Priča o čuvenim vareškim kovačima: Od 33 majdana nije ostalo ništa

U arhivi Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst o čuvenim vareškim kovačima, a koji je objavljen 01.01.1933. u Glasniku zemaljskog muzeja .

Tekst autora Mije Žuljića prenosimo u cijelosti:

Dok se u Bosni kopala i topila gvozdena ruda na starinski način, pokraj peći, u kojima se gvožde topilo, bile su i kovačnice, gdje su se od gvozđa kovale razne stvari. Ove su se kovačnice razlikovale od običnih vignjeva. Razlika je bilo u prvom redu u tome, što je u rudarskim kovačnicama veliki dio posla obavljala zgodno i smišljeno navedena voda. Vodene naprave su bile nekomplikovane i dosta primitivne; onako kakve su bile u srednjem vijeku i docnijih, turskih vremena.

Ove su se kovačnice zvale majdani. Ali se istom riječi zvala i zgrada, u kojoj se kovalo, a i veliki čekić u zgradi. Takav jedan majdan ću opisati u ovom članku. Ali se pri opisu neću moći držati samo jednog majdana, nego ću se poslužiti sa njih dva, majdanom pokojnog Mije Mutića, koji stoji na sjevernom izlasku iz Vareša i ortačkim majdanom Frane Mutića i Filipa Žuljića pod Ljepovićima koji je poznat i pod imenom Hadžin Majdan. U Varešu se kopala i topila gvozdena ruda i radili su majdani od davnih vremena, valjda od druge pole 15 vijeka.

Rudarsku radnju po starinskim metodama uništila su moderna rudarska ustrojenja, pa je uporedo s tim nestajalo i starih kovačnica; ne toliko zbog moderne eksploatacije rude, koliko zbog konkurencije gvozdenih fabrikata iz Austro-Ugarske i zbog modernizovanja cijelog narodnog života u Bosni i Hercegovini i u drugim zemljama, kuda je prije išla bosanska gvoždarija. Prije toga bila su u Varešu i u njegovoj bližoj okolini, kraj rijeke Stavnje i potoka Varešca, 33 starinska majdana (kovačnice) i 24 duvaonice (peći za topljenje gvozdene rude). Godine 1906 u Varešu i oko njega nije bilo više od 8 majdana, a ni jedne duvaonice.

Sada tamo nema više od 3 majdana, od kojih je jedan, onaj pok. Mije Mutića, prestao raditi. Majdan, kao ustrojenje za pogon i kovanje, ima više dijelova. Jedni su za hvatanje i navođenje vode na kola (točkove), koja prenose vodenu snagu u samu kovačnicu. Počeću najprije ustrojenjem za hvatanje i navođenje vode i prenos njene snage na kola. Spoljašnje naprave. Vodu, koja treba napravama majdana, zaustavlja jaz. Otprilike dvije trećine korita rijeke Stavnje pregrađeno je slijama, t. j. brvnima, koja su naslagana jedno povrh drugog u visinu otprilike za 3 metra. Treća trećina korita nema pregrade. Ondje, gdje prestaje pregrada, postavljene su druge slije, čitav zid od brvana, koji ide paralelno sa obalom i tokom Stavnje. Između obale i ovoga zida teče voda. Ovaj se tok zove rukavac. (Tabla VIII, gornja slika). Da se dugačka ograda duž rukavca ne bi srušila, poduprta je sa spoljašnje strane kocima (nom. sing. kotac). To su veliki trostrani koševi, ali ne od pruća, nego, kao i ograda, od brvana.

Dva su im ugla pri ogradi, a treći je okrenut prema sredini riječnog korita, šupljina unutri ispunjena je kamenom i zemljom, pa je pokrivena pokovom od dasaka. Koci, kojih ima dva, niži su od slija (ograde). Kada u rukavcu bude previše vode, pa je treba umanjiti, napravljena je u ogradi jedna gornja pomična slija, koja se zove slija odnica (na slici desno, između drugog koca i grabalja). Na njenom jednom kraju zabijen je u nju klin, oko koga se odnica okreće, pa se po potrebi postavlja na ogradu ili se smiče s nje (na gornjoj slici table VIII je odnica smaknuta). Mjesto na rijeci pod odnicom duboko je i zove se vijer (vir). Na rukavcu, podalje od jaza, ima jedna pregrada. Ona nije postavljena, da zaustavlja vodu, nego da ne da drveću i krupnijem kamenju, da ulazi u lađu.

Pregrada je slična grabljama, pa se zato i ona zove grablje. Ona je dugačka koliko je širok rukavac, jer ide preko cijelog rukavca od obale do ograde. Iz rukavca ulazi voda u jedan veliki duguljast i nepokriven rezervoar od dasaka, koji se zove lađa (lijeva slika table IX). Dok rukavac ide paralelno sa obalom, lađa skreće iz tog pravca i pruža se poprijeko prema koritu Stavnje. Njena dužina iznosi desetak metara. Dno i strane su joj od debelih podnica (dasaka). Dno je položeno po drvenim gredama, koje se zovu donje babe. Kako lađa nije osnovana na zemlji, nego visi nad njom, dno je ispodupirano drvenim kocima, koji se zovu paočke. Da se lađine strane ne bi rastavile, položene su odozgo preko njih, poprijeko, paralelno sa donjim babama, druge grede, zvane gornje babe. I gornje i donje babe su duže od Iađine širine. Njihovi krajevi, što prelaze preko lađe, izbušeni su, pa je kroz svaki par baba (gornja i donja baba) provučena spolja po jedna soha, koja se zove igla. Da igle stoje čvrsto provučeni su kroz njih, i gore i dolje, klini, zvani također igle. Na unutarnjoj strani stoje opet vertikalne, dugačke igle. I ona strana lađe, što je okrenuta prema rijeci, zatvorena je.

