Na zaštiti lovnih staništa i divljači u Kantonu Sarajevo malo šta se čini

Lov na području Kantona Sarajevo ima dugu tradiciju koja seže daleko u prošlost. Ovo područje, smješteno u srcu Bosne i Hercegovine, bogato je šumama i divljim životinjama koje su oduvijek privlačile lovce. No, mnogi problemi danas tište strukture koje se bave tom djelatnošću, a većina ih se odnosi na odsustvo zaštite lovnih staništa i divljači, pa čak i ugroženih vrsta.

Lov i lovstvo podrazumijevaju prije svega, njegovanje ljubavi prema divljači i prirodi kroz aktivnosti uzgoja i zaštite divljači, a tek onda kroz lov, odnosno lovljenje u okvirima planskog, racionalnog korištenja divljači kao prirodnog bogatstva.

Rukovodilac Službe za ekologiju i zaštićena područja Kantonalnog javnog preduzeća Sarajevo-šume Zejnil Berilo je u razgovoru za Fenu govorio o različitim vrstama lova na području Kantona Sarajevo, kao i bogatstvu flore i faune ovog područja koje čine lov na ovom području jedinstvenim iskustvom, ali i problemima.

Berilo kaže da je situacija u lovstvu prilično loša, da je pojedinim područjima ostvaren izvjestan napredak, ali samo zahvaljujući malobrojnim entuzijastima i dobroj volji pojedinaca.

Nakon rata, tvrdi on, najviše je učinjeno na obnovi uništene infrastrukture u lovištima, dok se na zaštiti staništa i divljači malo šta čini.

Čak ni vrste, koje su ozbiljno ugrožene – vuk, ris, mrki medvjed, dodao je Berilo, nisu ni privremeno zaštićene na cijeloj teritoriji BiH.

• U većini slučajeva, lovišta se koriste neplanski, ne uzimajući u obzir stvarno stanje. Prebrojavanje divljači se skoro nigdje ne radi, pa se obično kaže da ima ili da nema, a prema tome se donose i odstrijelni planovi za tekuću sezonu – kazao je.

Agresijom na Bosnu i Hercegovinu, istakao je Berilo, nastala je haotična situacija u zemlji, a ni lovstvo nije ostalo pošteđeno.

• Divljač se sistematski uništava, u zonama ratnih dejstava i na slobodnim teritorijama. Pojedina ograđena lovišta i uzgajališta su bukvalno očišćena od svega živog. Uništavanje je imalo daleko veći obim nego u prošlosti, zahvaljujući modernijem naoružanju i činjenici da je gotovo svako imao oružje – kazao je.

Ističe da je dosta divljači stradalo i od nagaznih mina te da su neka od njih migrirala uslijed ratnih dejstava ili uništavanja staništa.

• Ovakvo stanje se zadržava i u periodu neposredno nakon rata, kada krivolov i lovokrađa kulminiraju. Posebno je stradala visoka divljač, medvjed, srne i divokoze, sa izuzetkom divljih svinja, dok je niska divljač stradala u nešto manjoj mjeri – istakao je.

Napomenuo je da je u većini lovišta BiH tada potpuno uništena postojeća infrastruktura.

Berilo ističe da je usvojen novi Zakon o lovstvu, kao i pravilnici, ali da njihova primjena nije zaživjela u lovačkim društvima te da se takvo stanje obilato koristi a na štetu lovstva i lovne privrede BiH.

U Kantonu Sarajevo, kazao je Berilo, postoji 11 lovišta i to Ormanj, Trnovo, Bjelašnica, Rakovica, Vogošća, Paljevo, Srednje, Stupnik, Crepoljsko, Tilava i Treskavica.

U Kantonu Sarajevo se, istakao je Berilo, najviše lovi divlja svinja, lisica, zec, srneća divljač, kuna, fazan, lještarka i jazavac u skladu sa Godišnjim planom gospodarenja za svako lovište.

• Lov je star koliko i ljudski rod. Lov je najstarije čovjekovo zanimanje. Za lov kao djelatnost može se tvrditi da je to prvo i svjesno i aktivno angažovanje čovjeka i prvi korak na putu oformljena ljudske civilizacije – istakao je Berilo.

Objasnio je da lov predstavlja javnu djelatnost i obuhvata mjere zaštite i uzgoja divljači, uređenje lovišta, lovljenje divljači i racionalnu upotrebu divljači i lovišta, koji doprinosi očuvanju biološke raznolikosti ekoloških sistema i ekološke ravnoteže prirodnih staništa divljači.

• Od najprimitivnijeg gledanja na lov, još tamo od pradavnih vremena, kada se primitivni čovjek bavio lovom iz nužde radi podmirenja svojih potreba za mesom i krznom divljači, pa do današnjih naprednih gledanja na lovstvo koje su pod okriljem metodično-naučnog istraživanja i proučavanja, sama uloga, značaj i važnost lovstva u eri maksimalnog tehničkog dostignuća čovječanstva, posve su drugačiji – istakao je.

