraditi dok mu ovi nisu odobrenje dali, naredili. Pa, Boga mi, sada neka odgovaraju ili neka ukinu mural“, kaže Hasečić.

Načelnik opštine Višegrad Mladen Đurević nije pristao razgovarati s novinarima Detektora.

Sutkinja Miletić smatra da tužioci ne koriste dovoljno mogućnosti koje su dobili izmjenama Krivičnog zakona – koje je nametnuo bivši visoki predstavnik, za kažnjavanje negiranja zločina i veličanja ratnih zločinaca – da smanje mržnju.

“Oni se posebno pozivaju na onaj dio [u Zakonu] ‘može izazvati nasilje’, ali tamo piše ‘ili mržnju’. To je alternativno postavljeno. U tome imate osnovno djelo. Jer nisu u osnovnom obliku ovog krivičnog djela nabrojane koje su to tačno riječi govor mržnje. To jeste faktičko pitanje tužioca koji optužuje i suda koji to utvrđuje“, kaže Miletić i dodaje da bi čitav odjel trebao hitno i užurbano raditi na ovim prijavama – kojih ima u Tužilaštvu BiH.

Hasečić je u proteklim godinama podnosila više krivičnih prijava protiv osoba koje negiraju genocid i veličaju ratne zločince. Ona ima utisak da tužioci zanemaruju prijave, umjesto da ubrzano rade na njima kako bi vratili povjerenje preživjelim žrtvama i povratnicima.

“Bojim se da oni ne žele da rade te predmete. Da se Krivični zakon BiH u potpunosti primjenjuje, to bi se [negiranje genocida i ratnih zločina] moglo smanjiti za godinu dana. Kad nekoga zatvoriš, udariš ga po džepu, sigurno više neće. Normalno, onaj ko nema hljeba da jede, pošalje ga neko i da mu deset-dvadeset maraka i kaže hajde to uradi, on će to uraditi. Mi se protiv te politike moramo boriti“, smatra Hasečić.