Fata Jaganjac, povratnica u Bileću: Mezar sina Abida drži me vezanu za ovaj kraj

Jedinu Bošnjakinju, nanu Fatu Jaganjac, koja se prije petnaest godina vratila u sam grad Bileću, ekipa Anadolu Agency (AA) zatekla je u njenoj kući. Toga jutra, uobičajno je, kaže, radila u bašti, a obradovalo je i što su joj tog dana navratili ljudi iz Hadžića. Ipak, najvjerovatnije bi nanu Fatu najviše obradovalo da je penzija stigla, ali još uvijek nije. Kasni. Svakog mjeseca.

A, obradovale bi je i ovce za koje je aplicirala kod ministarstva da dobije kao donaciju.

“Jedina u gradu sam što sam se vratila. Jedan je čovjek bio, ali braća ga odvela u Sarajevo. Ima jedna porodica, Goranci, sa Kosova. Oni nisu nigdje išli u ratu iz Bileće. On je imao slastičarnu. Oni su tu, ali ja naiđem, njega nekako strah. Ja nasred čaršije ako te sretnem, ja ću reći merhaba. A, on bježi da mu neko ne bi rekao merhaba. Strah ga. Mene, bogami, nije”, veli nana Fata.

Iako sama u Bileći, zapravo nikada se tako ne osjeća. Svaki dan joj neko navrati. Posebno sada, u proljeće.

Nakon smrti sina i muža, odlazak

“Svako mi svrati. Bili su mi iz Sarajeva, iz Hadžića. Proljeće. Nema dana da mi neće neko navratiti. Ja ušla u baštu kad dođoše. Sada vi, pa opet će neko. I hodža, Sadet ef. Bilalić, glavni imam u Gacku i Bileći, mi često dođe sa ženom. Imam kćerku, Amru, neka je živa i zdrava, udata je u Janji kod Bijeljine. Odem i kod nje, ali ovdje sam većinom”, priča nana Fata.

Živi, kaže, nana Fata, kako se mora. Dok briše suze koje joj teku niz obraze, veli, želi da nam kaže zašto se vratila.

“Znate šta me najviše privuklo: meni je 1990. sin poginuo u saobraćajnoj nesreći. I tu je ukopan i ja gdje god budem to me uvijek vraća ovdje. Najviše sam se radi toga vratila”, kaže nana Fata.

Iako je jedina Bošnjakinja u Bileći, radi tih osjećaja morala se naprosto vratiti.

A, Abid kada je 1990. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći na Dužima, imao je 21 godinu. Odslužio je vojsku, završio Srednju ekonomsku školu, bio odlučan učenik. Htio je u Sarajevu upisati jezike, ali ga nisu primili. Razočarao se, pa je sa rođakom počeo sezonski raditi po Dubrovniku i okolini. Jedan od tih odlazaka na sezonski rad, za Abida je bio koban. Poginuo je.

“Tako se narod gledao da niko ručka taj dan nije skuhao u Bileći. Kada je bila dženaza, sutradan u tekstilnom kombinatu Bilećanka, koji je brojao 3.000 uposlenih, Kovnica, svi restorani su se zatvorili. Bila je tuga i žalost. Narod se fino gledao. Naopako došlo u narod, i tako se poslije desilo. Ni kriv ni dužan narod je stradao. I dan-danas traže belaja, neko, nalet ih bilo. Kome rat mio u kući mu bio”, priča nana Fata.
Jest narod, kaže nana Fata, “crni pretrpio straha, maltretiranje”.

“Dolazili su. Dali rok 24 sata da odeš. Nije ti svejedno. A, u žalosti si. Meni je muž umro za godinu i po nakon sina. Dok je njega bilo, bila sam slobodnija. On je bio srčani bolesnik. Kuda ću sa njim po svijetu. Kaže, neću do zadnjeg. Otišao kod doktora i kod nevjeste da nešto odnese iz bašte, da ona skuha za brata mu, jer je on bio u zatvoru, da mu odnesu. Pođe tamo blizu zgrade, bilo sunce, dobi infarkt, na mjestu ostade mrtav. To je meni bilo užasno. Ranjeno srce nakon pogibije sina, pa smrt muža. Iz Plava me zvali i pitaju: je li istina da su ga ubili? Nije, bogami. On je umro iznenada u augustu 1992. godine”, priča svoju golgotu nana Fata.

Nakon godinu od smrti muža, nana Fata je napustila Bileću. Otišla je 1993, a vratila se 2001. godine.