Berilo pojašnjava da se pod lovstvom ne podrazumijeva samo uzgajanje, zaštita, lovljenje i korištenje divljači, već da ono ima danas i svugdje u naprednim zemljama jedno šire i daleko veće značenje, proisteklo iz odnosa lovstva prema ostalim djelatnostima čovjeka, koje su u neposrednoj vezi s lovstvom, a koje su bile čisto naučne, ekonomske, političke, finansijske i industrijsko-zanatske prirode.

Prema tome, naglasio je, pod “lovstvom” kao cjelovitim i sveobuhvatnim pojmom podrazumijeva se ljudska djelatnost koja obuhvata i uključuje: lovnu proizvodnju na kopnenim i vodenim površinama, lovištima, gdje se vrši uzgajanje, zaštita, lov i korištenje divljači, lovno privrednu i opću lovnu politiku državnih i društvenih institucija i organizacija, odnos lovstva prema ostalim privrednim djelatnostima, osobito prema poljoprivredi, šumarstvu i industriji, ulogu i zadatak lovstva u zaštiti prirode i održavanju biocenetske ravnoteže.

Berilo napominje da je divljač značajan dio prirode i ekosistama, što nalaže potrebu da njena brojnost bude optimalna u odnosu na prirodne uslove, kao i obavezu da to značajno prirodno bogatstvo bude zaštićeno i racionalno korišteno.

• Sa divljači kao obnovljivim prirodnim resursom treba gospodariti u duhu kontinuiteta gazdovanja, kao prirodnog resursa – poručio je.

Prirodni uslovi u Bosni i Hercegovini su, dodao je, raznovrsni i upravo zbog toga vrlo povoljni za razvoj lovstva.

Berilo kaže da Bosna i Hercegovina, zbog mnogih uslova, ima vrlo povoljna staništa za razvoj gotovo sve vrste srednjoevropske divljači, počev od onih kojima odgovaraju mediteranski, kontinentalni, ravničarski i brdsko-planinski uslovi, pa do tipičnih predstavnika alpske faune te je broj vrsta izuzetno značajan.

Istakao je da je to i ekološka disciplina koja pored lova sadrži aktivnosti usmjerene na osiguranje optimalnih uslova za lov, uzgoj i zaštitu divljači te očuvanje stanišnih uslova.

Govoreći o historiji lova, Berilo kaže da se o lovu može govoriti od onog trenutka kada je čovjek počeo upotrebljavati najprimitivnija pomagala da bi savladao divlje životinje. Podsjeća da je po postanku čovjek prvenstveno bio biljojed, ali da je upravo prelazak na hranu bogatu proteinima, odnosno mesom, doveo do razvitka čovjeka na viši nivo.

• Prvo oružje koje je čovjek upotrebljavao bilo je obična drvena tojaga i kamen, uzeti iz prirode. Usavršavanje vještine lova podstaklo je dalji razvoj i usavršavanje lovačkog oružja: od kamenih sjekira, kopalja, preko prvih metalnih oruđa, primitivnih noževa, lukova i strijela, da bi izumom baruta, bilo konstruisano prvo vatreno oružje, preteča današnjeg modernog lovačkog oružja – istakao je.

Naglasio je da su glavna lovna divljač u tom periodu bili krupni sisari, pretežno papkari te da je čovjek također uvidio prednosti korištenja pomoćnika i saradnje sa drugim živim bićima, što je dovelo do upotrebe pasa prilikom lova.

• Ovaj lov odvijao se u doba prvobitne zajednice, gdje su prava bila jednaka jer se lovina dijelila podjednako, što kasnije nije bio slučaj. Razvojem civilizacije, poslije praistorijskog doba, došlo je do promjene u ljudskoj djelatnosti. Tako se ljudi više oslanjaju na zemljoradnju i stočarstvo, pa lov nije više osnovni izvor životnih potreba. Smatra se da baš u toj etapi razvoja čovječanstva leže počeci razvoja lova kao sporta i zabave – pojasnio je Berilo.

Čovjek se danas, istakao je, lovom bavi više iz razonode nego zbog materijalne dobiti.

Berilo kaže da su karakteristike načina lova bile različite kod raznih naroda, kao što su Egipćani, Asiraci, Vavilonaci i drugi, ali da je zajednička odlika bila da se lovom pokazivala snaga i vještina, pa su borbe sa zvijerima bile jako česte.

• Vladari su imali posebne zvjerinjake i revire, a lov su smatrali odličnom pripremom za rat. Lov kao pripremu za rat je usavršio jedan od najmoćnijih osvajača iz Azije, Džingis Kan – kazao je.

Pored psa, dodao je Berilo, čovjek je počeo da koristi i druge životinje za lov, pa je tako koristio ptice grabljivice i slonove koji su nosili lovce, naročito pri lovu na opasne zvijeri.

