Safet Oručević: Ne dijelite nam Mostar

Iz SDA i HDZ-a, stranka koje od rata do danas vladaju u Mostaru, objavili su krajem protekle sedmice da bi za dvadesetak dana trebalo doći do dogovora o konačnom uređenju Mostara, čime bi se stekli uvjeti za održavanje lokalnih izbora u ovom gradu.

O kakvom se rješenju radi još nije potvrđeno, ali je jedno od ponuđenih rješenja – Mostar podijeljen na dvije općine, po nekadašnjoj liniji razdvajanja.

Šta ovo rješenje donosi građanima Mostara i kakva bi bila njihova budućnost u takvom gradu, za Dnevni list govori nekadašnji gradonačelnik Safet Oručević, sudionik mirovnih procesa i dogovora o Mostaru od vremena EUAM, preko Daytona pa sve do 2002. godine, kada svojevoljno, iako nikada nije izgubio izbore, napušta funkciju gradonačelnika.

Oručević je čovjek koji je u poslijeratnom Mostaru uradio najviše na pomirenju i koji se uvijek zalagao za jedinstveni Mostar kao moderan svjetski grad. Njegova ideja Mostara kao jedinstvenog grada čije obale je spojio obnovljeni Stari most obišla je cijeli svijet.

Gospodine Oručeviću, zašto ste otišli?
To pitanje mi često postavljaju moji Mostarci. Ne postoji jedan razlog mog odlaska, postoji više okolnosti koje su utjecale da donesem takvu odluku. Nakupilo se i uradio sam i to zbog Mostara. Mogao sam birati funkciju na koju ću ići, ali sam se razočarao u politiku i jednostavno otišao. Imao sam težak sukob u SDA nakon Rimskog sporazuma, politički rat sa vrhom stranke nakon plavnog vala u gradu, sukob oko naknade za grad iz sredstava EP BiH. Sve su to bile borbe za interese grada. Tako je i došlo do razlaza sa politikom centrale SDA u Sarajevu. Izetbegović je nažalost stao na stranu Bičakčića i Mehe Obradovića, i meni ništa nije preostalo nego da se povučem. Nikad se više nisam vratio u politiku, niti namjeravam.

Nakon svega ne žalim, ponosan sam jer sam branio Mostar u ratu, vodio izgradnju civilnih institucija, obnavljao porušeno, pregovarao i dogovarao dolazak europske administracije u Mostaru, bio u Daytonu gdje je Mostar dobio poseban status u odnosu na sve druge gradove u BiH, izlazio na izbore i redovno na njima pobjeđivao jer su mi ljudi vjerovali i prepoznavali ideju jedinstvenog Mostara kao svoju. U tih svojih deset godina koje sam dao Mostaru urađeno je mnogo dobrih stvari. Povukao sam se, i smatrao sam da će novi ljudi biti lišeni hipoteke tog sukoba i da će povesti Mostar naprijed. Na moju žalost, a na štetu Mostaraca, prevario sam se.

Zašto, šta se dogodilo?
Dogodilo se to da je Mostar u posljednjih dvanaest, trinaest godina, umjesto da krene naprijed, a bilo je realno to očekivati, stagnirao, a u mnogim stvarima i doživio eroziju.
U političkom smislu, predstavnici Bošnjaka Mostara napravili su mnogo promašaja koji su mogli biti samo posljedica neznanja ili namjere. Hoću da vjerujem da je u pitanju ovo prvo.

Čitam i slušam mnoge koji pričaju o Mostaru, ali se očigledno mnogo toga zaboravilo.
Posebno, što se sada govori o ugroženosti Bošnjaka, ali ja mislim da smo sami odgovorni za tu situaciju. Prvo je izgubljen ključni mehanizam za ravnopravnost kada je u pitanju izvršna vlast u Mostaru, a to je amandman na Ustav HNŽ-a koji je osiguravao da čelni ljudi HNŽ-a i Grada Mostara moraju biti iz različitih naroda. Dakle ako Hrvat vodi HNŽ, Bošnjak je gradonačelnik i obratno. Tako je bila postignuta nacionalna ravnoteža u ovoj županiji i gradu. I gdje je to nestalo ? Upozorio sam ključne ljude u SDA koji pregovaraju o Mostaru na činjenice rotacije i ustava HNŽ-a koji im garantira ravnopravnost i, vjerovali ili ne, nitko se od njih nije osvrnuo na te činjenice. To je strašno, jer sam tu borbu vodio zajedno na pregovorima sa rahmetli Alijom Izetbegovićem i pokojnim Franjom Tuđmanom, i nikoga od njih nije briga za tu činjenicu. Šta da mislim o tome, ili su svi diletanti ili rade na podjeli sustavno i ozbiljno. Nemam odgovor.

