Lice sa hiljadarke: Jedina novčanica koja se smijala

Prelistao sam većinu prijeratnih monografija o Željezari Zenica i svaka je slavila rad. Radnici su fotografirani nasmiješeni, oznojenih čela, junački suprostavljeni tečnom čeliku, ali ispod svake fotografije pisalo je samo zanimanje: varioc, livac ili kovač. Nema imena. U tekstovima tih monografija sve odluke donose se jednoglasno, sve radne pobjede izvojevane su zajedno, “svi” obećavaju poboljšanja i kolektivno osuđuju slabosti i kolebanja. Mnogo se i precizno piše o mašinama, navode norme, rekordi, proizvodi. Radnici su samo dekor oko komada čelika, piše Selvedin Avdić za Žurnal.

Takve monografije bile su namijenjene poslovnim partnerima koji najčešće nisu pretjerano zainteresirani za ljude, zanimaju ih snaga mašina i proizvodna moć fabrike. U poslovnom svijetu direktori koji pišu pripovjetke uglavnom služe za podsmijeh na koktelima nakon potpisivanja ugovora. Takve stvari postanu važne čak i poslovnim ljudima tek nešto kasnije, kada odu u mirovinu ili kada se iz nekih drugih razloga prestanu svakodnevno vezati uz fabriku. Samo najrjeđi među njima mogu u sjećanju čuvati neki impozantan stroj. Ostali se sjećaju ljudi.

ČELIČANAC POSTAO SIMBOL

Iz radničke mase, ne svojom voljom niti krivicom, izdvojio se “čeličanac” Arif Heralić. Njegov lik nalazio se na najpopularnijoj novčanici u nekadašnjoj Jugoslaviji – “hiljadarci”, banknoti od 1000 dinara. Još uvijek se pamti ta novčanica. Možda je imala najveći tiraž ili je zbog svoje vrijednosti bila najpristupačnija i radniku i seljaku i studentu, a možda i zbog toga što svi pamte osmijeh na njoj. Bila je to jedina novčanica koja se smije. Ima nešto u tom osmijehu što posmatrača ubijedi da je zaista iskren, da nije namješten za poziranje, čini se kao da se smije našoj ozbiljnosti. Fotografiju je snimio Nikola Bibić, fotograf Borbe.

Arif Heralić radio je na mjestu ulagač u SM peći u pogonu Čeličane. Imao je jedanaestoro djece, sedmoro je preživjelo. On je umro 16. juna 1971. godine kao invalid rada. Dan poslije, beogradske “Večernje novosti” objavile su vijest:

“U Zenici je juče, posle duže bolesti, umro Arif Heralić, radnik zeničke železare i višestruki udarnik, čiji je lik bio na novčaniciod 1000 starih dinara. On je u železari radio na teškim poslovima i pre nekoliko godina je oboleo. Zbog toga je penzionisan”.

I to je otprilike bilo sve što se o njemu zvanično znalo. Heralić je bio simbol, a simboli obično imaju “škrte” ovozemaljske biografije.

Ipak, 1967. godine Arifov mit je nakratko oživljen. Te godine zagrebački režiser Vojdrag Berčić snimio je dokumentarni film “Devalvacija jednog osmijeha”. U tom filmu, Arif se s flašom rakije na stolu kamerama požalio kako je zaboravljen i prepušten bolesti.

Devetog januara 1968. godine film je emitiran na Zagrebačkoj televiziji. Izazvao je pravu pometnju u fabrici. Svaka Arifova riječ, čini se, doživljena je kao uvreda. Sedmicu dana nakon emitiranja održana je proširena sjednica Izvršnog odbora Opštinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda na kojoj se raspravljalo samo o filmu. Prema sačuvanom zapisniku, rasprava o filmu održana je u atmosferi opšte nervoze, ogorčenja i protesta. Učesnici diskusije najčešće su postavljali pitanja: Kakva je bila namjera filma? i Da li film kao falš-dokument o najvećem radničkom gradu ima svoju svrsishodnost?.

