Vlasnik “uklete kolibe” pozvao Alice Coopera na janjetinu

Jesen u šumi je čarobna, ali nije kada se pojavi usred proljeća. Zbog svježeg povjetarca sitne kapi kiše neočekivano su hladne i u lice se zabijaju oštro, gotovo bolno. Nabujali potok Zelenkovac, koji se sjurio s gornjih 700 metara brda po kojemu se zove, srećom, ne može ništa kamenom mostiću na kojem se mogu mimoići dva čovjeka, ali samo jedan se može uhvatiti za drvenu ogradu. S njega se najbolje vidi Borina koliba. Desetak naherenih i nepotrebnih krovova čuvari su šumske brvnare koju je Boro sklepao od grubo tesanih trupaca.

Kamen i slama pomažu da se održe na hrpi. Gusti dim suklja iz dimnjaka koji se ne vidi. Prozori su raznih boja i veličina, a svi premali, tamo su jer su ih prijašnji vlasnici odbacili, a Boro uzeo. Ulazna vrata možda su prije zatvarala nečiju ostavu.

Uokolo je razbacano još sedam takvih, ali manjih kolibica, zarobljenih potokom i jednako sljubljenih sa šumom. Između naselja i Borine kolibe su klupe za odmoriti, gledaju prema natkrivenoj pozornici. Desno je Pajdin grob. Pajdo je bio Borin pas koji nije imao jednu prednju šapu. Lijevo je jedan panj iz kojeg rastu dva drva – crnogorična smreka i bjelogorična joha, ne znam kako. Na ulazu je natpis “Zašto nije otišao Boro?”

– Dobar dan, mi bismo trebali Boru – kažemo čovjeku koji nam otvara vrata.

– Boro je otišao u Banju Luku. Uđite – kaže nam Srđan.

Kameni kamin

Unutrašnjost je potpuno u skladu sa svime što smo vidjeli izvana. Ravno je šank koji je Boro sklepao od dasaka, crno-bijela mačka Maca nezainteresirano otvara oči samo dopola, pa ih odmah natrag zaklapa, ispružena na panju. Svuda uokolo su slike, a gotovo sve Borine. Srđan nas smješta kraj kamenog kamina koji je isto zidao Boro, za jedini slobodni od ukupno tri stola. Tu čekamo Boru.

Loš student građevine našao bi barem sto pedeset građevinskih mana u te dvije minute, koliko nam je trebalo da s blatnjavog parkirališta dođemo do Borina kamina. No, takvu kolibu neće naći u svojim udžbenicima, jer je jedinstvena, bajkovita, privlačna i nevjerojatno opuštajuća. Zna to Srđan Kostić najbolje. On je iz Mladenovca kraj Beograda. Sa ženom, Tanjom Belan došao je ovdje na godišnji odmor prije tri godine i više se nikada nisu vratili kući. Žive u jednoj od koliba, Srđan radi za šankom, a Tanja pravi najbolji grah.

– Ne znamo ni sami kako je slika ove brvnare došla do Alicea Coopera, ali jest, napravio je lijepu reklamu. Više će vam Boro o tome – kaže Srđan.

Kontroverzni rocker, društveni provokator, ljubitelj mistike, koji si je ime nadjenuo po vještici Alice Cooper, na svojem je Facebook profilu objavio fotografiju Borine kolibe i ponudio po 1000 dolara dnevno onome tko u njoj izdrži 365 dana bez interneta, struje i civilizacije.

Dok smo ispijali Srđanovo pivo i čekali Tanjin grah, nestalo je struje, prestao je raditi i router za internet. Cooperova ponuda počela se i nama činiti zanimljivom. Ulaze četiri muškarca, dobro raspoloženi ribiči koji nisu uhvatili nijednu pastrvu na Plivi.

