Neću popiti kafu sa svojim komandantom Šešeljom

Za Nemanju Kusturicu jedan čovjek iz naše stare “raje” tvrdi da pati od bolesne nostalgije za Sarajevom. Kaže da se u Nemanji, kad se u svom Drvengradu na Mokroj Gori dobro podnapije i našmrče, i danas najednom zna probuditi onaj nekadašnji Emir.

Probudi on vozača, zasjednu u džip sa zatamnjenim prozorima, i za sat i po nađu se u Sarajevu. U gluho doba noći, u potaji, Kusta tako obiđe sve svoje stare sarajevske staze, od Gorice do Jekovca. Onda se vrati ka Višegradu i valjda mu bude lakše; sit se isplače i zaspi k’o beba. Ne znam da li sanja Zoku, Slađu i Srđana, ni da li je na sličan način, dobro maskiran, izdaleka posmatrao sahrane svoja tri nekadašnja glavna jarana.

Odavde je i Vojislav Šešelj. Iako ni Kusturici nije mane u nabusitosti i verbalnom junačenju, četnički vojvoda se ne misli noću švercovati po rodnom gradu. Nakon što mu je Hag poklonio certifikat nevinosti, podnio je zahtjev za izdavanje pasoša i najavio da će ubrzo doći da obiđe mjesto svog djetinjstva i mladosti. On je drugačiji tip od Emira: on udara pravo u glavu. Sve svoje probleme, dileme i nejasnoće uvijek je “suptilno” raspetljavao – sjekirom. On će dojahati usred bijela dana!

Ne znam šta će u Sarajevu raditi i s kim će se vidjeti moj gimnazijski kolega, đački predsjednik i komandant naše radno-akcijaške brigade “Sedamnaest narodnih heroja”. Na kafi se, nakon svega, nikako ne bi mogli naći. No, rado bih s njim izašao pred kamere. Nije se baš teško nositi s njegovim lupetanjem.

Jednom me Vojo, doduše, zbrisao sa mape. Davne 1972. godine otjerao me sa omladinske radne akcije – ORA Morava, skupa sa Čolom (koji poslije rata nije više otvarao svoj kafić “Olimpic”, malo ispod Stare prvoslavne crkve na Baščaršiji). Nije da to nismo zaslužili: na gradnji riječnih nasipa smo zabušavali, a noću smo i previše “radili”. Usnulim i umornim udarnicima palili smo “bicikla” (papirić među nožnim prstima), mrtvog umornog komandanta Voju iz njegove kancelarije smo, skupa s vojničkim krevetom, iznosili u rječicu Lomnicu, pa se fino, uz žubor vode, budio sa prvim sunčevim zrakama.

Ludio je zbog toga, naravno. I još više zbog zagonetke koju nikako nije mogao da riješi. Iz njegovog golemog komandantskog sanduka, u kojem je držao cigarete i čokolade, kojim je povremeno nagrađivao najvrijednije brigadire, svakog jutra mu je poneki komad nedostajao. A brava i katanac zdravi i živi, kao što je pred spavanje i ostavljao.

Vojislav Šešelj je bio naš gimnazijski supermen, mada ga je malo ko volio. Nekako je djelovao kao izliven od metala, nesklon svakoj šali i običnoj riječi, uskogruda komunjara sa dna kace…

Nekoliko godina kasnije otkriću mu tajnu tih za njega izluđujućih krađa. Šarafcigerom bismo Čola i ja jednostavno izvlačili šarafe koji su na drvenom sanduku učvršćivali kompletan sigurnosni mehanizam, pokupili bi po par kutija duhana i slatkiša, koliko nam treba za dan-dva, a onda opet šarafciger u ruke i eto brave i katanca tamo gdje im je i mjesto.

Vojislava, Voju zvanog Žirafa (kako smo ga iza leđa zvali, zbog dugog vrata) u Prvoj gimnaziji sam zatekao kao đačkog šefa. Bio je predsjednik Zajednice učenika škole (ZUŠ) i omladinske organizacije (SSO), odlikaš i najmlađi član Saveza komunista u školi. A ko drugi nego on bio je i komandant spomen-marševa koje smo svake godine, od škole – preko Nišića, Bijambara i Brgula – gazili do Vareša, tragom neke slavne partizanske brigade. I dok bi mi, umorni, pokatkad sjedali u travu da predahnemo, on bi okolo šetkao i uznosito na vjetru razmahivao ratnom zastavom te Titove jedinice. Bog me ubio ako pri tome nije i orgazam doživljavao!

Vojislav Šešelj je bio naš gimnazijski supermen, mada ga je malo ko volio. Nekako je djelovao kao izliven od metala, nesklon svakoj šali i običnoj riječi, uskogruda komunjara sa dna kace… A bio je jako inteligentan, mada ne i pametan. Svaka mu riječ na mjestu, a, opet, sve skupa bezukusno kao splačine. Ima takvih ljudi, poput planinskog potoka: bistri, ali plitki!

Do bola je Šešelj bio tvrdoglav i jednostran, kao programiran. Svaka riječ od njega se odbijala kao da je blindiran. Fanatik od glave do pete, ni u šta mu ne diraj, pogotovo u obožavanog Tita i komunizam.

Kad ode iz gimnazije, nikom nije bilo začudo da je za manje od tri godine završio Pravni fakultet, ekspresno magistrirao i 1979-te doktorirao na temu „Politička suština militarizma i fašizma“ (u kojoj je žigosao sve ono što će ubrzo i sam postati). Tako postade najmlađi nosilac najviše akademske titule u povijesti jugoslovenskog socijalizma.