Kako se moglo desiti da već 11 godina Mostar ima gradonačelnika iz HDZ-a iako su Bošnjaci, prema izbornim rezultatima mogli imenovati gradonačelnika?
Nevjerovatno, ali nakon održanih izbora po Ashdownovom statutu, bošnjačka većina u Gradskom vijeću, SDA u prvom redu, dogovorom je podržala HDZ-ovog kandidata za gradonačelnika. Ljudi koji su tada vodili Bošnjake Mostara dobili su veleposlanička mjesta, a Bošnjaci izgubili mnogo. Nakon toga, opet su ti isti Bošnjaci dozvolili da se ne ispoštuje sporazum Tihić-Čović i ponovo nakon 4 godine dali Bešliću mjesto gradonačelnika. Zašto o tome svi šute ? Zašto ne priznaju da su u SDA odgovorni što HDZ vlada 11 godina i da su sami sebe i cijeli Mostar doveli u ovaj položaj. Naslušali smo se izjava kako je Ashdownov statut “Luđačka košulja” i to je točno. On je zaista bio “luđačka košulja” ali za političke luđake. Taj Statut nikad nije proveden i nikada nije zaživio dalje od formiranja Gradskog vijeća, izbora gradonačelnika i njegovih suradnika. Sve ostalo što se odnosilo na potpunu integraciju Mostara nije provedeno, jer je za provedbu Statuta bio nadležan gradonačelnik, kojeg je SDA “poklonila” HDZ-u. Da su u SDA vodili politiku implementacije, a ne bojkota Statuta i pokazali spremnost za integraciju, to bi pratio investicijama cijeli svijet i upravo istočni dio grada bi imao nastavak procvata. Ovako su samo ispali retrogradne snage kao što je bio i HDZ u jednom povijesnom periodu.

Šta najviše zamjerate Vašim nasljednicima?
Osim ovoga što sam naveo, najviše me sekira što, nogometnim žargonom rečeno, Bošnjaci Mostara svih ovih godina vode defanzivnu potiljku – igraju “bunker”. I ma kako dobri obrambeni igrači bili, uvijek nekako prime dva gola i krivac je po pravilu na drugoj strani, a mi smo “ugroženi”. Dakle, najviše me sekira što mladi igrači nisu dobili priliku, a koji mogu na terenu jedinstvenog Mostara voditi kreativnu politiku i zabijati golove. Rezultat ove njihove politike je očigledni neravnomjerni razvoj dva dijela grada.

To neminovno dovodi do apatije i objektivnog osjećaja da Mostar nije grad jednakih šansi za sve njegove građane. Bošnjaci danas jesu ugroženi u Mostaru, ali, uglavnom, od nesposobnosti onih koji ih predstavljaju. Ponovo hoću da vjerujem da je neznanje razlog a ne namjera, jer neke stvari ne mogu ni sebi da objasnim.

U vrijeme kada sam ja radio u Mostaru, najviše vremena trošili smo na političke razgovore, obnovu porušenog, povratak ljudi u svoje kuće i stanove. Takva su bila vremena. Malo vremena i resursa smo imali da se posvetimo gospodarstvu i stvaranju ekonomske sigurnosti. Ipak, i pored toga radili su gospodarski kolektivi. U potpuno porušenom istočnom dijelu Grada, Fabrika duhana je radila sa velikim uspjehom, Žitopromet je pekao kruh, Hercegovina auto je čak proizvodila autobuse, MI Soko je opremio namještajem svaku obnovljenu školu i vrtić, KOMOS je bio stabilno poduzeće koje je pomagalo i drugima kojima je pomoć bila potrebna i da ne nabrajam više. Nakon mog odlaska, sve ovo je uništeno umjesto da je unaprijeđeno i učinjeno mnogo više. To bi bio najbolji doprinos dugoročnom opstanku Bošnjaka, ali stvari nisu išle u tom pravcu.