– Ma, nije grizlo, al dao mi drugar škobalja (podust) s Vrbasa, ima dosta za sve – kaže čovjek kojega zovu Mićko.
Veselo društvo

Mićko je uskoro završio ribu, donio je na stol, a svi koji su se tada zatekli u brvnari postali su jedno društvo. Tada smo počeli shvaćati zašto toliki broj ljudi dolazi u ovu oazu mira kraj Mrkonjić Grada u Republici Srpskoj, 70 kilometara od Banje Luke prema Splitu i na putu od Bihaća prema Sarajevu.

Uskoro je došla struja, a za njom i Boro, Borislav Janković. Bradatom muškarcu s licem Fidela Castra i karizmom Rade Šerbedžije svi su se obradovali. Sjeo je za stol ne skidajući kaput, crni šešir nabijen do pola čela ni smeđu maramu s vrata.

– Voli Alice Cooper te nestvarne građevine. Fotografiju je napravio jedan Francuz koji je ovdje došao pisati knjigu, valjda mu se svidjela. Ova njegova ponuda iznenadila je i mene, a izazvala je pravu buru, 100.000 lajkova, 20.000 sheranja i 50.000 koječega drugoga. Počeo sam dobivati po sto poziva dnevno meni nepoznatih ljudi koji su htjeli prihvatiti njegovu ponudu o kojoj ja nisam imao pojma. Doduše, poznajem ja podosta luđaka koji bi tako nešto izdržali bez problema. Ja sam mu uputio upit, šta je mislio s tim, kakvi su mu planovi i šta sada, šta ću sa svim tim ljudima? Ali nisam dobio odgovor. Pita me žena iz Dubrovnika hoće li biti kamera, jer kako će Cooper znati da će ona odraditi svih 365 dana. Možda je to bila samo njegova pošalica, ali je nama dobrodošla reklama. Evo, ja ga i sada zovem, da svrati nakon svojeg ljubljanskog koncerta i vidi što nudi. Neka dođe na jedan dan, ja ću njemu dati 1000 dolara, još ću mu ispeći janje, a naći ćemo i neku životinju da popije malo krvi, lisicu na primjer, to voli – šali se Boro.

Kad bismo sad baš išli tjerati mak na konac s Aliceom Cooperom, mogao bi mu Boro ispostaviti račun na, recimo, 10,950 miliona dolara, što bi odgovaralo 30-godišnjem boravku u šumi po njegovim pravilima, koliko Boro jest na Zelenkovcu.

Nakon završene gimnazije, pa studija pedagogije, pa dvogodišnjeg školovanja za slikarstvo, otišao je Boro kod oca u München i ponudio slike galerijama u središtu grada. Tamo su ga odbili, pitali su ko je on i ima li nečije preporuke.

– Tada sam shvatio da sam ja niko i ništa. Direktno iz Njemačke otišao sam ovdje, 1985. godine, bila je tu tada samo jedna mala vodenica “dva sa dva”. Rekao sam sam sebi: Ovdje ću ja napraviti svoj svijet i svoju galeriju. Tražio sam čistu prirodu, tako da jednako čista bude i moja inspiracija – priča Boro otresajući pepeo cigarete u drvenu pepeljaru koju je također napravio sam.

Širio je svoj životni prostor, nadograđivao ga materijalima koje bi pronašao u prirodi, koristeći i stare grede i čavle iz napuštenih okolnih vodenica. Hranio se onime što bi pronašao u prirodi, majka bi mu ponekad iz sela donijela litru rakije i nešto tople odjeće. Boro je počeo graditi svoj svijet, ali okolina nije imala razumijevanja.

– Seljani su mislili da nisam normalan, zvali su mi oca da me spremi u bolnicu i dali mi nadimak Ludi Boro. Ali, ja sam išao dalje. Imao sam sreću što mi je u šumu znalo dolutati ljudi, među njima je bilo dosta umjetnika. Književnica Dara Sekulić shvatila je taj moj svijet i predložila mi da napravim neki cafe i galeriju, da napravim od ovoga neku ekonomiju, jer ljudi sve više dolaze vidjeti čudaka u šumu, a on od nečega treba živjeti – smije se Boro.