U toj se strani nalaze tri povelika otvora, kroz koje prolazi voda u badanj i u dva žlijeba. Otvori se zovu lambe. Kada vodu ne treba puštati da teče, lambe se zatvore kanatima. To su široke daske, slične žitnoj lopati sa drškom, samo što su dršci na kanatima kratki. Na kanatovu dršku je pričvršćena jednim klinom dugačka uspravljena motka, ali tako, da se motka može slobodno okretati oko klina. Motka se zove konabo (gen. sing. konaba). Gornji kraj konaba je pričvršćen opet klinom za kraj jednog dugačkog horizontalnog srga, koji se zove jaram. I konabo i jaram mogu se slobodno okretati oko svoga klina, što ih spaja. Jaram je naslonjen na jednu sohu, koja je pričvršćena za lađu. Jaram leži u jednom prosjeku na vrhu sohe i učvršćen je za sohu klinom, koji ide skroz kroz sohu i jaram. Oko klina se jaram slobodno okreće. Drugi kraj jarma ide do nad krov od majdanske zgrade. Odozdo iz zgrade ide kroz krov jedna motka, zvana zastava. Njen gornji kraj pričvršćen je za jaram klinom, oko koga se obadvoje slobodno okreću. Za svaku lambu i kanat ima po jedna ovakva naprava. Kada treba otvoriti kanat na lađi, da voda pada u badanj ili u žlijeb, povuče se za zastavu. Ona potegne jaram dolje, a njegov se drugi kraj digne gore, pa povuče sobom konabo, te ovaj digne kanat i voda počne padati dolje. Kada više ne treba vode, zastava se digne gore, pa potisne jaram naviše, a njegov se drugi kraj spusti dolje, te potisne naniže konabo, a ovaj kanat.

Lamba se zatvori i voda pre¬stane padati. Ispod srednje je lambe badanj, (slika donja table VIII i gornja table X), velika drvena cijev, u koju silazi voda iz lađe i kroz badanj pada na donji kraj srednjeg kola (točka). Badanj je dug 5—6 m. i svojim gornjim krajem je naget prema lađi. Taj mu je kraj deblji od donjeg. On nije načinjen od jedne klade, nego je sastavljen od dvije polovine, koje se zovu struke. Polovine su od borova ili jelova drveta i iznutra su ižlijebljene. Struke se sklope i pokuju se na nekoliko mjesta grivnama (gvozdenim obručevima), da se ne bi rastavile. Na dnu, pri kolu badanj je s gornju stranu sklišen (ukoso zatesan). Voda iz badnja pada na pera batnoga kola, koje stoji uspravljeno. Iz dvije krajnje lambe pada voda u dva žlijeba, koji su mnogo uži od badnja. Oni su u gornjoj polovini zatvoreni, a u donjoj su odozgor otvoreni i na nekoliko mjesta opasani grivnama. Voda niz njih pada na dva grnska kola. I batno kolo i obadva grnska nataknuti su na debele, horizontalno postavljene osovine, od kojih se ona. što je na nju nataknuto batno kolo, zove klada, a one od grnskih kola se zovu vretena. Kako se kola okreću, tako se okreću i njihove osovine, klada i vretena. One su uvučene u zgradu, gdje pokreću naprave za podizanje velikog čekića i za dvoje mjehove. Kolo, što okreće kladu, zove se batno kolo. Klada mu je od bukova ili jelova stabla, duga 7—11 m., a u promjeru debela 80—100 cm. Da klada bude trajnija. t. j. da se ne cijepa, okovana je na 5—7 mjesta jakim gvozdenim grivnama. Naj jače su one grivne. što su nabijene na kladu na njezina dva kraja. Na krajevima je zabijen u kladu po jedan jak, obao komad gvožda, čep.

Za kladine čepove je na obadva kraja napravljen po jedan oslonac. Postavljena ie poprijeko na kladu (kut od 90°) po jedna kratka greda, grundžeo, a na nju je metnut drugi, kratak komad grede, perlica. u kojoj je urezan jedan žljebić. U njemu leži čep i tu se okreće. Kako su čepovi glatki, klada se okreće vrlo lako. Jedno 1—1½ m. od kraja, koji stoji pod badnjem, klada je dvaput prosječena unakrst, te na svojoj površini ima dvaput po četiri rupe. t. j. na dva mjesta, blizu jedno do drugog, u kladi su po četiri rupe. U rupe su zabijeni komadi borova ili jelova drveta. Tako su nastala dva krsta, koji stoje jedan pored drugog. Kraci od krstova izlaze iz klade za jedno 2 pedlja (oko 50 cm.). Na krake su udareni komadi debele borove ili jelove daske, zatesani spolja i iznutra kao lukovi, a široki su 30—35 cm. Zovu se šedre. Po četiri šedre su prikovane za svaki krst, pa su tako postala dva tanka kola. Ova dva kola od šedara pokovana su na periferiji gvozdenim obručevima, koji se također zovu grivne. Među šedre je umetnuto 13—15 borovih daščica, pera.

