Ko su tužioci koji najčešće “gube” predmete korupcije i organiziranog kriminala?

Činjenica je da u posljednje vrijeme pred sudovima „padaju“ skoro svi značajniji predmeti, posebni oni koji se odnose na korupciju i organizirani kriminal. Posljednji takav slučaj je – Asim Sarajlić. Ovog visokopozicioniranog SDA zvaničnika u javnosti već odavno prati glas da „sve može završiti“, ali naše pravosuđe kaže da on (prvostepeno) nije kriv – u dva sudska predmeta.

Tužilaštvo KS nije dokazalo njegovu krivicu u aferi Snimak, ali ni u predmetu Bosna.

Na loše optužnice i njihovo olako potvrđivanje već godinama upozoravaju bh. pravni, ali i međunarodni pravni stručnjaci, o čemu smo već pisali, piše Žurnal.

Raspolaganje javnim novcem bez autorizacije

Mirsad Bajraktarević, bivši zamjenik načelnika krim-istražnog odjela SIPA-e, kazao je ranije da „tužioci nekada potroše ogromne novce, a u maratonskom postupku izgube slučaj“:„Tužiocima su dati bjanko čekovi za javni novac, oni bukvalno raspolaže javnim novcem bez ikakve autorizacije“.

Pravdajući dvije oslobađajuće presude u slučaju Memić pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, glavna tužiteljica Tužilaštva KS Sabina Sarajlija u septembru 2021. pred Skupštinom KS izjavila je da „sama oslobađajuća presuda po sebi nije osnov ni za disciplinsku, niti krivičnu odgovornost“:„Jer da je tako niko ne bi bio tužilac ako bi sam neuspjeh na sudu rezultirao pokretanjem neke njegove odgovornosti“.

Muriz Memic (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

Sudija Nedeljko Tabaković ukazuje na pravilnike o ocjenjivanju sudija i tužilaca kroz koji se cijeni njihov rad. Ocjene utiču na njihovo napredovanje, a ukoliko su konstantno loše mogu biti prebačeni na drugu dužnost ili ostati bez posla.

I Zakon o VSTV-u BiH kaže da „sudije ili tužioci ne mogu odgovarati za mišljenja koja daju ili za odluke koje donose u okviru svojih službenih dužnosti“. Ovo se odnosi, navodi tužilac Josip Aničić, samo na načelo slobodne ocjene dokaza u smislu postojanja ili nepostojanja određenih činjenica.

„Primjera radi, nema slobodne ocjene dokaza ako je zakonodavac propisao rok za žalbu tri dana, a sudac ostavio 24 sata. To je očito kršenje zakona i za to treba odgovarati“, tvrdi Aničić.

U bh. pravosudnoj zajednici mnogi su mišljenja da se optužnice, u posljednje vrijeme, često podižu zbog javnosti, a da se unaprijed zna da od tih predmeta neće biti ništa. U vezi odgovornosti za takve slučajeve, pravni stručnjak Harun Išerić navodi da je odgovor na to pitanje povezan s nekoliko bitnih tačaka, a jedna od njih je mogućnost da se neke optužnice namjerno sačine tako da neće biti uspješne pred sudom, a radi primjene principa ne bis in idem (ne dva puta o istom,op.a.) u odnosu na optuženo lice.

„Moguće je i da su optužnice vrlo lošeg kvaliteta, a što je povezano i sa načinom vrednovanja rada tužitelja gdje je kvalitet (optužnice ili žalbe) u cjelosti ignorisan (norma i kvantitet spram kvaliteta). Vjerujem da u takvim predmetima odgovornost snose i sudije za prethodno saslušanje koji su potvrđivali optužnice glede kojih nije moguće provesti uspješan krivični postupak (Delimustafić i drugi) ili koje su upitnog kvaliteta“.

Suđenje Delimustafiću počelo 2017., još nije ni počelo, a sudski troškovi rastu

Za pretpostaviti je, dodao je, da sudije za prethodno saslušanje, skoro pa bez zadrške, potvrđuju optužnice, i znajući da time ostvaruju normu te da neće trpjeti posljedice u slučaju bezuspješnog krivičnog postupka (usljed njegovog propusta).

Išerić je mišljenja i da se neke optužnice podižu zbog pritiska javnosti ili radi uljepšavanja utiska javnosti o na primjer glavnom tuzitelju, a bez da su utemeljene i da imaju izglede da će pokrenuti postupci biti uspješno okončani.

Advokatica iz Bijeljine Biljana Radulović kaže da smo svjedoci da se u mnogim slučajevima kreće sa pompeznom najavom hapšenja ili podignutih optužnica, ali izostane obavijest o odlukama jer su one uglavnom poražavajuće – ili su blage ili oslobađajuće.

