Vlastimir Mijović
Cvijeće nije za smeće
Ono što se dešava na brojnim komemoracijama ubijenim i poginulim Bošnjacima u mjestima diljem RS, najčešće u Višegradu, desilo se, eto, i u Sarajevu. Rat je završen, ali prljave ratne igre i rovarenja pojedinaca još traju
U Sarajevu je u utorak obilježena 24. godišnjica pogibije vojnika bivše JNA u koloni u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici. Ceremoniji je prisustvovalo i 200 ljudi iz Republike Srpske. Događaj je protekao bez incidenata, kao što je bilo i prethodnih godina. Uvijek se ususret ovom događaju strahovalo od neke varnice; svaki put je sve proteklo u miru.
Ovog utorka, međutim, nije bilo tako. Bacanjem cvijeća i svijeća u kontejner za smeće, bačena je ljaga na Sarajevo. Tako nešto ružno je učiniti i u najzabitijem selu, a kamoli u glavnom gradu BiH, koji dobro zna šta je bol, šta su pogibije, kao što svoje žrtve imaju pravo da žale i oni koji su došli iz Republike Srpske da odaju počast mladićima koji su poginuli u uniformama bivše JNA. Ovaj sramni čin odmah je naišao na burne reakcije. S pravom su se ljutili oni koji su položili cvijeće i upalili svijeće-zadušnice, brujala je o tome i javnost Republike Srpske. To je “bruka i sramota”, u svom komentaru je napisao ugledni kolumnista portala buka.ba, iz Banjaluke, Dragan Bursać.
Zastidjele su se i Sarajlije, odmah se pitajući ko im je nešto ovakvo podvalio, kako bi se ljaga bacila na čitav grad i njegove stanovnike.
Razloga za sumnju u organizovanu provokaciju zaista ima, premda je radnik komunalnog preduzeća “Rad”, koji je to učinio, sve mogao sam da smisli i odradi. Ko zna kakav je “mrak” u njemu proradio i šta ga je, možda iz lične ratne biografije, ponukalo na ovu vrstu “osvete”.
No, moguće je da su u to bili umiješani i neki drugi prsti. Upućuje na to pokušaj rukovodstva “Rada” da skinu odgovornost sa svojih ljudi. Tek kad su u javnost plasirani snimci koji pokazuju ko je to stvarno uradio, iz “Rada” su priznali odgovornost.
Sarajlije su se zastidjele nekih svojih sugrađana koji su nedolično reagovali nakon skupa u nekadašnjoj Dobrovoljačkoj ulici, odmah se pitajući ko im je nešto ovakvo podvalio, kako bi se ljaga bacila na čitav grad i njegove stanovnike
Hoće li i kako biti kažnjen čovjek koji je (ne)svjesno pokušao da nanese sramotu čitavom Sarajevu, ne znam. Ali znam da u toj nakani nije uspio. Osim građana Sarajeva, koji su na internetskim društvenim mrežama odmah osudili taj potez, oštro je reagovao i predsjednik Vlade Kantona Sarajevo. Dino Konaković je na svom Facebook profilu napisao da je to “sramotan čin i da to nije Sarajevo”. Time je nadglasao i neke poruke podrške počiniocima tog čina.
Građani su brzo ublažili ovu sramotu. Zasad se ne zna ko je cvijeće i svijeće iz kontejnera vratio tamo gdje su postavljeni, ali je taj čovjek (ili više njih) osvjetlao ljudski obraz glavom gradu BiH. Kasnije igrarije već su bile van kontrole: to da je “sporno” cvijeće premješteno na mjesto gdje su Zelene beretke postavile vijence svojim pripadnicima, da bi na kraju bilo bačeno u Miljacku.
Neko je, očito, od jednog ružnog čina htio da napravi čitavu dramu strave i sramote. I nije da nije u tome djelimično uspio. Ono što se dešava na brojnim komemoracijama ubijenim i poginulim Bošnjacima u mjestima diljem RS, najčešće u Višegradu, desilo se, eto, i u Sarajevu. Rat je završen, ali prljave ratne igre, vrijeđanje i rovarenja pojedinaca još traju. Ako jednom ne dođemo pameti, to će nam se stalno obijati o glavu. Uvijek će se iznova u naš krvotok vraćati negativna energija i impulsi mržnje.
U vrijeme dok se ovo dešavalo, na portalu “Dnevnog avaza” mogle su se čitati prije toga izrečene izjave Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i šefa SDA. On je, povodom ratnih događaja u Dobrovoljačkoj, izrazio “saučešće svima koji su izgubili najmilije na bilo kojoj strani u tome sukobu” i dodao “da treba izvući pouke da budemo bolji i pametniji u budućnosti”. Zahvaljujući patriotima, Sarajevo i BiH su tada odbranjeni – kazao je Izetbegović i poručio da sad treba raditi na izgradnji bolje budućnosti, “na pomirenju ljudi, na tome da se rane zaliječe”.
Na žalost, ne manjka nam onih koji rade suprotno. To su ljudi poput onog radnika “Rada” ili onoga ko mu je možda naredio da to učini. To su oni koji su “srpsko cvijeće” kasnije pobacali u Miljacku. Ne, ne treba se čitavo Sarajevo zbog njih crveniti. Ne bi bilo loše znati ko su oni i makar im, ako ništa dugo, objasniti kako uže uma dva kraja: kako njihovo nedjelo sutra može izazvati istovrsnu “odmazdu” na drugom kraju BiH. A šta iskra može da zapali, bolje na to i ne pomišljati.
Nadamo se da u subotu, kad u Banjaluci bude svečano otvorena obnovljena džamija Ferhadija”, neće biti bilo kakve vrste ružnog “revanša”. Još je ovdje mnogo opasnih nacionalističkih i amoralnih naboja, svugdje “ima konja za trku” u ispoljavanju nekulture ili mržnje.
I kao što se u mnogim glavama ratna zlodjela pojedinaca neopravdano pripisuju kompletnim narodima kojim oni pripadaju, na isti način treba razlučiti i ono što se ovog utorka dogodilo u Sarajevu. U njemu je počinjen jedan ružan čin, ali on nikako ne može ići na dušu čitavom gradu-stradalniku. Krkanluk pojedinaca nikako ne smije biti pripisan, a išlo se i do toga, kompletnom Sarajevu.
Nije ni Sarajevo zdravo i imuno na izraze netolerancije, pa i mržnje. No, nije zaslužilo ni da ga se paušalno trpa u isti koš sa nekim njegovim građanima koji su mu priredili ružnu epizodu sa cvijećem i svijećama-zadušnicama.