U pera zakuča voda, kada iz lađe pada kroz badanj. Zakučajući sad za jedno, sad za drugo pero, voda okreće batno kolo, a kolo kladu, koja svojim drugim krajem, što je uvučen u zgradu, diže veliki čekić. Promjer batnog kola iznosi oko 2 m., a širina pera je znatno veća, nego što je u grnskih kola. Zgrada i unutarnje naprave. Onaj kraj klade, što je uvučen u zgradu, prosječen je skroz dvaput (unakrst) na mjestu, gdje stoji držalo od velikog čekića, pa su i tu nastale na kladinoj površini četiri rupe. U njih su zabijeni debeli komadi bukova drveta. To su paoci, njih 4, koji jedan za drugim, kako se klada okreće, priudaraju u stražnji kraj držala od velikog čekića. Iz klade paoci vire napolje malo. Zgrada, u kojoj je veliki čekić, zove se kao i cijelo ustrojenje, majdan (slika donja table VIII). Ona je sagrađena na obali kraj rijeke Stavnje, na zemljištu, koje stoji poviše od riječnog korita. Zgrada je četverougla i duguljasta. Širina joj je nešto veća od polovine dužine. Kod ortačkog majdana Mutića i Žuljića obala je iskopana koliko su visoki zidovi. U gornjem kraju, do iskopane obale, je jedna uska strana. Ova strana ima zid. Ozidane su i dugačke strane, samo što onaj dugački zid, što je do lađe, ne ide do kraja, nego prestaje odmah iza mjehova, a onaj drugi dugački zid ide sve do donjeg ugla. U ovome su zidu, u njegovoj gornjoj polovini, jedna vrata. To su glavna vrata. Neozidana donja strana i donji dio druge dugačke strane zatvoreni su drvenim zidom.

U drvenom zidu donje uske strane su druga vrata, kroz koja se ide na Stavnju i do kola (točkova). Kada se na glavna vrata uniđe u zgradu, kratak naget put, mjesto stepenica, dovodi do gornjeg poda. Ovaj opkoljava drugi, niži pod sa tri strane. Na gornjem podu, kraj dugačkih zidova, stoje dva grna (ognjišta). Na donjem, za 60—70 cm. nižem podu stoji naprava za veliki čekić. Naprava za veliki čekić zove se također majdan, a i sam čekić zovu tako (desna slika table IX). Pod oglavinom čekića stoji nakovanj ili naokovano. To je golem, duguljast komad kovanog gvožđa, težak 100—120 kgr. Gornji dio (vrh), na kome se kuje gvožđe, zove se lice. Najgornji dio lica napravljen je od čelika. Komad čelika, od koga se pravi lice, zove se zarta. Lice je duguljasto, pri krajevima je malo uže, nego na sredini, a sredina je široka oko 2—3 cm. Jedna vrsta ima ravno lice i takav se nakovanj zove ravni nakovanj. U druge vrste nakovnja je lice na sredini malo poizdignuto (konveksno). Ovakav se nakovanj zove pleskati nakovanj. Na ravnom nakovnju se kuju crtala, raonici i lemeši. Na pleskatom se iskucava okruglina sačeva i peka. S nakovnjeva lica spuštaju se naniže obrazi; po jedan kratki, ravni sprijeda i straga, i po jedan duži, malo zaobljen s desne i lijeve strane. Najdonji, najširi dio nakovnja zove se tavan. U njega je dno ravno. Tavan je usađen, oko 6 cm. duboko, u jedan veliki bukov ili hrastov panj. Usađeni nakovanj je učvršćen u panju sa desetak naokolo zabijenih pijavica (klina), da čvrsto stoji u panju, kada oglavina udara po njemu. Oko panja je udarena jedna grivna. Kada se gvožđe kuje na nakovnju, s njega pada otresina (kovačina, troska) na panj i oko panja.

Otresinu upotrebljavaju seljaci za pravljenje crne boje, kojom boje domaće sukno. Po nakovnju udara veliki čekić, majdan, odnosno njegova gvozdena oglavina. Ovo je golem komad gvožđa, dolje uzan, gore širok, a u sredini šupalj. Težak je oko 50 kgr. Gornja široka ravnina mu se zove kapak, površine sa strane su obrazi, a donji, uski dio je rilo. Kao i lice na nakovnju i rilo na oglavini se pravi od zarte. Površina rila odgovara površini lica na nakovnju; kod ravnih oglavina rilo je ravno, a kod pleskatih je malo udubljeno (konkavno). Visina oglavine iznosi oko 47 cm., a dužina rila (i lica na nakovnju) oko 17 cm. Kroz šuplju svoju sredinu, oko, oglavina je naglavljena na debelo, 2½—3 m. dugo bukovo držalo. Da oglavina ne bi spala sa držala, uglavljeno je u oko, okolo držala, više gvozdenih klina, koji se zovu klini gvozdjenjaci. Veliki klin, što je uglavljen u oko s donju stranu, ispod držala, od bukova je drveta i deblji je od gvozdjenjaka. On se zove podvoljak. Držalo je na krajevima tanje nego na sredini, jer je na sredini, kada se kuje, najveći zor, pa bi se držalo moglo tu prebiti, kada bi bilo tanko. Na protivnom kraju od oglavine, ondje gdje priudaraju paoci od klade, udaren je na držalo gvozden obruč, da ne da, da se držalo na tom kraju dere. Obruč se zove zakov. On je na svojoj gornjoj strani raspleskan (zaravnjen). Kada je voda mala i nejaka, pa teško okreće kladu, onda zakov mažu lojem ili zejtinom, da paoci od klade lakše prolijeću, pa da majdan može i uz nejaku vodu kovati. A da majdan (čekić) previše ne zijeva, t. j. da se oglavina ne diže suviše visoko, već da se vraća odmah čim paoc od klade priudari, namještena je otrag iza stuopova, paralelno s kladom od batnog kola, debela bukova ili hrastova klada, koja se zove podratanj.