Ko je odgovoran za takvo stanje?
Za takvu situaciju nije krivo samo rukovodstvo u Mostaru nego i zvanično Sarajevo koje nije pridavalo pažnju važnosti Mostara. Isto je kod HDZ a , umiru im i nestaju svi hrvatski prostori u BiH , osim zapadnog Mostara i par općina oko njega. Oni su ugroženi od vlastite politike kao što je istočni dio grada i jug Hercegovine ugrožen od politike u Sarajevu.

Iz SDA i HDZ-a najavljuju da bi za dvadesetak dana moglo doći do dogovora oko Mostara. Čuju se prijedlozi da će Mostar imati dvije općine i Gradsku upravu sa određenim nadležnostima i gradonačelnikom. Kako vam to izgleda?

Izgleda mi kao poraz ideje jedinstvenog Mostara, kao ružan san. Ta odluka, mada nisam upoznat sa njenim detaljima, ali prema ovom što vidim iz medija uključuje podjelu po ratnoj liniji na dvije općine od kojih je jedna “bošnjačka” a druga “hrvatska”. Ovakvo uređenje Mostara su nakon rata snažno zagovarali predstavnici HDZ-a, od gospodina Vrljića do Mije Brajkovića. Protiv te politike smo se borili i u ratu i u miru i pobjeđivali, ne zato što smo mi bili nešto posebno sposobni, već što smo se borili za pravu stvar i za civilizacijske vrijednosti jedinstvenog Mostara, grada u kojem ravnopravno žive i Hrvati i Bošnjaci i Srbi i svi ostali. Zato smo imali i snažnu podršku međunarodne zajednice i zato je Europska unija došla u Mostar 1994. godine, 22 godine prije nego što je BiH predala aplikaciju da uđemo u Europsku uniju. Poruka koju predstavnici SDA i HDZ-a danas šalju je poruka drugačijeg sadržaja, koja mijenja sliku Mostara i definitivno jednom narodu ugrožava budućnost a drugom i sadašnjost i budućnost. I naravno, ima ogromne posljedice po cijelu BiH.

Ubrzo ćemo objaviti javno arhivu o najtežim godinama Mostara, koju skupljamo 15 godina, da se nikad ne zaboravi, ali da moramo pamtiti i praštati za budućnost naše djece . Kad se to pogleda, onda nikad nikome ne bi pale napamet ovakve ideje podjele.

Šta su po Vama najveće mane ponuđenog rješenja?
Mostar je zahvaljujući svojoj herojskoj obrani, jedini multietnički grad u Bosni i Hercegovini danas. Osim Bošnjaka i Hrvata, u Mostar se do danas vratio i značajan broj njegovih građana srpske nacionalnosti. Tog “šarenila” nemate danas, nažalost, ni u Sarajevu, ni u Banjaluci. Mostar je zbog toga morao poslati drugačiju poruku svima, poruku i drugima da se mijenjaju i da je naša budućnost u zajedništvu, toleranciji i uvažavanju. U jedinstvu, a ne u zidovima nikakvim, a ne “gluho bilo” etničkim.
Ja sam upravo zbog toga, jer sam se zalagao za takav Mostar, učinio sve da omogućim i motiviram Srbe da se vraćaju u svoj grad. Često su protiv toga bile sve politike, osim moje, ali sam ustrajavao u tome jer sam iskreno smatrao da bez toga nema ni pravog Mostara. Ne možete pobrisati gumicom jedan narod koji je prožeo tkivo Mostara vjekovima. Nemate pravo da mijenjate prošlost, da im kroz dvije etničke općine uzimate sadašnjost i budućnost.

Dvije općine, pogotovo ova istočna su uvod u nestanak Bošnjaka u Hercegovini. Ta općina bi bila krajnja granica bošnjačkog entiteta. Nemojmo Mostar i Hercegovinu gledati kroz nečija dva politička mandata, kroz četiri ili osam godina. Gledajmo naprijed tri ili četiri decenije. Etnički podijeljen Mostar, sa razdvojenom djecom u školama, je grad u kojem se u svakom trenutku može ponoviti sukob sa teškim posljedicama i to po cijelu BiH. Zato moraju aktualni političari dobro paziti kakav grad ostavljaju svojoj djeci.

