Bivši logoraši poručili “samo da rata ne bude”

U prostorijama Kino-sale u Žepču danas je održano javno govorenje direktnih žrtava rata, koje su iz drugačijeg ugla i perspektive predstavili lična iskustva doživljena u ratnim sukobima u Bosni i Hercegovini. Cilj današnjeg govorenja bio je stvaranje pozitivnih stavova o pomirenju među građanstvom, kao i napredak u izgradnji mira i suživota.

“Moja priča: Izaberimo mir zajedno” razgovor je o sukobima od 1992. do 1995. godine u Bosni i Hercegovini u kome članovi udruženja logoraša, nestalih i nasilno odvedenih te oboljelih od PTSP-a, neovisno o etničkoj i religijskoj pripadnosti, javno govore o svojim iskustvima doživljenim u ratu.

Siniša Savić, koordinator projekta “Moja priča: Izaberimo mir zajedno” kazao je kako je teško slušati sve te potresne priče, ali da je to veliki korak ka pomirenju.

“Ovaj projekat živi već treću godinu i jako smo ponosni na njega. Znate, jako je mučno slušati sve te potresne priče, ali bez obzira na njihovu težinu poruka je jedinstvena, a to je poruka mira i suživota. Svi oni koji su počinili nedjela moraju odgovarati za to”, kazao je Savić.

Stanislav, Amir i Dragiša pričaju tri različite priče, a svaka od njih se bazira na strahotama izazvanim ratom. Kažu kako danas najviše žale što nisu učinili ništa u sprečavanju tog ludila. Naprotiv, uzeli su puške u ruke i pomogli širenju zla.

Stanislav Kvesić iz Mostara preživio je torture logora, a danas je u Žepču poslao jasnu prouku “samo da rata ne bude”.

“Svjedok sam ružnog vremenskog perioda. Bio sam zatočen u logoru u osnovnoj školi Potoci, nedaleko od Mostara, a danas želim ispričati svoju priču i kazati mladim ljudima da rat ne vodi ničemu dobrom, to je samo bol i patnja. Mislim da svi danas trebaju slušati naša iskustva, a posebno mladi naraštaji koje po školama treba edukovati i odgajati u duhu suživota. Strašne se stvari ponovo dešavaju, a uvjeren sam da stariji političari manipulišu mladim ljudima koji šire mržnju”, pojasnio je Kvesić.

Još je dodao kako bi se stanje u Mostaru najlakše popravilo kada bi političari otišli iz tog grada.

“Moj Mostar je u užasnom stanju, bolje će biti kada političare izbacimo iz grada, a narod ostane. Narod bi prihvatio sve različitosti i živio bi u blagostanju”, zaključio je Kvesić.

Amir Omerspahić iz Han Pijeska za vrijeme ratnih zbivanja bio je maloljetnik. Kao sedamnaestogodišnjak bio je zarobljen u logoru u Srbiji.

“Nakon pada zaštičene zone Žepe uhapšen sam i odveden u logor u Srbiju, tada sam imao 17 godina. Rat je veliko zlo, ali ljudi na ovim prostorima nikako da to shvate, to donosi samo bol patnju i velike posljedice. Nikada ne možete zaboraviti svoja ratna iskustva, ali ja sam krenuo dalje jer sam ubijeđen da još uvijek ima dobrih ljudi. Mladi moraju shvatiti koliko su sretni jer žive u miru”, ispričao je Omerspahić za AA.

S ciljem poticanja pomirenja na javnim govorenjima sudjeluju sve vrste direktnih žrtava rata koje su uspješno završile trening komunikacije, opraštanja i prevazilaženja traume, na kojima iznose svoja iskustva o vrijednostima pomirenja.

Jedan od današnjih govornika bio je i Dragiša Andrić iz Višegrada. Predsjednik regionalnog udruženja logoraša iz Višegrada kazao je kako ljudi ostaju ljudi i u najtežim vrmenima.

“I moja ratna priča je jako teška i tragična. Za vrijeme rata živio sam u Sarajevu sa porodicom i lijepo smo ogranizovali život, a onda je stigao nesretni rat. Bio sam žrtva maltretiranja, zlostavljanja i prijetnji u svom stanu, a poslije i u logoru. U trenutku kada su mojoj supruzi i kćerci vojnici prijetili silovanjem u moj stan ušao je komšija, musliman, koji je stao u njihovu zaštitu. To nikada ne mogu zaboraviti jer je rizikovao svoj život i izložio se opasnosti. To je dokaz da je i u najtežim vremenima bilo dobrih ljudi koji su bili spremni poginuti u odbrani svojih komšija. Ljudi ostaju ljudi i u tom ludilu”, kazao je Andrić.