Podratanj je na sredini malo usječen i tu je namješten i klincima prikovan jedan komad grabova ili javorova drveta, koga zovu potkov. On je sa oba kraja sklišen, pa je u sredini najdeblji. Potkov ima da primi na se udarce držala, koji bi brzo istrošili podratanj, pa bi se ovaj morao često mijenjati. Ovako namješten na podratanj potkov se troši, a kada se istroši, on se izmijeni, što je i lakše i jevtinije, nego da se mijenja podratanj. Podratanj se meće na ono mjesto i radi toga, da ne da vodi ispod klade ulaziti unutra u majdan i da voda u tom kraju ne rovi majdanski pod oko stuopova. A služi i za to, da s te strane podupre majdanske stuopove. Podratanj i njegov potkov odbijaju stražnji kraj pa oglavina brže i snažnije udara po gvožđu, koje se kuje. Držalo je provučeno kroz škripe. Kako one izgledaju vidi se na slici, a evo i njihova opisa. One su od gvožđa, duguljaste su i kroz srijedu su šuplje. Šupljina im se zove oko (c). Dijelovi oko oka, s gornju i donju stranu, zovu se struke (b). Na krajevima su škripe produljene u rogove (a). Škripe su teške 90—100 kgr. Od vrha jednog roga do vrha drugoga duge su oko 100 cm. Struke imaju visinu po 4 cm, a gornju širinu 13 cm. Oko ima širinu od 50 cm., a visinu od 28 cm. Oni klini, što su s jedne i druge strane držala, zovu se klini nuglenjaci, a oni ozgor, ispod gornje struke, su klini po leđima. Rogovi od škripa uvučeni su u rupe dviju debelih gvozdenih ploča, koje se zovu pajdašnice. (Vidi sliku alata). Ove su visoke oko 23 cm., a široke oko 11 cm.

Rupe za rogove su široke 5 cm., a duboke skoro toliko išto. Dugačke strane od pajdašnica nisu prave, nego su na sredini izvijene napolje, a iznad toga mjesta i ispod njega su savijene unutra. I ta udubljenja zabijaju se klini, kojima su ove pajdašnice pričvršćene za drvene pajdašnice. Gvozdene pajdašnice uložene su u rupe drugih, drvenih pajdašnica. Ovo su dva bukova četverougla stupića. Ispod drvenih pajdašnica podmetnut je po jedan jelov podlog. Ozgor ih (drvene pajdašnice) pritište jedna otanja brestova ili bukova greda, koja je provučena kroz rupe u stuopovima. Greda se zove jaram. Da jaram jače pritište pajdašnice, zabijeni su iznad njega, sa strane, klini. Kako pajdašnice sa unutarnje strane pritištu rogovi od škripa, odozgor jaram, a sa spoljašnje strane stuopovi, pajdašnice stoje čvrsto i nepomično. Stuopovi su dva debela, hrastova, rijetko jelova, panja. Pripravljaju se ovako. Obore se i zajedno sa žilama izvade dva hrasta i gore se, povisoko iznad žila, presijeku i zarube. U majdanu, na mjestu, gdje će stojati stuopovi, panjevi se zajedno sa žilama ukopaju u zemlju tako, da im gornji kraj stoji za 2½ m. visoko nad zemljom. To su sada stuopovi. Oni su u obimu (2 rπ)debeli jedan segalj i po (oko 2.3 m.). Po sredini i pri vrhu su na stuopove udareni gvozdeni obručevi, koji se i ovdje zovu grivne. Stuopovi su majdanu (čekiću) ponajglavniji oslon, jer se glavna sila, kada majdan kuje, na njima razbija, zato što su stuopovi oslon pajdašnicama, u kojima stoje škripe i u škripama držalo.

Na vrhu stuopova, po njihovoj sredini, a paralelno sa jarmom na pajdašnicama, urezan je u stuopove po jedan prosjek, širok i dubok za 1—2 podlanice. U prosjeke je uglavljen veliki gornji jaram, koji je s oba kraja, na spoIjašnjim stranama stuopova, probušen i ključevima (drvenim klinima) zaključen. Ovaj jaram i onaj ispod njega na pajdašnicama drže čvrsto stuopove, da se ne razmaknu. A da pajdašnice ne bi popustile, pa da škripe ne bi ispale iz njih, zabijeni su između stuopova i pajdašnica klini, koji se zovu spregnjevi. Njih mora biti to više, što se rogovi od škripa više izližu i što se stuopovi uz pajdašnice više deru od zora i vremena. Tako udešen majdan (čekić) kuje ovako. Kada kovač kliještima izvuče iz grna usijano gvožde, potegne momak za zastavu od badanjskog kanata. Zastava povuče jaram, a ovaj konabo i kanat. Čim se kanat digne, voda pojuri u badanj, a iz njega na pera batnog kola. Kolo se stane okretati, a s njim zajedno i njegova klada.