Ima li nade za Mostar?
Ja sam u brutalno podijeljenom gradu, spojio brojne ljude i institucije, komandante koji su između sebe ratovali, vratio ljude, njihovu imovinu i stanove, godinama pružao ruke pomirenja i sve gradio na strpljenu. Danas je jedino što čujem da se ponekad sukobe navijači Veleža i Zrinjskog, a i to je manjeg intenziteta nego evo sad između Slobode i Sarajeva ili Želje. Da ne pretjerujemo, Mostar čeka brojne političke dogovore u Sarajavu i žrtva je i talac tih nesređenih odnosa i dogovora. Po meni je za Bošnjake Hercegovine kobniji odnos bošnjačkog vrha nego HDZ-a. Znamo šta hoće HDZ, ali vrh u Sarajevu mora znati kako da pomogne osim lijepih riječi i obećanja.

U oba dijela grada imate curenje mladih ljudi i ekonomsku krizu, imate još brojne duple institucije, škole, bolnice i garantiram da svi zbog toga grcaju u dugovima. Ako se to ne riješi svima nema spasa, i to će dovesti do još većeg nezadovoljstva i neminovnog nastavka “curenja” mladih obrazovanih ljudi prema Sarajevu i inozemstvu. Kome takav Mostar treba?

Slatko se nasmijem kad čujem kako je tržni centar ”Mepas” ”krivac” svima. Odjednom su svi ljubomorni na taj divni objekt. Hrvati zato što je ispraznio druge centre , a Bošnjacima je ”kriv za sve” i to je, kao, simbol hrvatske dominacije, jer do sada nisu napravili ništa slično, a mogli su. Dobra je to tekma …

Kakvo uređenje Mostara Vi vidite i kako to ostvariti?
Meni je jedino preostalo da kažem svoje mišljenje. Ne mislim se ni sa kim prepirati niti voditi političke borbe, ali vidim grad definitivno drugačiji nego SDA i HDZ. Nije važno je li jedna ili više općina, važno je da nikakve granice ne idu ratnim linijama, nego da ekonomski princip bude jedini, a ne etnički. A to je stvar dogovora svih političkih faktora, a ne dvije stranke.

Po meni, HDZ ne može dobiti tzv “normalni” grad na principu jedan čovjek –jedan glas kao što nije ni u Federaciji i BiH, jer je Mostar grad pod Daytonskim principima i dok je Daytoskog ustava, to se može promijeniti samo dogovorom.

To treba da zna i SDA , da ne može i ne smije podijeliti grad u dvije općine i izgubiti svoj međunarodni status.

Mostarskim Bošnjacima treba ravnopravnost odlučivanja, a ne teritorijalne podjele bilo gdje u BiH. Grad ponovo treba da ima, kao što sam ja ostavio iza sebe, gradonačelnika i dogradonačelnika ili dva gradonačelnika, kao i predsjednika Gradskog vijeća iz raznih naroda. Neka otvore knjige Mostara, imao je to Mostar u 19 stoljeću, što ne bi imao i u 21. Moraju zajedno odlučivati kao što smo radili godinama u Gradskoj upravi Mostara.

Kako vidite Mostar u budućnosti?
Vidim ga kao grad svih njegovih građana, ravnopravnih i jednakih. Grad u kojem će bogatstvo različitosti biti njegova komparativna prednost i nešto zbog čega će biti u fokusu pažnje i međunarodne zajednice i međunarodnih investitora. Da bi znali kakav Mostar želimo u budućnosti i bili sigurni da nećemo pogriješiti, samo pogledajmo u prošlost. Vjekovima su ovdje ljudi živjeli zajedno, međusobno se pomagali i uvažavali. Mi imamo više zajedničkih vrijednosti koje svi poštujemo i koje svakog asociraju na Mostar, nego što imamo razlika. Šantić je i moj kao što je i mog prijatelja popa Krulja, a i Emina je Aleksina, makar u pjesmi i mislima.

Takav Mostar je već u nama i mi znamo da je moguć. On je realnost. A da bi postao i politička realnost potrebno je da o Mostaru razgovaraju Bošnjaci, Hrvati i Srbi koji su makar jednom u životu preplivali Neretvu i koji ispijaju kahve, kafe ili kave sa jednakim ćeifom i na Rondou i kod Starog mosta. Puno već ima Mostaraca koji tako žive u ovom gradu i biće ih sve više.

Pogledajte malo slike iz rata, i usporedite ih sa sadašnjim Mostarom, pa ćete vidjeti koliko smo napredovali na svim stranama u međusobnim odnosima.