“Vidim, nema ostanka. Dolaze neki iz Mostara. Ne znam ko je njih protjerao, ne interesuje me to. Ali, dolaze. Vidim, nema ovdje ništa. Kćerku sam otpremila godinu dana ranije, 1992. godine, kod rodbine u Crnu Goru, tada je imala 19 godina, taman srednju školu bila završila. Meni je bilo da njoj kakvo zlo ne bude. Prije toga sam izgubila sina i samo mi je u glavi bilo da se njoj šta ne desi. Ona je otišla, a i ja godinu poslije morala sam otići”, priča Fata.

Svakom putniku namjerniku nana pokazuje džamiju

Spojila se sa kćerkom u Crnoj Gori, nakon čega su zajedno bile u Ulcinju.

“Fino nam bilo. Narod human, pošteno sam radila sve, pošteno zarađivala i preživljavala. Opet, kada sam se vratila, imala sam dinar što sam ga pošteno zaradila. Onda sam ostvarila penziju iz FBiH, a radila sam u tekstilnom kombinatu Bilećanka. Čim sam iz Crne Gore otišla, odnosno došla u Bileću, tražili su me iz Sarajeva. Dobila sam penziju. Sada je 326 KM. Fala im. Da je ovdje, u RS-u, ne bi imala ni 200 KM”, priča nana Fata.

Inače, Fata drži ključeve Careve džamije (gradske) u Bileći i rado svakome ko želi, otvori njena vrata.

Gradska džamija u Bileći sagrađena je u periodu od 1889. do 1895. godine na temeljima džamije za koju se ne zna ko je i kada sagradio. Snage Vojske RS-a su je minirale i porušile 1992. godine. Nakon agresije na BiH prva je ponovno izgrađena džamija u Bileći, a svečano je otvorena 2011. godine.

U džamiji se svakog petka na džumu okupi nekolicina vjernika iz okolnih bilećkih sela kako bi obavili namaz, a isto je i za ramazane, bajrame…

“Malo je Bošnjaka. Dođu iz okolnih sela. Ima selo Đeče, Plana, otamo dođu. Tako za džumu, teravije u ramazanu, bajrame. Kćerka mi dođe u ramazanu sa dvije unuke koje idu u srednju školu. One dođu u džamiju. One se prekriju, stave mahramu, nikada niko ništa nije im ružno rekao, maltretirao ih. Bože sačuvaj. Prije je bilo naroda. Sada ne toliko. Najviše bude za Bajram, kada dođu sa okolnih sela. Bude i ljudi iz Sarajeva što je rodom iz ovih krajeva, da klanja Bajram. Sevap je. Svako navrati”, priča nana Fata.

Kaže kako u džamiju svako može svratiti, uvijek.

“Ja otvorim kada neko dođe. Svako može svratiti. Imam ključeve. I baš prije nekoliko dana zove me efendija, kaže, hajde Fato otvori džamiju dolaze iz Kotora posjeta i iz Nikšića. Autobusi puni došli, kako je lift postavljen za invalide. Došli sveštenici, svako se fino pita. Jedan mladić bijaše, pita kako si nano, kako ti je ime? Kažem, Fata. Veli on, ja sam iz Nevesinja. Neka si, kažem mu”, priča Fata.

Nana ima samo riječi hvale sa sadašnjeg glavnog imama koji pokriva Gacko i Bileću Sadeta efendiju Bilalića. Prije njega, kaže, bio je Husein Hodžić, koji se vratio još 2000. godine. Pazio ju je, kaže, nikada mu ne može zaboraviti. Zaslužan je veli, nana Fata, za obnove džamije u Trebinju, u Bileću, Planama, Gacku… Čistio je, veli, lokaciju džamije u Gacku, u gradu. Za sve se to on se borio i napravio, veli nana Fata. Smijenili su ga, ali u to, kaže, ne želi da se petlja, šta je bilo.

Slika sa reisom

Nana Fata kaže kako je niko ne dira, niti maltretira u Bileći. No, kaže jedna žena u selu Plana, žalila joj se kako joj neko navraća i maltretira je.

“Ja je ružila: što ne zovneš policiju. Ja nikada nisam imala problema. Vjeruj Bogu, nikada. Jednom su pokušali da mi ulaze u kuću, jedan drogeraš. Ja prijavila policiji. Nikada neću reći što nije. Ja sam izjavljivala i sada kada je bila delegacija, da nikada probleme nisam imala. Svako me zna. Nikome nisam što uradila, niti je meni ko šta uradio. Tako ti je to bilo”, priča nana Fata.

A, iznimno joj je bila draga nedavna posjeta Huseina efendije Kavazovića, reisu-l-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Koliko je to značajno za nanu Fatu svjedoči i fotografija na vidnom mjestu.