Ona 4 paoca na kladi u majdanu (zgradi) stanu sada, jedan za drugim, priudarati na zakov od držala, pa se majdan (čekić) stane sada dizati i spuštati. Brzina čekićevih udaraca regulisava se količinom vode, što iz lađe pada u badanj. Što se više digne kanat na lambi, to više vode pada u badanj i kolo se, zajedno sa kladom, brže okreće i čekić brže kuje. U najvećoj brzini čekić može udariti po 2 puta u sekundi. Zastavom se vrlo lako udešava, koliko će se vode propustiti u badanj. Kada kovaču ne treba da čekić kuje, on glavom mahne momku, a neki još vikne oh! Momak podigne zastavu naviše, pa jaram i konabo zatvore kanat. Na gornjem podu, s obadvije strane oko majdana (čekića), ima po jedno ognjište, grno, na kojima mjehovi raspaljuju vatru (slika donja table X). Uza svako su grno po dva mijeha, koji dimaju na izmjenu. I mjehove pokreće vodena snaga kao i čekić, i na isti način kao i njih, kolom i osovinom. Osovina mjehovskog ili grnskog kola zove se vreteno. Ono je tanje od klade.

Kako imaju dvoji mjehovi, imaju i dva kola i dva vretena. Kola (točkovi) za mjehove su konstruisana isto onako kao i batno kolo, koje sam opisao. Kola što pokreću mjehove, zovu se grnska kola. Ona su veća od batnog kola — oko 2½ do 3 m. u promjeru (kolo do lađe je manje, a ono do zgradina ćoška veće) — ali su im krstovi i šedre bliže jedne drugim, pa su i pera tanja, te su zato grnska kola uža od batnog. Grnska kola stoje oko batnoga, ali tako, da je jedno grnsko kolo (ono manje) iznad batnog kola i bliže lađi, a drugo je ispod batnoga, a do samog donjeg ugla majdanske zgrade. Vretena stoje u višoj visini, nego klada. Obadva vretena su izdignuta iznad klade po prilici za 2 m. I vretena imaju na krajevima gvozdene čepove, koji leže i okreću se u perlicama. I jedno i drugo vreteno je na dva mjesta probušeno skroz, ali ne u istom smjeru, nego unakrst, pa su u rupe sa obadvije strane zabijeni paoci (nom. sing. paoc, gen. plur. paoca), po dva paoca na dva mjesta. Rupe i paoci razmaknuti su jedni od drugih za onoliko, koliko je udaljena uzdužna osovina jednog i drugog mijeha jedna od druge. Kada jedan paoc na jednom mjestu priudari u lopaticu jednog mijeha i ispusti je, odmah za tim paoc na drugom mjestu priudari u lopaticu drugog mijeha. Tako mjehovi dimaju na izmjenu.

Mjehovi imaju po dva drvena poklopca, koji se zovu Iopari; gornji se zove gornjac, a donji dornjac. Na dornjacu ima odušak (rupa), koji se zove limpar. Kroz njega ulazi vazduh, kada ispražnjeni mijeh treba da se opet napuni. Lopari su trougli i dugi. Pri grnu su uzani, a prema drugom se kraju šire. Iz gornjaca, na njegovu širokom kraju, izlazi napolje jedan držak, koji se zove ručica. Po loparu i ručici je udaren jedan komad drveta, duži od ručice, pa preko nje prelazi napolje. On se zove staišica. Sasvim na kraju staišica je prosječena, da se u nju može udjeti drugo drvo, kotlenica. Za lopare je prikovana koža tako, da je po njenim ivicama udarena jedna daščica (to može biti i uzahna gvozdena pantljika), šimlja, u koju su zabijeni gvozdeni klinci. Na užem kraju mijeha, pri grnu. odakle izlazi vjetar, nalazi se vratnik. Tu je lopar gornjac svezan s dornjacem baglamama, da mijeh može ustajati i dimati. Vratnik je pokriven kožom. U vratnik je utisnuta gvozdena cijev, mosur, kroz koji u grno prolazi vjetar na drugu gvozdenu cijev, pormu. Porma je za obadva mijeha jedna, pa su zato vratnici mjehova postavljeni nablizu jedan do drugog. Uži kraj mijeha zove se list, a onaj širi gaće. Mijeh stoji na dva stola; jedan je pod gaćama, a drugi pod listom. Sto pod gaćama stoji više, pa je mijeh svojim listom naget prema grnu. Preko gaćnih stolova jednog i drugog mijeha ide jedna jaka daska, panjga. Na njoj leže mjehovski dornjaci, koji su na njoj spanjgani (zaključeni, utvrđeni), da se mjehovi ne miču i ne vrte.

