Filmski festival
Zašto ovacije u Cannesu tako čudno dugo traju i zbog čega je Kevin Costner zaplakao?
Možda pljesak nije u potpunosti za filmove, niti je u potpunosti za filmske režisere koji su prisutni
Uz crveni tepih, osunčane filmske kritičare i topli rosé, neugodno duge ovacije na premijerama jedna su od definicijskih tradicija Cannes Film Festivala.
Kevin Costner imao je suze u očima tokom sedmominutnog aplauza na premijeri svog najnovijeg vesterna, Horizont: An American Saga, na Filmskom festivalu u Cannesu. Vjerovatno je bio oduševljen entuzijastičnim prijemom: Horizont je, na kraju krajeva, strastveni projekt u kojem je Costner glumio, režirao, koscenarist, producirao i sam finansirao. Ali moguće je da mu je samo bilo dosadno, toliko da je zaplakao. Možete li zamisliti koliko mora biti iscrpljujuće kimati i smiješiti se i slušati ljude koji plješću punih sedam minuta?
Ali moglo je biti puno gore – ili, ovisno o vašoj perspektivi, puno bolje, jer su čudno duge ovacije jedna od definicijskih tradicija Cannesa. Uz zabave u barovima na plaži, toplo ružičasto vino i duge redove osunčanih kritičara, ovi maratonski ljubavni festivali jedan su od elemenata koji slavnom festivalu daju je ne sais quoi. U 2021. film otvaranja bio je Annette Lea Caraxa, s Adamom Driverom i Marion Cotillard u glavnim ulogama. Pet minuta nakon ovacija, Driver je zapalio cigaretu da prekrati vrijeme. Ove je godine pljesak koji je dobio The Shrouds Davida Cronenberga opisan u štampi kao “prigušen” i “nejasan” – ali je ipak trajao više od tri minute.
Ovacije nisu nepoznanica i na drugim filmskim festivalima, naravno, ali nikad drugdje nisu imale isti pljesak. U Cannesu se premijere – ili “Službene projekcije” – održavaju u Grand Théatre Lumiere, koji prima više od 2000 ljudi. Pravilo je da svi moraju biti u večernjim haljinama/odijelima, a tu je i crveni tepih okružen redovima fotografa koji povećavaju gužvu. Još jedan ključni faktor je da čim počne odjavna špica, kamerman upada u Lumiere i usmjerava kameru na glavne članove glumačke postave i ekipe. Snimka izbliza na kojoj izgledaju ponosno/uplakano/posramljeno ili sve navedeno zatim se prikazuje na velikom ekranu. To ima dvostruki učinak: potiče publiku da nastavi pljeskati i čini iskušenje još neugodnijim za režisere i zvijezde koje prave grimase. Ova je snimka također izvor mnogih dosadnih memeova superzvijezda na društvenim mrežama. Nije ni čudo da je Andree Arnold, kada je “Bird” prošle sedmice doživio svoje neizbježne ovacije, rekao: “Hvala, ovo je stvarno lijepo, ali stvarno želim ići na zabavu.” Općenito, čini se da postoji veza, koliko god slaba, između dužine ovacija i kvalitete filmova.
Najduži rekord bio je za Panov labirint Guillerma del Tora, koji je 2006. naveo ljude da plješću, dok su im ruke gorile, čak 22 minute, a iza njega je 20 minuta aplauza za Fahrenheit 9/11 Michaela Moorea 2004. Oba su filma bila veliki uspjeh, pa možete vidjeti zašto novine i časopisi uključuju dužinu ovih ovacija u svojim zapisima i zašto oglašivači uključuju statistiku u svoj promotivni materijal. Ali postoji mnogo iznimaka od pravila. The Paperboy Leeja Danielsa dobio je 15-minutni pljesak 2012. i postao jedan od najozloglašenijih promašaja godine.
Također treba imati na umu da su sve ove brojke približne. Ovosedmična priča u The Hollywood Reporteru navodi da je film Stevena Spielberga ET The Extra Terrestrial zaokružio Cannes 1982., izazvao “ovacije od šest i pol minuta “, ali kad se Spielberg vratio na američko tlo, rečeno mu je da je aplauz trajao 20 minuta. Danas, kada se ti događaji bilježe na desecima telefona, mogli biste pretpostaviti da bi takva inflacija bila nemoguća. Ali one sedmominutne ovacije za Horizont koje su gore spomenute? U štampi je objavljeno da je trajao 10 pa čak i 11 minuta.
Charles McDonald, veteran Cannesa i jedan od najuglednijih britanskih filmskih PR-ova, kategorizira tradiciju kao “zabavnu diverziju koja u stvarnosti znači vrlo malo”. Ali ne bi li želio da film koji predstavlja dobije pun tretman od 22 minute? “Naravno da treba pozdraviti toplu reakciju, posebno od strane filmaša”, kaže McDonald za BBC, “ali istina je da su ključne projekcije novinarske projekcije – one su temelj načina na koji se film doživljava i kako se o njemu izvještava”.
Zašto onda publika na premijerama u Cannesu ostaje na nogama toliko dugo? Možda pljesak nije u potpunosti za filmove, niti je u potpunosti za filmske režisere koji su prisutni. To je za cjelokupno iskustvo – prerijetko zajedničko iskustvo gledanja potpuno novog filma u golemom kinu prepunom ljudi koji su njime uzbuđeni koliko i vi.
Naime, ne događa se često da se ljudi odjenu u najotmjeniju odjeću da bi gledali film, ne događa se često da vide taj film na velikom, ali ekskluzivnom događaju koji privlači medije i ne događa se često da imaju priliku čestitati tvorcima tog filma čim završe s gledanjem.
Publika može ovacijama slaviti glumce u predstavama svaki put kada odu u pozorište, ali kada uopće imamo priliku pokazati ljubav prema filmašima, prema samoj kinematografiji i jednom od najprestižnijih svjetskih filmskih festivala? Većina ljudi neće sudjelovati u tom zajedničkom trenutku više od jednom ili dva puta u životu, pa ih ne možete kriviti ako aplauz (a i trenutak) učine što dužim – sviđalo se to Adamu Driveru ili ne.