Šta mislite o Draganu Čoviću?
Čović je dobar i jako mudar političar. Bori se i brani svoj narod. Izbirikao se, kako kažu Mostarci. Ima jasne izjave oko državotvornosti BiH, ne ide po pamet u Zagreb. Imao je jasne stavove po pitanju Srebrenice i drugim teškim pitanjima i to treba jako cijeniti. Točno je i da još nije riješio unutarnje hrvatsko pitanje. Dobija ponekad što poželi, ali za njega ključne stvari pored Mostara još nije riješio, a to su izborni zakon, tv kanal i on će postajati sve nervozniji. Sad , kad je Čović dobio pola grada na poklon, malo mu je. On će još pokušavati da dobije cijeli grad, a ako ne uspije a vjerojatno i neće, prebacit će ovaj model u Travnik da ojača Hrvate u Srednjoj Bosni. Vidim da je na meti više ljubomornih kritika u Sarajevu jer daje golove, istina često na prazan gol, dok Bošnjaci nemaju takvog predstavnika koji im donosi vidljive rezultate na političkom planu.

Bakir Izetbegović?
Mi imamo staro i ratno i poratno prijateljstvo dok sam bio u politici uz njegovog oca. Bakira Izetbegovića ne poznajem kao političara. Imali smo jako malo razgovora oko politike pa ne mogu dati svoj sud, ali znam ga iz rata i o tom njegovom dijelu života imam najljepše mišljenje. Bio je jako hrabar, požrtvovan i uradio je jako puno za obranu BiH od čega mu se vrlo malo prizna, makar u ovom trenutku.

Na kraju, jedno pitanje koje je možda izvan konteksta ovog intervjua, ili možda nije? Velež, šta se dešava s njim i hoće li se ugasiti?
Velež nikad nije izvan konteksta kad god se priča o Mostaru. Pogotovo što je sadašnje stanje u Veležu direktna posljedica stanja u Mostaru od rata i ratne golgote koju je doživio ovaj Klub kao i sve druge mostarske vrijednosti, do apatije u kojoj se istočni dio Mostara danas nalazi. Velež je već bio ugašen 1992. godine. Bio je ugašen godinu i po dana i tada su šutili i fašisti i antifašisti. Fašisti jer su mislili da su završili posao i zabili još jedan ekser u posmrtni kovčeg zajedništva i mostarskog duha, a antifašisti jer su se zabavili svojim problemima.

Bio sam u grupi ljudi koji je oživjela Velež u novembru 1993. godine i naši momci su već u veljači 1994. godine u opkoljenom Sarajevu igrali turnir u Skenderiji. Maskirne pantalone i crvene majice, tako je Velež izgledao tada. Nakon toga smo pomagali koliko smo mogli, pravili korake ka pomirenju sa prijateljskom utakmicom Zrinjski i Velež u Sarajevu, formiranju zajedničke lige, očuvanju jedne svijetle sportske i antifašističke tradicije.
Velež je dao više Mostaru nego što će Mostar njemu dati ikada. Stari most i Velež, to su dvije stvari po kojima nas prepoznaju širom svijeta i tako će biti zauvijek, jer, kao što sam rekao ranije, ne možeš promijeniti povijest, pogotovo ne silom.

Hoće li Velež ikada zaigrati pod Bijelim brijegom?
Borio sam se za vraćanje Veleža pod Bijeli brijeg i sanjam da konačno krene poštena inicijativa upravo sa hrvatske strane da se Velež vrati pod Bijeli brijeg. Dužni su to uraditi isto kao što smo mi Stari most ponudili kao zajednički spomenik. Avansirali smo sve za pomirenje, a znamo svi vrlo dobro šta se sve događalo oko Mostara i stadiona. Ne bih puno objašnjavao jer kažu da je pametnom i išaret dosta. Kad se oko Veleža napravi sinergija, neće biti daleko ni njegov povratak pod Bijeli Brijeg. Naravno, ovo je teško razumjeti. Ali kad sam ja govorio o zajedničkoj izgradnji Starog Mosta, teže mi je bilo dovesti jednog HDZ-ovca nego uhvatiti Karadžića, ali se ostvarilo. Svaki san je ostvariv, jer postoje dobri ljudi u svim narodima i može se svaki san koji se sanja i ostvariti. Treba mudrosti, treba truda, ali je sve moguće.