U ortačkom majdanu Mutića i Žuljića stolovi su drukčiji. To su dva otanja, okrugla balvančića, podmetnuta pod jedan i drugi mijeh na nihovim spoljašnjim stranama i nageta kao i mjehovi. Ispod mijeha ide jedno drvo, koje je pričvršćeno pod vratnikom, a na drugom je kraju spušteno do paoca na vretenu. Zove se lopatica. Ona je dugačka i nejednako široka. Onaj kraj, što ga čepaju paoci. širi je i izrađen je kao kakva mala lopata. Drugi, tanji kraj je u donjem stolu zaključen drvenim klinom onako isto kao i kotlenica u staišici. Kroz lopatasti kraj lopatice provučen je jedan vertikalan komad bukova ili javorova drveta i u lopatici je pričvršćen. Zove se kotlenica. Njen gornji kraj je provučen kroz prosjek u staišici i tu zaključen (pričvršćen) klinom. Iznad jednog i drugog mijeha, u visini zgradinih greda, stoji, paralelno sa dužinom mjehova, po jedan dugačak, gibak srg, koji se zove pružina. Pružine su jednim krajem pričvršćene za grede, a drugi im kraj stoji slobodan iznad staišica. Preko ovoga slobodnog kraja prebačeni su sindžiri (lanci), koji se na pružnama, drže, da ne spadnu, tako, što je pružina na kraju malo usječena ili je u nju zabijen klinac, za koji je sindžir zakačen. Donji kraj sindžira privezan je za ručicu, odnosno za staišicu. Pružine idu paralelno sa dužinom mjehova samo na jednom grnu.

Kako drugo grno i njegovi mjehovi stoje bliže donjem, uskom zidu zgrade, tu su pružine drukčije okrenute. One ovdje stoje paralelno sa vretenom. Pa kako su u ovakvom položaju mjehovi i njihove staišice nejednako udaljene od stražnjih pričvršćenih krajeva pružina, to i pružine ne mogu biti jednako duge, nego jedna mora biti duža od druge. S istog razloga i staišice ovih mjehova su nejednako dugačke. Za dužu staišicu privezan ie sindžir duže pružine. Kada su pružine slabe, pa ne mogu dobro i brzo dizati gornje lopare, metnu se uz niih druge pružine, koje se zovu pomagače. Tako udešeni mjehovi dimaju ovako: Kada paoc na vretenu pričepi lopaticu jednoga mijeha, tada se kotlenica spusti dolie, pa povuče za sobom staišicu i gornji lopar, te se ovaj približi donjem loparu. Tako se gaće na mijehu stisnu i potjeraju vjetar kroz mosur i pormu u vatru na grnu U isti mah je staišica potegla sindžir, a ovaj je povukao dolje slobodni kraj pružine. Kada paoc spane sa lopatice pružina se vrati natrag, pa sindžirom povuče staišicu i gornji lopar, te se gaće rašire. Kroz limpar na dornjacu pojuri vazduh u mijeh. U tome je paoc na drugom mjestu pričepio lopaticu drugoga mijeha, pa se sada dogodi sve ono, što i malo prije na prvom mijehu, te i iz drugog mijeha vjetar pojuri na grno. Kako paoci priudaraju sad u lopaticu jednog mijeha, sada drugog, tako vjetar sad iz jednog mijeha, sad iz drugog puše u vatru na grnu. Grno je ognjište, na kome gori vatra od drvenoga uglja, u kojoj se užaruje gvožđe, što će ga kovač kovati. U majdanima su po dva grna, jedno s jedne, drugo s druge strane velikog čekića. Kako vretena grnskih kola stoje oko klade batnog kola, to je jedno vreteno udaljeno od drugog. Radi toga su i mjehovi postavljeni tako, da su jedni bliže donjem uskom zidu zgrade, a drugi dalje od zida. Za mjehovima su i grna povučena. Grna u ortačkom majdanu Mutića i Žuljića su izdignuta za 60—70 cm. iznad donjeg poda na kome stoji veliki čekić. Između grna i mjehova ima po jedan zidić, visok nad grnskim podom 160 cm., širok 150, a debeo 28 cm.

Na njegovoj uskoj strani, prema čekiću, ima pri dnu jedna rupa, pendžerić, za ostavljanje sitnih stvari. Na ivici grna, prema vatri, ima jedan komad drveta kao prag, koji se zove prigoda, na koju se naslanjaju kliješta kada drže gvožđe u vatri. Na grnu, podalje od vatre, stoji u jednom kraju ćumur (drveni ugalj). Sitna troha od njega, što se nakupi oko vatre, zove se šćup. Na krovu iznad grna ima po jedan veliki otvor, koji se zove komin. Kroz njega dolazi u majdansku zgradu svjetlost, kada je treba. A kada ne treba, komin se zatvori svojim kapkom. Kada je komin otvoren kapak stoji, poduprt sohom, usprav nad krovom, ali ni blizu šljemena, ni blizu strehe, nego sa strane. Pokraj grna je jedan pogolem kamen, ukopan u zemlju. Na njemu su kovači prijašnjih vremena držali var, u kome bi umeljali (uprljali) plav, kada bi je izvadili iz grna. Sada kovači meljaju gvožđe prije, nego što ga počnu kovati, onom kovačinom kraj panja, koja je mokra. Var je sitna, žutocrvena zemlja, izmiješana s pijeskom. Varom se posipalo usijano gvožđe, da ne izgori.