A onda stvari krenuše po zlu. Učini se Voji da mu na nešto već pročitano liči magistarski rad Brane Miljuša, dugogodišnjeg predsjednika omladine BiH, potom i sekretara Gradskog komiteta Saveza komunista Sarajeva. A bili su suparnici za mjesto asistenta na Fakultetu.

Ne bijaše Voji mrsko, pa on sve to pročeprka i, bogme, dokaza da je Miljuš isprepisivao svoj rad. Potvrdi to i Nastavno-naučno vijeće Fakulteta političkih nauka, ali je direktiva odozgo bila: ne talasati u javnosti. Jer, Hamdija Pozderac, glavna komunistička faca u BiH, bio je recenzent tog plagijata kojeg je Miljuš pretvorio u knjigu. Život je trebao da se nastavi kao da se ništa nije desilo.

A desiće se, pošto Vojo nije položio oružje, da na kraju od njega postane ultranacionalista, mrzitelj komunizma, dehumanizirani galamdžija riješen da sa zemljom sravni sve što mu se ne dopada.

I u toj aferi sa Miljušem 1982. godine okolnosti su nas, nakon gimnazije, opet spojile. Bio sam mladi i slobodoumni glavni urednik omladinskog lista “Naši dani” (sad su samo “Dani”), koji nije mogao u sebi da drži ono što zna o slučaju Miljuš-Šešelj, ma koliko da sam bio svjestan da će me zbog toga Partija uzeti na zub.

I objavismo tada tekst s naslovom “Koliko je strana prepisao Brana”. Planuše “Dani” u po’ sata. Zove Partija! Moram na saslušanje kod Živka Babića – glavnog kontrolora medija. Smeta mu što objavismo detalje o onome što “kalja ugled Savezu komunista”. Naslov ga posebno ljuti, a najviše karikatura objavljena uz tekst: pokojni Savo Odžaković nacrtao čovjeka kako u jednu knjigu gleda i u drugu prepisuje!

Nekako mi to oprostiše “na političko neiskustvo”, pa i ja Voju posavjetovah, kad se ubrzo slučajno susretosmo, da se malo “uhinji” dok voz protutnji, da ne ugrozi akademsku karijeru. Ali jok! Kad mu pred zgradom Narodnog pozorišta to predložih, onaj stari fanatik planu. Kaže: Nemoj, Vlasta, učiti babu kako se prave djeca!

I onda Vojo, tjerajući svoju pravicu i kapric, sve više gubeći kompas, polako ode ka crnome đavolu. Napakovaše mu i nacionalizam i antikomunizam, dok u njemu toga još nije ni bilo. I djevojka mu bijaše muslimanka. Ali ga, što UDBA što Partija, polako navukoše na tanak led. I grunu Vojo “po srpski” kao da mu je Draža strikan. Brzo ga snađe partijska kazna, ostade bez posla na FPN, stiže i optužnica, suđenje, pa Zenica – robija!

Sve ostalo je poznato. Još smo se ponekad susretali u hodniku, kad bi dolazio u beogradsku redakciju “Mladosti”, gdje sam od 1985-te do 1988-e obavljao dužnost glavnog urednika. U istoj zgradi se, u odjelu “Mladosti” za izdavanje knjiga, koje je vodio zajapureni Srbin Zoran Sekulić, skupljala ondašnja disidentska elita: Vuk Drašković, Lazar Stojanović, Kosta Čavoški, Rajko Petrov Nogo, Brana Crnčević, udarna ekipa Dobrice Ćosića. S njima i Vojo poče tikve da sadi. I svi skupa ubrzo odjezdiše u karavan za raznošenje velikosrpskih ideja.

Mene Milošević za to vrijeme smijeni. Isto bih učinio da sam bio na njegovom mjestu. Prvi sam u Jugoslaviji napisao (1987-e) šta sprema, prvi sam ga proglasio nacionalistom. Zanimljivo, kad me pokušao prevući u svoje kolo, a ja odgovorio da mu ne valja posao, reče mi kao onda Vojo:

– Znaš, Bosanac, kako se kod vas u Bosni kaže: Ne uči babu kako se prave deca!
Opet bih to isto čuo da danas eventualno Šešelju kažem da je život protraćio, sebe i familiju obrukao, dušu zapoganio, od čovjeka se u nešto slično zvijeri pretvorio. A sve zbog ludorije zvane “Velika Srbija”, bolje reći kolosalna budalaština kojoj je prodao dušu i postao mašina za bljuvanje mržnje i zavade, za poticanje ubijanja, zločina, nasilnog posrbljivanja i opštenarodnog zaglupljivanja.

A ne zna Vojo suštinski ni šta je to za šta zdušno navija. Kaže ovih dana da velikosrpski projekat živi već 300 godina! Baš ga briga što istorija kaže da je to zlo skoro duplo mlađe.

Ne znam da li bolest fanatizma spada u domen psihijatrije i da li je ona Šešelju mogla pomoći da su je roditelji na vrijeme uočili. Ali znam da su fanatici najopasniji ljudi, sa čipom umjesto mozga, sa direktivama umjesto sa mislima. Koliko su takvi zla počinili, to mi dobro znamo, i po nekadašnjoj komunističkoj zvijezdi naše Prve gimnazije.

Vojislav Šešelj svakako ne bi, ni za jednu noć, pravio društvo Kusturici u nostalgičarskoj vožnji kroz usnulo Sarajevo. On bi i tad grunuo najvećom topuzinom, makar da nam još jednom kaže šta bi najradije učinio svom rodnom gradu.