Nove kuće promijenit će život sedam porodica u Olovu (FOTO)

Samo kilometar razdaljine od sadašnjeg do novog mjesta prebivališta petočlanoj porodici Gonđić potpuno će promijeniti život. Oni će sadašnju neuslovnu, općinsku baraku koja se sastoji od jedne prostorije i malog hodnika u Olovu, u kojoj su živjeli proteklih pet godina, zamijeniti potpuno novom kućom, zahvaljujući realizaciji Regionalnog stambenog programa koji se u Bosni i Hercegovini realizira posredstvom Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH

Kuća je izgrađena u Karaginom polju nedaleko od središta Olova. U njoj će prvi put troje djece Gonđića dosadašnju sobu u kojoj su živjeli sa majkom i ocem u trošnoj baraci koja je prokišnjavala, a u kojoj je zimi nesnosno puhalo, zamijeniti kućom u kojoj će svako od njih imati svoju sobu i mogućnost da imaju uslove za bolje, uslovnije školovanje.

U vrijeme posjete ekipe AA Nermin i Nermina, učenici prvog razreda srednje Drvno-tehničke škole, kao i Merisa, učenica devetog razreda osnovne škole, bili su na nastavi.

Na zidu trošne barake njihove uramljene slike podsjećaju da su oni uvijek tu za svoje roditelje.

Na ormaru stoji raspored časova, da svako od braće i sestara znaju šta trebaju pripremiti za nastavu toga dana.

Nermin i Nermina nisu blizanci. Nermin je izgubio godinu dana škole, jer je imao dvije operacije na srcu u Italiji kao mali dječak. I sada mu zdravstveno stanje nije najbolje. Roditelji kažu da ponekad poplavi i dobije gušenje.

“Nermin ima problema oko srca. Imao je dvije operacije, nema ni jednog bubrega. Ima nekih pet dijagnoza. Treba mu puno novaca za lijekove. Od 150 maraka živimo nas petero, a samo 200 KM su njegovi lijekovi mjesečno što troši, a bez njih ne može. Opet odemo, zaradimo nekako ko zovne. Nikada nikoga nismo odbili, da nismo išli. Zaradimo nešto, umanjimo u kući nešto, kupimo djetetu da ima. On mi je najvažniji. Sve troje. Za njih živimo”, kaže majka Džemila.

Fehim Gonđić stoji pred novom kućom u Karaginom polju, za koju je zemljište obezbijedila Općina Olovo vlastitim učešćem i priča nam kako “još uvijek ne vjeruje da je dobio krov nad glavom da bi spasio svoju djecu i da bi se mogao nekako ustabiliti, da djeca imaju neku slobodu”.

“Do sada je nisu imali. Nekih 20 godina nisam imao slobode nikakve. Nezaposlena sam osoba, ne radim. Troje djece školujem. Teško ih izdržavam. Dođe vrijeme kada nemam šta da jedem. Ali, zahvalio bi se načelniku Olova Džamalu Memagiću koji je stvarno pomogao, Senahidu Ibrahimoviću koji je koordinator, Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH, Federalnom ministarstvu za raseljene osobe i izbjeglice, OSCE-u, UNDP-u, svim ljudima koji su mi pomogli da imam vlastiti dom. Mislim da će doći bolji dani. Kao što sam sada osijedio zbog svega, obijelio, mislim da ću se povratiti. Izgubio sam mnogo, mnogo svega u životu. Posla nemam, ali imam bar krov nad glavom. Neću više razmišljati da li će mi zima biti, da li ću tri jorgana nabaciti na sebe ili jedan”, navodi Fehim.

S ponosom nam pokazuje da će Nermin, Nermina i Merisa u novoj kući imati svako svoju sobu i nesmetano će moći da uče i da rade.

“Najprioritetnije mi je da djecu školujem i da ne dođu u situaciju kao što sam ja, da imaju svoj posao”, navodi Fehim i sa čuđenjem kaže, da mu Nermin, kao dijete koje je 100 posto invalid prve kategorije ima mjesečna primanja od svega 109 KM.

“Imamo i 57 KM dječijeg dodatka. To ću imati dok idu u školu. Poslije ništa”, veli Fehim.

Nudili su mu kravu kao donaciju, ali je nije mogao prihvatiti jer nije imao prostor za nju. Prvi put je to, kaže Fehim, da je neko odbio donaciju.

“Rekao sam pošteno. Preko CRS-a sam dobio stipendiju za jedno dijete od 100 KM u zamjenu za donaciju. Nisam mogao da uzmem ni kravu, ni traktor, ni bilo šta jer nisam imao gdje. Nisam htio to nego su mi odlučili dati 100 KM stipendije na jedno dijete, ali je i to već kraj. Načelnik općine nam je obećao plastenik u kojem mogu da posijem luk, koji poslije mogu da i prodam da bi imao da zaradim. Dao je čvrsto obećanje. Još nikada nije iznevjerio što je rekao. Tako neće ni mene valjda, pa ćemo da vidimo. Nadam se da će to biti. Sada u ovo vrijeme volio bi kravu nego da sam sebe vidim. Kako će biti vidjet ćemo. Pozvao bih sve ljude dobre volje koji žele da mi pomognu bilo u čemu. Nedostatak mi je namještaja, stvari u kući nemam”, kaže Fehim.

Od 12. aprila kada je planirana svečana ceremonija primopredaje prvih sedam kuća napravljenih na području općine Olovo, u okviru Regionalnog stambenog programa za porodicu Gonđić, do sada interno raseljenu, promijenit će dosadašnje stanje.

Slično je i sa raseljenom porodicom Plećan. Nakon 24 godine čekanja petočlana porodica Plećan će privremeni smještaj kod kćerke, odnosno sestre zamijeniti vlastitom kućom.

Četrdesetogodišnji Muamer Plećan, koji trenutno živi kod sestre u izbjeglištvu, u Olovskim lukama oko pet kilometara od Olova kaže kako su mu “osjećaji pomiješani”.

“Dugo smo čekali na ovo. Zaista dugo. Još uvijek je nevjerica da je apsolutno bilo moguće da će se desiti jednog dana. Jako mi je drago da će se to desiti. I jedva čekamo da se vratimo gore. Mi odlazimo pretežno gore u selo, ali nismo imali svoje kuće kako bi se tu udomaćili, obrađivali svoju zemlju, ali evo ako Bog da to će se promijeniti. Mi smo se i prije rata bavili poljoprivredom. Moj babo je radio u preduzeću, ali je bio i poljoprivrednik. Nadam se da ćemo se vratiti tom zanimanju”, navodi Muamer.

U Olovu koje se godinama pominjalo samo po lošem: odlasku mladih, nezaposlenim, neregulisanom liječenju zbog pripadnosti Zeničko-dobojskom kantonu od čijeg su središta Zenice udaljeni duplo više nego od Sarajeva ili jedan i po put više nego od Tuzle, zbog čega se između ostalog, svojevremeno tražilo i izdvajanje općine Olovo iz sastava ZDK i priključenje Kantonu Sarajevo nadaju se da dolazi bolja budućnost.

Bolji period nastupio je, složni su svi Olovljani, dolaskom aktualnog načelnika Džemala Memagića. On osim što je uveo više reda u djelovanje lokalne administracije, svoju plaću i svu zaradu dijeli za stipendije, socijalna davanja… I o tome ne priča. A, stanovnici Olova kažu, bilo ko da ga čak i na ulici sretne i požali mu se da nema da preživi ili plati neki od računa, načelnik, djeluje – iz vlastitog džepa.