Kovači sadanjeg vremena ne upotrebljavaju mnogo var, jer gvožđe ne plave (priređuju), nego gvožđe dobijaju, ponajviše u baurama, napravljenim u Zenici. Baure su gvozdene poluge, 2—3 m duge, 12 cm široke i 2 cm debele. Od njih se iskivaju sačevi. Ali se sadanji kovači služe i drugom gvozdenom sirovinom. Ponajčešće kupuju od državnih željeznica škartovane debele obručeve sa željezničkih točkova. Dok je u majdanima pripravljana plav (gen. plavi), ona se dobijala topljenjem sitnih komada gvozđa u veliki komad. Taj komad se zvao plav. Ona se iz grna vadila plavnim kiiještima. Onda je donošena na platicu, t. j. na jednu gvozdenu ploču. Tu bi joj kovačev momak savijao vijenac mlatom (šljegnjem) ili bi je batom zbijao i zauzbijao (okuvavao), da je kovač može uzeti manjim, komadnim kliješćima. Iza toga bi se plav dalje okuvavala pod velikim čekićem, a držali bi je pod njim dvojim komadnim kliješćima. Majdanski alat. Alat, kojim se služe kovači po majdanima, raznovrsan je. U poslu se najviše služe kliješćima i čekićima, kojih ima više vrsta. Kliješća ima 9 vrsta. Svaka su napravljena u glavnom na isti način, samo se razlikuju svojom veličinom i oblikom čeljusaka. U svih su isti dijelovi, dva drška ili šivke, dvije čeljuske i među njima čivija, koja ih drži sastavljene. Dršci su dugački donji kraci, za koje se kliješća drže i stežu. Kod nekih ima na dršcima jedna gvozdena halka, da kovač ne mora drške stezati, nego da ih halka drži stegnute. Čeljuske su kraći, gornji krajevi držaka, kojima se hvata gvožđe kada se meće u vatru i kada se kuje. Najveće su bile plavne kliješće, koje se više ne upotrebljavaju za plav. One su bile velike i teške, pa kada bi zinule, mogle su uzeti plav, skoro 2 pedlja debelu. I kada su bile zatvorene, čeljuske su im bile udaljene jedna od druge za 1 pedalj. Šivke (dršci) su im bile duge podrug metar. Sada su najveće nakovanjske kliješće. Duge su oko 125 cm. Čeljuske su im na vrhu savijene unutra, a krajevi držaka napolje. Upotrebljavaju se kada se kuju nakovnji. Nešto su manje oglavinske kliješće. Dužina im iznosi oko 115 cm. Čeljuske su im svinute unutra.

Upotrebljavaju se kada se kuju oglavine velikog čekića. Komadne kliješće su slične plavnim, ali su manje. Njima su bile slične i varite kliješće, kojima se kovači sada ne služe. Žabnjače imaju na čeljuskama, s njihove unutarnje strane, po jedan žlijeb, koji je urezan po dužini čeljusaka. Njima se prihvaćaju za urepak komadi gvožđa, kada se meću u vatru. Duge su oko 90 cm. Manje su pleskate kliješće, koje upotrebljavaju kada kuju peke i sačeve. One imaju na unutrašnjoj strani čeljusaka popriječne i kose zareze. Obadvije čeljuske su im malo povijene na jednu stranu. Najmanje su cione i potkovne kliješće. Cione kliješće drži kovač u ruci i njima pridržava gvožde na nakovnju kada kuje raonike. Potkovne kliješće drži momak u ruci, pa njima pomaže majstoru kada kuje raonike. Cione kliješće imaju, kao i žabnjače, urezane žljebove na unutarnjoj strani čeljusaka. Čekića ima 5 vrsta. Najveći se zove mlat ili šljeganj. Gvozdena oglavina mu je teška oko 12 kgr. Duga je 21 cm, široka 9, a debela 8 cm. Naglavljena je na drveno držalo od 70—-75 cm. Ovim se čekićem zabijaju drveni i gvozdeni klini na majdanskiin napravama. Mlatić je potpuno sličan mlatu. Drveno mu je držalo dugo, koliko i u mlata, samo mu je gvozdena oglavina nešto manja. Duga je oko 17½cm, a prema tome su joj i druge dimenzije. Čekić baltaš ima i držalo i oglavinu manju. Oglavina mu je duga oko 16 cm. Na jednoj strani je oglavina s obadvije strane sklišena kao sjekira, pa se valjda za to čekić i zove baltaš (balta u turskom jeziku znači sjekira). Još je manji ručni čekić. I njegova je oglavina s jedne strane sikirasto istanjena, ali kao dunđerski keser. Oglavina mu je duga oko 13 cm. Najmanji je čekić sjecivo, ali mu je držalo malo duže nego i u baltaša i u ručnog čekića. Oglavina mu je duga oko 11 cm i na obadva je kraja istanjena, kao što je u baltaša ona oštra strana. Uz obadva grna ima po jedan mali nakovanj, usađen u jedan panjić, koji ima u gornjem kraju jednu grivnu. Sadanji nakovnji su modernog tipa, a stari su bili drukčiji, nisu bili zašiljeni na krajevima. Za udubljivanje onih komada gvožda, od kojih će se izraditi peke, ima jedna alatka, koja se zove izbojnica. To je jedna dugačka, četvrtasta gvozdena ploča, debela 2 cm, a duga 50 cm. Na daljini od 30 cm od jednog kraja presavijena je, ali tako, da dubljina udubljena nije veća od 12 cm. Kraći kraj izbojnice zove se čelo, a duži plata. Iz donjeg lica čela izlazi druga ploča, koja se sve više sužuje i istanjuje, što se više udaljuje od čela. Ovo se zove turnik. On je zabijen u gredu, što je medu grnima na spoljašnjoj ivici gornjeg poda, ali tako, da se plata naslonila na gredu, a čelo ostalo napolju. Čelo je odozdo poduprto jednim panjićem, ukopanim u zemlju donjeg poda. Od kovnog alata imaju još velike nožice (makase), kojima kovač obrezuje peke i sačeve, da im dade lijep, okrugao oblik. Za udešavanje obline na pleskatoj oglavini i na pleskatom nakovnju služe se kovači pričinom. Ovo je omanji uzak i plosnat komad gvožda, koji je savijen toliko, kolika mora biti oblina na rilu od oglavine i na licu od nakovnja. Kujući užareno gvožde na nakovnju, on se ugrije. Da se brzo ohladi, kovač ga oblijeva vodom iz jedne poveće zdjele, koja se zove obljevač. Vodu kovač grabi obljevačem iz korita, u koje voda dolazi na sopot (uzak žlijeb) zato je panj od nakovnja uvijek mokar, a zemlja oko njega blatna. Za razne poslove oko drvenih dijelova majdana (vretena, klada, grundžeo i t. d.) i za neke poslove na grnu služe se kovači jednom gvozdenom polugom, koju zovu ražanj. Poluga je duga preko 2 m. Sav gvozdeni alat, što treba majdanu, kuju kovači sami sobom. Zato su im nakovnji, oglavine, škripe, grivne i t. d. grubo izgrađeni i izgledaju ružno. Tumač nekih tuđih riječi. Medu tehničkim terminima, što su navedeni u gornjem članku, ima ih nekoliko, koji zvuče tuđinski. Već odavno je konstatovano, da je u staroj našoj rudarskoj terminologiji bilo podosta njemačkih riječi, od kojih se neke upotrebljavaju i sada. Nije bilo teško dokazati ko je te riječi unio u naš jezik, jer se zna, da su u srednjem vijeku rudarske poslove u našim zemljama obavljali Sasi, na koje danas sjećaju mnoga geografska imena. Zato sam, opazivši tuđinstvo nekih riječi u članku g. Žuljića, tražio njihovo porijeklo. Kako nijesam imao pri ruci nikakva riječnika saskoga dijalekta, poslužio sam se riječnikom Muret, Enzyklopädisches englisch-deutsches Wörterbuch.

