Obilježen Dan bijelih traka uz nadu za spomenikom ubijenoj djeci Prijedora

Obilježavanju i sjećanju na ubijene i nestale iz Prijedora prisustvovalo je više stotina Prijedorčana, aktivista i udruženja iz drugih gradova i država koji su u parku u starom gradu započeli mirnu šetnju prema glavnom gradskom trgu, noseći ruže s imenima ubijene djece i bijele trake oko ruku. Na glavnom gradskom trgu su potom roditelji i ostali članovi porodica od ruža – na kojima su bile trake s imenima djece i godina kada su ubijena – formirali simboličan krug.

10 godina čekanja

Fikret Bačić je, u ime roditelja ubijene djece, još jednom podsjetio da godine prolaze, a lokalni političari samo odugovlače, kupuju vrijeme i izmišljaju razne procedure kako bi roditelje naveli da odustanu.

“Navršava se 10 punih godina kako smo predali zahtjev za izgradnju spomenika našoj ubijenoj djeci. Do danas se Skupština Grada nije izjasnila o tom zahtjevu i nismo mogli pokrenuti proceduru za izgradnju spomenika. Do sada su se izmijenila četiri gradonačelnika i četiri predsjednika Skupštine i niko od njih nije imao u sebi dovoljno ljudskosti da napravi historijski iskorak i odobri izgradnju prvog spomenika za civilne žrtve rata u Prijedoru“, kazao je Fikret Bačić.

Sadašnji gradonačelnik Prijedora, prema njegovim riječima, uporno odbija susret s roditeljima kojima nije pomogao niko ni od političara koji su zaduženi za ljudska prava. Apelovao je Bačić na predstavnike međunarodnih organizacija i ambasadore, predstavnike Evropske unije i Ujedinjenih nacija da pomognu roditeljima da dobiju spomenik za ubijenu djecu Prijedora.

“Spomenik koji želimo podići našoj djeci treba da bude opomena i garancija da se nikad više u našem gradu ne ubije niti jedno dijete. Ako i dalje budu ignorisali naš zahtjev, mogli bi Prijedor ponovo staviti na crne liste, na kojim je bio nakon rata. U interesu svih Prijedorčana je da se ovaj spomenik podigne i da napokon jedni drugima pogledamo u lice i suočimo se s onim zlom koje nas je zadesilo 90-ih godina“, ustvrdio je Fikret Bačić.

U Prijedoru postoji snažno negiranje onoga što se dogodilo 90-ih godina

Branko Ćulibrk, aktivista Inicijative “Jer me se tiče“, koja je jedan od organizatora današnjeg obilježavanja, rekao je da u Prijedoru postoji snažno negiranje onoga što se dogodilo 90-ih godina, odnosno da kompletan jedan narativ koji se spinuje, govori o stradanju civila, jeste na neki način nacionalno obojen.

“Inicijativa želi da ukaže na građane Prijedora koji su stradali. Cilj koji smo postavili je vidljivost i sjećanje na civile, referišući se na strašne događaje od 31. maja kada su prijedorske vlasti izdale naredbu da nesrpsko stanovništvo svoje kuće označi bijelim platnima i, ukoliko se kreće nekim dijelovima grada, da nose bijele trake oko ruku. Ovo jeste ustvari bio prvi momenat kada je krenulo markiranje ljudi, prije svega, a onda masovna egzekucija“, naveo je Ćulibrk.

Lokacija za spomenik ubijenoj djeci je zamišljena u starom dijelu grada gdje su se okupili svi oni koji su mirno i dostojanstveno željeli prošetati do glavnog gradskog trga. Trake s imenima i godinama ubijene djece zavezane su na obližnjem mostu, kod kojeg zatičemo Salku Bačića iz Zecova.

On kaže da je bitno obilježavanje, između ostalog, i kako bi svijet vidio da se roditeljima ne dozvoljava da izgrade spomenik ubijenoj djeci. Njegovo troje djece i supruga ubijeni su u ljeto 1992. godine u zaseoku Gradina.

Ranije je za Detektor Bačić kazao da je u selu podignut spomenik ubijenim mještanima, ali bi mu spomenik ubijenoj djeci Prijedora mnogo značio.

Pravosnažne presude

Sud Bosne i Hercegovine nepravosnažno je osudio petoricu optuženih za zločine počinjene 23. jula 1992. u prijedorskom selu Zecovi na ukupno 59 godina zatvora, dok su ostali oslobođeni. Dušan Milunić je osuđen na 12, Ilija Zorić na 20, Zoran Stojnić na osam, Zoran Milunić na 14 i Ljubiša Četić na pet godina zatvora za zločine protiv čovječnosti zbog progona ubistvima, prisilnim preseljenjem i nečovječnim djelima. Radovan Četić, Željko Grbić, Boško i Rade Grujičić, Uroš Grujčić te Rajko Gnjatović su istom presudom oslobođeni optužbi.

Kako se navodi, u okviru širokog i sistematskog napada vojnih i policijskih snaga Republike Srpske, u Zecovima je ubijeno 69 civila, dok 32 tijela još nisu pronađena.

“Nisam zadovoljan nikako, jer se to vuče 30 godina. To da je jedan predsjednik ubijen ne bi se trebalo toliko vući, to su djeca“, prokomentarisao je Bačić presudu.

Draguna Huskić iz Kozarca koja je došla da oda počast ubijenim žrtvama prisjetila se kako su u maju 1992. godine “kupili, izdvajali jedne po jedne i ubijali“. S drugim stanovništvom i maloljetnom djecom bila je u zatvorena u “Trnopolju”.

“Ovo se ne može ni zaboraviti ni oprostiti”

Zatvorena je bila i Mirsada Čamić, kao i njen muž koji je iz “Omarske” izašao s 44 kilograma. Dok čeka da kolona krene prema trgu, kaže da se danas svi osjećaju tužno.

“Ovo se ne može ni zaboraviti ni oprostiti. Svi osjećamo traume“, kaže ona.

Obilježavanju je prisustvovao i predsjednik Udruženja logoraša Mostar Emir Hajdarović, koji smatra da je dolazak na ovakva obilježavanja obaveza zbog sjećanja prema ljudima koji su nevini ubijeni na ovim prostorima, kako se ne bi slične stvari ponovile.

“Ovo mjesto treba da bude mjesto sjećanja na te žrtve i smatram da svaki čovjek, bilo kojim poslom da se bavi, njegova bi bila obaveza da dođe na ovakvo mjesto i tim žrtvama oda počast zbog novih generacija“, navodi on.

S Hajdarovićem se slaže Almin Đelilović, nekadašnji logoraš i predsjednik Udruženja logoraša “Da se nikad ne zaboravi i ne ponovi 92-95.” iz Hadžića koji novinarima Detektora kaže da suosjeća s građanima Prijedora koji su 1992. godine proživljavali slične i gore stvari u odnosu na građane iz drugih dijelova BiH.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je u nekoliko presuda zaključio da je u Prijedoru došlo nasilnog preuzimanja vlasti u aprilu 1992., nakon čega su krenula hapšenja, zatvaranja u logore, ubistva, silovanja i protjerivanja nesrpskog stanovništva.