Njemački za početnike

Ne govorim njemački jezik.

Sve što sam naučio od njemačkog bilo je iz gledajući partizanske filmove u djetinjstvu i njemačke porniće u mladosti.

U praksi to znači da znam šta znači halt, forverc, ahtung, banditen, švajne i ovdje ću stati….

Zašto je to uopšte važno?

Elem, neko veče zamoli me sin da mu pomognem da ponovi njemački, koji je tek počeo da uči. Kontam, ne smijem razočarati sina, dok još vjeruje u moju omnipotentnost.

I tako mi krenemo sa ponavljanjem prve lekcije: guten tag, gut morgen, aufiderzen, gut aben i ne ide loše. Ja ponosan, a kako i ne bi, poliglota.

Onda doće druga lekcija sa upoznavanjem i predstavljanjem, tu već krenem da trokiram, gubim se i zamuckujem, ali nema predaje. Nismo se pradali ni 1941. godine.

Nailazim na sljedeći dijalog, zbog kojeg i pišem ovoliki uvod.

Na strani 14. udžbenika za 6. razred osnovne škole pod nazivom „SPRACHPUZZLE DUEUTSCH 1“ nalazi se poglavlje 1.2 WOHER KOMMST DU?, a na dnu te stranice dijalog koji vode Lea i Anja. Lea je Njemica, a Anja Srpkinja.

Lea: Hallo! Ich bin Lea und ich komme aus Deutschland. Ich wohne in Berlin, Und du? Woher kommst do?

Anja: Hallo, Lea. Mein Name ist Anja. Ich komme aus der Republika Srpska.

Lea: Und wo wohns du?

Anja: Ich wohne in Banjaluka.

Skontam je iz konteksta da Anja i Lea pitaju jedna drugu iz koje su države i u kojem mjestu žive, ali shvatam da Anja ne razumije šta je Lea pita.

Da Anja razumije šta je Lea pita ne bi kazala da je iz Republike Srpske, već iz Bosne i Hercegovine, baš kao što Lea nije kazala da je iz Bavarske, već Njemačke.

Logično.

Naravno postoji mogućnost da je Anja vjerni gledalac RTRS-a i je vatreni član SNSD, što znači da je njezin razum pomućen i da vjeruje da je Republika Srpska država.

Sada dolazimo do ključnog pitanja ovog teksta, da li udžbenici treba da se drži osnovnih činjenica kada obrazuje našu djecu ili treba da ih indoktriniraju ideologijom koju zastupa vlast u Republici Srpskoj?

Kada govorimo o udžbenicima, moramo imati na umu da oni nisu obične knjige. Oni imaju pretenziju da postanu kulturni modeli u kojima je sadržano sve ono što je važno za jedno društvo. Udžbenici su knjige čija je namjena da modeluju kulturno iskustvo djeteta. To modelovanje se ogleda u tome što se u okviru udžbenika neke teme naglašeno favorizuju a druge svjesno zanemaruju. Udžbenici nastoje da „steknu“ punu kontrolu nad kompletnom osobom. Naravno, moramo imati na umu da se kulturna misija udžbenika odvija na više nivoa. S jedne strane imamo svjesne, direktne I namjerno proklamovane ciljeve a s druge strane imamo I nesvjesne I subliminalne uticaje udžbenika na mladog čovjeka. Preko udžbenika mi asimilizujemo kulturu, shvaćenu u najširem obliku, u kojoj živimo. Usvajanjam ili bolje reći interiorizovanjem, kultura se pretvara u unutrašnje šeme, modele, kognitivne strukture, sklonosti I sl. Otuda Dijana Plut (2003) ističe tri najvažnije funkcije udžbenika, I to:

1. Uređenje spontanog iskustva djeteta,
2. Uspostavljanje sistema pravila kojima je u osnovi jedna vrijednosna matrica i
3. Međufunkcionalno povezivanje.

Prva funkcija ima za cilj da spontana iskustva djeteta uređuje na način da ih međusobno povezuje, organizuje i dodjeljuje im nove precizne nazive. Takođe ona uvodi nove mentalne operacije s njima, koordinira nove i stare mentalne operacije, ograničava značenje riječi i definiše ih u odnosu na srodna značenja. To je proces izgrađivanja pojmova, koji su organizovani i horizontalno i vertikalno ili bolje rečeno, stvaranje pojmovnih struktura svih vrsta.

Druga funkcija udžbenika je stvaranje ličnih vrijednosnih pravila a ona nam najčešće dolaze spolja. Kultura u kojoj pojedinac živi je veoma zainteresovana da kontroliše ovaj aspekt ličnosti. Naravno nije škola jedina koja utiče na usvajanje sistema vrijednosti pojedinca ali je njezin uticaj veoma veliki i važan.

Treća funkcija udžbenika je povezivanje različitih mentalnih funkcija u funkcionalnu cjelinu. Iz tog povezivanja izrastaju nove sposobnosti i složene forme viših psihičkih funkcija ali i sposobnost autoregulacije.

Ima tu još nekih funkcija koje udžbenik treba da obavlja adaptivne, konzervirajuće ili legitimizirajuće. Sve ove funkcije trebaju da omoguće jednoj društvenoj zajednici da opstane i nastavi da živi, makar to bile iluzije koje nemaju veze sa realnošću.

Rekao sam sinu da ovo nije tačno, a on je na to kazao da je i on to uočio. Nisam dalje širio ovu priču da ne bih rušio autoritet nastavnice, škole i obrazovanja i otjerao ga u naručje Semira Osmanagića i Jutjub obrazovanja.

P.S. Javio se i dobio peticu i svi smo sretni, trebaće mu jezik kada ode na bauštel u Munnchen.