U njemu sam našao porijeklo od 16 riječi, kojima se služe današnji majdanski kovači. grundžeo, engleski ground, u starom engleskom grund = zemlja, pod, podloga, temelj; groundsel, groundsill = temeljni prag. konabo, engl. knob u njemačkom značenju Welldaumen, Hebedaumen, a to znači »ein Maschinenteil, welcher periodisch eine hin und her oder auf und nieder gehende Bewegung zu erteilen hat« (Brockhaus Konversations-Lexikon u tumačenju riječi Daumen). limpar, engl. wind-bore = cijev za izvlačenje, sisanje na pumpama (v = 1 u riječi vampir = lampir, kako se i sada govori u Varešu). lađa, engl. lade, sporedni oblik od Iode = vodeni tok, mlinski jarak, mlinski rukavac; drugo lode = odvodni jarak. Ali bi lađa mogla biti i naša riječ, jer je predmet, što se tako zove, sličan čamcu, lađi. panjga, spanjgati, engl. spang, iskvareno od span = čvrsto vezati, konjima noge sputati, konje upregnuti; spangle = mali sapon (kleine Klammer, Haspe). plata, platica, engl. plate, njemački Platte. plov, engl. blow = količina metala, koja se izradi u jedno vrijeme. porma, njemački Form = cijev jedne peći ili ognjišta sa mjehovima, kroz koju se dima (puše). pružina, engleski sprung, preterit i particip prošlosti od to spring; glagol spring = skočiti, podići se, naglo se dići, otskočiti; imenica spring = elastičnost, elastično pero. spreganj, engl. glagol sprig = klinima učvrstiti; imenica sprig = klin, klinac (ekser) bez glave. staišica, engl. staid preterit i particip prošlosti od to stay; imenica stay, u starom engl. stoeg = (njemački) Steg einer Ankerkette. Ili od njemačkog Steiβ = stražnji kraj, ono što je stražnje. Truhelka ima za ovaj predmet tajišnica, pa kako sam na drugom mjestu našao i riječ dajižna u značenju jednog drveta, za koje se veže konj, najpriličnije je, da su sve tri riječi izvedene od njemačkog Deichsel. šćuk (kod Truhelke), njemački Stock, engl. stock = deblo, panj. šćup, engl. stuff = otpaci, zaostaci, nevrijedne stvari, šedre, u starom engl. sceath, njemački Scheide = korice, kanije za nož ili sablju, tanak pokrivač za zaštitu neke stvari; to sheath up = snabdjeti nešto sa koricama, prevući, pokriti, umotati; sheather = onaj koji stavlja, meće u nešto, koji pokriva, umotava. škripe, engl. strip, koje ima više vrlo različitih značenja, od kojih bi za škripe najbolje odgovaralo njemačko Lasche, Tragband. turnik, engl. thorn, njem. Dorn = trn. Vlad. Skarić Objašnjenje slika. Tabla VIII Slije, rukavac i koci uz majdan pok. Mije Mutića. Zajednički majdan Fr. Mutića i Fil. Žuljića Tabla IX Lađa uz majdan Mutića i Žuljića Majdan (čekić) u majdanskoj zgradi Mutića i Žuljića Tabla X Kola (točkovi) u majdanu Mutića i Žuljića Grno i mjehovi u majdanu Mutića i Žuljića Napomena: Korištena literatura i objašnjenja navedeni su u bilješkama u izvorniku.

Digitalni Arhiv možete pretraživati na internet adresi www.infobiro.ba. Riječ je o izdanju Mediacentra Sarajevo koji podržava razvoj nezavisnog i profesionalnog novinarstva u BiH.