“Kako mi je drago. On je fin čovjek. Rekla sam mu sve ovo što i vama. Što ću ja reći da mene neko maltretira kad nije. Ne bi ni živjela. Kako bi živjela da te neko maltretira u svom na svom. Kažu: Fato jesi li se vratila? Kažem im: znaš gdje sam se vratila – u svoje na svoje. Niti sam koga istjerala, ni ugrozila. Nisam nikada od bilo koga šta ružno doživjela. Neću to reći. Ne dao mi Bog. Bog je jedan. Neka svako drži do sebe, eto ga tamo. A, ja poštujem svačije”, navodi nana Fata.

Priča, reisu-lulema Islamske zajednice u BiH Husein efendija Kavazović joj je rekao: “Svaka ti čast”.

Pitao je, veli nana Fata, ima li problema, bi li se ko vratio.

“Bogami, teži slučaj. Većinom je narod po inostranstvu. I da neko ovdje dođe”, rekla sam reisu.

A, nana Fata, kao svjedočanstvo dobrosusjedstva u Bileći navodi i primjer svojih unuka kada joj dođu. Odu, kaže, u market na dno čaršije. Ne samo da ih niko ne dira, nego svako kaže: mašala, kako su fine. Kad su bile manje, veli nana Fata, nose čokolada. Daju im ih vlasnici marketa. Pitaju: jesi li ti Fatina unuka, dobiju čokoladu i donesu.

Nelagodnosti, kaže nana Fata, u Bileći nije bilo ni nakon nedavnog izricanja presuda u Haškom tribunalu Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju.

“Nije ovdje niko ludovao. Nije se niko živ čuo. Ja sam ovdje gledala suđenje Karadžiću, vrata mi bila otvorena, baš kao sada. Kada sam Šešelju gledala izricanje presude, Srpkinja je sa mnom sjedila. Nisam se ustručavala da gledam. Ja ne skopčah da je oslobođen. Tek kasnije sam vidjela. Ja sam se začudila. Jer, govorili su šta je god ko radio, da su Šešeljevci. Ja ne znam jesu li bili njegovi. Ali, ko je god zlo radio, izgonio narod ili nešto, kaže Šešeljevci. A, on kaže, nisu njegovi. Kome češ vjerovati?”, pita nana Fata.

Iskustva iz mesnice

Ipak, na početku, nije sve tako bilo. Kaže, nakon povratka, ustručavala se otići u prodavnicu.

“Jest da sam došla među starosjedioce. Oni kažu: ako ti nešto treba, tu smo. Ipak, sam se ustručavala. Nisam nikome ništa uradila, ali ne mogu, to je bilo nesretno vrijeme. Ipak, kako smo naučili dobro pojesti ja odem u mesnicu. Ušla sam. Ugledao me je jedan čovjek što je radio sa mnom u Bilećanki. Fin čovjek. ‘Odakle ti moja sestro’, pita me, zagrli i poljubi. Poče plakati. Kaže mesaru: ‘Čuješ, ti si mi rođak, ovoj ženi nemoj da bi neko riječ rekao.’ Nikada mu to zaboraviti ne mogu. Kaže on: ‘Bože sačuvaj. Ja sam dužan njoj dati ono što ona želi – meso'”, veli nana Fata.

Ispričala nam je i jedno drugo iskustvo iz mesnice u Bileći.

“Ja odem u mesnicu, kod drugog, on je iz Mostara. Vidim ja, on siječe svinjsko meso. Ama gdje ću, šta. Kažem ja njemu: ‘Hoćeš li me nešto poslušati?’ Veli: ‘Hoću, Boga mi.’ Kažem ja da opere ruke i da otkine meni malo teletine. On, života mi i Boga mi, veli: ‘Svaka tebi čast.’ Nasapunja dva-tri puta ruke, opra ih i iz druge pregrade mi dade mesa, ne iz one gdje je svinjetina. Nekome pričam, pa njemu začudo. Pitaju, kako si smjela. A, što ne bi. Lijepo, ljudski”, kaže Fata.

I još joj je, priča, svjež san koji je usnila prije rata, da je sa kćerkom “išla prema Hrvatskoj, a da je Tuđman držao govor”. Usnila je, kaže, staru robu, veli, loš znak. Pričala o tome kolegicama i kolegama u tvornici trikotaže u Bileći, ali rekli joj, san je to. Ispostavilo se, kaže nana Fata, da je sve loše što je usnila, proživjela i preživila.

A, nana Fata ima skromnu želju. Voljela bi, kaže, imati nekoliko ovaca. Aplicirala je za donaciju, ali odgovora još uvijek nema.