Na sjednici je sročeno i protestno pismo koje je upućeno svim institucijama povezanim s Berčićevim filmom: Televiziji Zagreb, “Zagreb filmu”, udruženjima filmskih radnika Jugoslavije i Hrvatske kao i nadležnoj republičkoj komisiji koja je dozvolila prikazivanje. Sem protesta zatražene su i konkretne mjere. Od Okružnog tužilaštva u Zagrebu tražili su da se zabrani prikazivanje filma, a od Gradske konferencije Saveza komunista Zagreba da na odgovornost pozove autore filma, predstavnike proizvođača i Televizije Zagreb.

U pismu je ovako objašnjeno šta je toliko naljutilo “radne ljude i građane”:

Nehuman pristup autora svom poslu upravo je šokantan. Ne želimo polemisati o umjetničkim opredjeljenjima sa autorima filma, ali postaviti pred kameru nervnog bolesnika, staviti mu u ruku flašu rakije, okružiti ga svijetlećim oreolom reflektora, zbuniti ga zujanjem kamere i pružiti mu priliku da “priča svoju životnu priču” zaista je nedopustivo, nemoralno, užasavajuće i primitivno od ljudi koji drže lekciju u humanosti. Odgovornost autora je tim veća što otužna i morbidna priča o jednom čovjeku budi asocijacije na sredinu u kojoj je nastala, asocijacije na radničku Zenicu. Zeničanima zbog toga teško pada da ih autori identifikuju sa jednom iščašenom ljudskom sudbinom koja je u ovom podneblju radničke sredine samo usamljeni slučaj, ali slučaj prema kome se društvo i svi građani Zenice odnose najhumanije i najljudskije.

MIT POSTAJE ČOVJEK

Zahvaljujući ovom pismu i diskusiji tokom sjednice, jedan socijalistički mit je donekle osvijetljen. Što se mene tiče, postao je ljudskiji, bliži.

Arif Heralić bio je dobar radnik i višestruki udarnik. Zbog zalaganja na poslu, među prvim radnicima u pogonu dobio je dvosoban stan. Ali, počeo je da pije, postao hronični alkoholičar i penzionisan zbog, kako je navedeno, nervnog oboljenja. Bio je pod stalnim nadzorom ljekara i socijalnih radnika, a o školovanju djece brinula se Opštinska skupština.

Psiholog Nikola Bogdanović na sjednici je Heralića nazvao duševnim bolesnikom i čak se upitao kako je moglo doći do toga da se on ponovo pojavi na novoj novčanici od 10 novih dinara. Doktorica Stanojka Gašić dodala je da se radi o kompletno psihički deformisanoj ličnosti.

Novinari “Naše riječi” pridružili su se “rasvjetljavanju” Heralićeve ličnosti. U pogonu “Čeličane II” pronašli su njegove bivše kolege. Fotografirali su ih u radnim odijelima, s karakterističnim kapama i naočarima kakve ima Arif na “hiljadarci”. U tekstu se navodi da oni rade isti posao kakav je radio Heralić, da zarađuju između 110 i 130 hiljada maraka i da od toga “lijepo žive”. Topilac Ahmet Ćurić je gledao kada je snimljena čuvena fotografija. Bio je 20 puta udarnik, a Arif je jedno vrijeme radio kao njegov pomoćnik. Rekao je kako su mu poznate neprilike njegovog bivšeg kolege, ali i da smatra da film u “lažnom svjetlu” predstavlja metalurge. On i njegove ostale kolege, bar tako su napisali novinari, tražili su da se film zabrani, a autori pozovu naodgovornost.

Ipak, mit o Arifu Heraliću do danas je ostao prilično stabilan. Čuo sam priču kako je stajao ispred kafane, zaustavljao prolaznike i pitao ih imaju li njegovu sliku – za hiljadarku je mogao popiti dvije lozovače.

(Iz knjige Moja fabrika)