• Azijski narodi u klasičnom dobu, djelimično su poznavali lovostaj, pa su lovili samo zimi, dok Rimljani i Grci to nisu znali, pa je i to jedan od razloga što su sa evropskog kontinenta nestale mnoge životinjske vrste – kazao je.

U srednjem vijeku, kazao je, lov je bio privilegija dvora i vlastele, a ostalima je lov bio praktično zabranjen. Pojašnjava da su novi vijek i vatreno oružje donijeli velike promjene u lovstvu i načinima lova.

Nakon toga, kazao je Berilo, lov postaje streljački sport na žive mete, sa ciljem da se zrnom ili sačmom iz vatrenog oružja, bez rizika dođe do ulova.

Ističe da je niz društvenih promjena u tom periodu izmijenio i odnos prema lovu, te da je lov postao pravo građanstva, a da se stanovništvo vraća tradiciji i počinje ponovo da se bavi lovom.

• Slobodan nekontrolisan lov, sve modernije oružje i sve veći broj lovaca, neprestano povećavanje ljudske populacije i potreba za novim prostorom, kao i uništavanje i degradiranje staništa divljači, smanjili su brojnost divljači, tako da su mnoge vrste nestale ili dovedene do istrebljenja. Ovo je period kada se donose prve zakonske uredbe o zaštiti divljači – naglasio je Berilo.

Dalji razvoj lovstva se, kazao je, odvijao u uslovima propisanim zakonom koji su se mijenjali kroz historiju.

• Lov je danas sport, rekreacija, hobi i zabava, ali i vid privređivanja i posebnog ekološkog odnosa prema živom dijelu prirode koji se zove divljač. Kao sport lov nema takmičarsku komponentu, masovan je i zdrav sport, čiji su tereni polja, šume i vodene površine – istakao je Berilo.

Govoreći o tradiciji lova u BiH, Berilo kaže da je feudalni sistem, kao osnova života u srednjovjekovnoj Bosni, bio sličan onome u Evropi, mada donekle modifikovan prema domaćoj tradiciji.

• Prostori Bosne i Hercegovine su ranije bili naseljeni Keltima i Ilirima, potom slijedi dolazak Rimskih legija, kao i Slovena i Turaka pa su lov i lovni običaji dijelom usvajani, a dijelom donošeni od više kultura raznih naroda. Osnovni načini lova su bili na konju, sa psima, sokolom – orlom, te pogonom i zasjedom – kazao je.

Po dolasku Osmanlija, naglasio je Berilo, lov je uglavnom bio privilegija plemstva, sa manjim izuzecima.

• U vrijeme osmanske vladavine, nije postojao zakon o lovstvu, pa se lovilo kako i kad je ko htio. Okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine, od Austro-Ugarske nastaju potpuno nove prilike u lovstvu, s obzirom na radikalne mjere razoružanja stanovništva, te zaustavljanje proizvodnje oružja u Sarajevu i Kreševu – istakao je.

Prvi zakon o lovstvu u BiH je donesen 1893. godine, prema kojem je ustanovljen regalni sistem lova, a pravo lova je uslovljeno izdavanjem dozvole od upravnih vlasti, izuzev državnih šumarskih organa, kojima se, na zahtjev, morala pokazati dozvola za lov.

• Osnovano je 11 tzv. državnih lovišta, kojima su upravljale direkcije šuma. Karakteristika ovog perioda je da se pažnja posvećuje i izgradnji lovnih objekata, te ostale neophodne infrastrukture u lovištima. Do Prvog svjetskog rata vladale su uglavnom sređene lovačke prilike, što je pogodovalo povećanju brojnog stanja divljači – istakao je Berilo.

Nakon formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, istakao je Berilo, zadržan je Zakon iz 1893., ali je otpočelo masovno izlovljavanje divljači u prvim poratnim godinama.

• Do poboljšanja je došlo krajem tridesetih godina kada je osnovan poseban odsjek za lov i ribolov pri državnim šumama, pa se pristupilo obnavljanju i ponovnom uređivanju državnih rezervatnih lovišta, a osnovan je i Savez lovačkih društava Bosne i Hercegovine – istakao je.

Tokom Drugog svjetskog rata, dodao je Berilo, divljač u Bosni i Hercegovini je bukvalno destkovana, a spasio ju je novi zakon o lovu usvojen 1955. godine, gdje je divljač definisana kao opštedruštvena svojina.

Berilo ističe da je 1977. godine donesen novi i danas važeći Zakon o lovstvu, kojem je glavni cilj bio normiranje osnovnih postavki u oblasti lovstva: divljač i njena zaštita, načini lova, lovnoprivredna osnova, katastar lovišta, lovna inspekcija, lovočuvarska služba, utvrđivanje i nadoknada šteta, te kaznene odredbe.

• Ove zakonske osnove pratio je rad na terenu, tako da je ovo period “blagostanja” u lovstvu i lovnoj privredi BiH. Populacije autohtonih vrsta su dostigle skoro optimalnu brojnost, uz veoma uspješnu introdukciju i re-introdukciju alohtonih i autohtonih vrsta – naglasio je.