Dara ga je spojila s pjesnikom Duškom Trifunovićem, a on je došao i otvorio Borinu galeriju koju su nazvali Zašto nije otišao Boro? Napisao je Boro i knjigu, kroz pozitivno-provokativnu filozofiju se dotakao opstanka, odnosno ostanka u mjestu gdje si rođen. Duško ga je nekako uspio osvjetlati u očima mještana, pa je malo splasnuo taj njihov agresivni pristup. Onda je na Zelenkovac došao glumac Josip Pejaković, skupivši tamo čak 1000 ljudi na svojoj monodrami.

– Došao je zatim Zijah Sokolović, on je doveo Boru Čorbu, ovaj Bajagu, on Bebeka, ovaj Suzanu Mančić, i tako su svi samo počeli dolaziti i počeli su davati pravi smisao ovom mjestu – priča Boro.

Došao je rat, ali oni koji su ubijali i rušili sve oko sebe Zelenkovac nisu ni takli.

– Sve tri vojske su prošle ovuda, posljednji su bili Splićani koji su prije odlaska zamijenili stakla, vodili su i dnevnik. Napisali su da su bili u kolibi nekoga čiče – kaže nam zadovoljni Boro.

Borba protiv političara

Onda je došao mir i Boro se iz Banje Luke odlučio opet vratiti na Zelenkovac. Odlučio je krenuti gdje je stao, borio se protiv političara i tajkuna koji su tamo htjeli betonirati vikend naselje, ali su ih on i njegova umjetnička družina osujetili uspijevajući područje proglasiti Eko zonom.

– Prošla je ovuda galerija likova, nizozemski major Marcel, koji je prvi put došao kao SFOR-ovac, a svaki sljedeći s obitelji na odmor, u konačnici si je sagradio jednu kolibu, Pierre i Zoe iz Francuske kojima se toliko svidjelo da su ostali tri godine i napravili i oni sebi kućicu. Londončani koji su biciklima krenuli za Nepal pa stali popraviti bicikle i ostali dva mjeseca. A anegdota? Tisuću. Jednom sam prodao 5000 ulaznica za koncert Riblje čorbe, YU grupe i Atomskog skloništa. Pala kiša, nijedan bend nije došao, ja otkazao koncert i vratio ljudima novac. Odjednom se razvedrilo, pa evo i Čorbe, ispričava se na kašnjenju, evo za njima i Yu grupe. Boro veli da će svirati besplatno, a Yu grupa ne želi, ali hoće pola novca. I Boro je svirao besplatno, a za ove smo skupili novac da ne sviraju. Na Jazz festivalu koji imamo krajem srpnja dolazila su nam velika imena, orkestar u sastavu prof. Hannes Beckmann na violini, bubnjevi Imre Koszegi, saksofon Monty Waters iz New Yorka, čovjek koji je svirao s Armstrongom. Svidjelo im se, pa me Beckmann zove da bi opet, a ja kažem da nemam novca. Pita: Pošto je litra rakije u selu?, a ja kažem – 10 maraka. Kaže on, dolazim za 100 litara rakije. I tako je Jazz festival postao tradicija – prisjeća se Boro koji ne bježi od civilizacije, smatra da je se ne treba odricati.

– Ali joj nikada ne smijemo postati robovi, a došli smo u situaciju da ona upravlja ljudskim životima. Mi ovdje imamo internet, još 1998. smo uveli dial-up vezu, naravno da imamo i struju, ali Zelenkovac spava u mraku, jer je to prirodno. Tehniku koristimo kad treba, 20 minuta dnevno interneta za komunikaciju. Urbani čovjek boluje od sindroma nedostatka prirode. Ovo ovdje je lječilište od stresa – poziva dobri Boro pod svoj krov sve koji su se prepoznali u njegovoj filozofiji.