„Ima jedan procent onih tužitelja koji nisu svjesni šta rade, ali i dobar procent onih koji su svjesni, ali ipak to namjerno rade“, dodala je Radulović, ističući da treba uvesti sistem kontrole.

Podsjetimo na akciju Urban iz 2016. i predmet tužioca Seada Kreštalice. Hapšenje bivšeg ministra obrazovanja KS Fahrudina Oručevića, bivših čelnika Elektrotehničkog fakulteta Narcisa Behlilovića i Irfana Turkovića, te vlasnika firme Lake Nedžada Bubice, zbog udruživanja radi zloupotrebe položaja, ispraćeno je uz veliku medijsku pompu. Još na samom početku ovog sudskog procesa bilo je kristalno jasno da će svi biti oslobođeni krivice. Tako je i bilo jer optužnica nije dokazana.

Fikret Hodžić (Foto: Armin Durgut/Pixsell)

Sead Kreštalica je bio i jedan od tužilaca u predmetu „Memić“ koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu.

Prisjetimo se i pompeznog hapšenja više od 50 osoba u predmetu Pandora. Istragom je rukovodio tužilac Dubravko Čampara, a sve je najavljivano kao najveći korupcijski slučaj u koji su umiješani najviši zvaničnici SDA, HDZ-a i SNSD-a. Slučaj je spao na bivšeg direktora UIOBiH Kemala Čauševića, o čemu smo ranije pisali.

Kemal Čaušević (Foto: CIN)

Čampara je sa kolegom Ćazimom Hasanspahićem izgubio i slučaj za zataškavanje ubistva Dženana Memića. Žurnal je i o ovome ranije pisao, a tekst možete pročitati na sljedećem linku:

Zvanične podatke o tome koji su to državni tužitelji sa najvećim brojem oslobađajućih presuda ili odbijenih optužnica nismo uspjeli dobiti. Ipak, iz izvora bliskih pravosuđu saznajemo da se u tom pogledu ističe nekoliko imena, a jedno od njih je i Oleg Čavka. Osim što su protiv njega više puta vođeni disciplinski postupci, podsjetimo da je upravo on odgovoran za oslobađajuću presudu u predmetu protiv direktora OSA Osmana Mehmedagića i uposlenika te agencije Muhameda Pekića u slučaju izuzimanja video nadzora iz poslovnice BH Pošte u Sarajevu.

Čavka je bio tužilac i u drugom predmetu protiv Mehmedagića, koju je Sud BiH nekoliko puta odbijao uz tvrdnju da „optužnica nema dokaznu snagu“.

Nekoliko pravosudnih promašaja imao je i tužilac Seid Marušić. On je izgubio nekoliko značajnijih predmeta ratnih zločina, a i njegova kolegica Dika Omerović je izazvala bijes u javnosti kada je „izgubila“ predmet za zločine u Zaklopači kod Vlasenice. Više oslobađajućih predmeta ratnih zločina imao je i Vladimir Simović.

Stav disciplinskih komisija

Iz Ureda disciplinskog tužioca pojašnjavaju da je tužilaštvo stranka u postupku, da njihove optužnice razmatra i potvrđuje sud i donosi pravosnažnu odluku o krivičnoj odgovornosti optuženog: „Njihovi prijedlozi i zahtjevi su podložni sudskom preispitivanju. Eventualne grube nepravilnosti tužilaca prilikom postupanja, u ograničenim i eklatantnim situacijama, mogle bi eventualno predstavljati druge disciplinske prekršaje tužilaca“.

Fadil Novalić (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

Smatraju da treba imati u vidu i stajališta disciplinskih komisija, posebno u predmetima u kojima je disciplinska tužba pravosnažno odbijena. Tako je, na primjer, Prvostepena komisija u odluci kojom su odbacili tužbu protiv tadašnjeg tužitelja Miroslava Janjića zbog nemara u radu u jednom predmetu ratnog zločina, navela da je „dužnost tužioca da primjenjuje zakon onako kako ga on razumije i tumači, bez naklonosti prema bilo kome, i bez obzira na to da li je data odluka općeprihvaćena“.

„Imajući u vidu ovakva i slična stajališta, možemo zaključiti da se granice eventualne i navodne arbitrarnosti prilikom postupanja u tužilačkim predmetima teško naziru u disciplinskim odlukama VSTV-a BiH“, kažu iz UDT-a.

Iz Tužilaštva BiH kažu da se, na temelju zaduženja predmeta i normi urađenog, svake godine ocjenjuju tužitelji. Za statistiku o tužiteljima koji imaju najveći broj oslobađajućih presuda, koju smo tražili, a oni nam je nisu dostavili, navode da nije baš tako jednostavna jer se vrednuju sve tužiteljske odluke.