Šta je Codex Alimentarius: Svijet u kandžama prehrambene mafije

Zamislite sliku svijeta u kome je propisano kakvog oblika i koje veličine trebaju biti paprike, paradajz i krastavci. Zamislite svijet bez vitamina i minerala, svijet u kojem je proizvodnja i prodaja prirodnih čajeva i ljekovitih preparata (u apotekama ili prodavnicama zdrave hrane) kažnjivo djelo.

Zamislite trgovine pune genetski modificiranih proizvoda bez oznake GMO i štale sa stokom koja mora biti tretirana sa genetski modificiranim hormonima rasta sa dodatkom antibiotika. Zamislite „standardnu proceduru“ sa hranom koja, da bi dospjela na police trgovina, mora biti podvrgnuta zračenju.

Sporna knjiga

Sve ovo i još puno toga što ne možete ni zamisliti u svojim najsmjelijim snovima u našoj bliskoj budućnosti predviđa nam Codex Alimentarius, u prevodu sa latinskog „knjiga zakona o hrani“ ili skraćeno „kod za hranu“ koju čini veći broj međunarodno priznatih standarda, pravila postupanja, smjernica i drugih preporuka vezanih za hranu, proizvodnju hrane i sigurnost hrane za upotrebu. Ove standarde je razvila i održava ih Komisija Codex Alimentarius, tijelo koje osnovano 1961. godine od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO-Food and Agriculuture Organisation) pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija, prenosi mijovic.net.

Codex je osnovan sa dobrom svrhom, radi zaštite potrošača i kontrole sigurnosti hrane, ali puno toga iz današnje perspektive ukazuje na jednu veliku manipulaciju zbog sticanja moći i profita multinacionalnih kompanija. Za početak, kako bi stekli potpuniju sliku o uzrocima njenog formiranja treba napomenuti da se do 20. stoljeća hrana uglavnom konzumirala tamo gdje se i proizvodila. Tokom prošlog stoljeća pošto je postepeno došlo do ekspanzije transporta, čuvanja i kupnje-prodaje hrane na velikim udaljenostima trebalo je uspostaviti svjetske standarde za sve zemlje. Da bi trgovina bila pravedna i da ne bi bilo ograničenja koja diskvalificiraju slabije proizvođače ustanovljen je ovaj Kodeks.

Za sprovedbu Codexa posebno zadužena Komisija je 1994. godine pokušala uvesti ovaj „zakonik“ u SAD, ali je trgovačkim lancima postalo jasno da će propasti ukoliko se uvede Codex, te su sami lobirali za sprječavanje njegovog uvođenja. Na kraju on u Americi nije uveden. Komisija se zato okrenula Evropi i, prema svim pokazateljima, to će im i uspjeti. Velika Britanija je prihvatila Codex Alimentarius bez obzira na protest više od milion ljudi, a Češka je jedina članica EU koja se još uvijek odupire Codexu.
Zaštita trgovaca:

U susjednoj Hrvatskoj on je prihvaćen od strane vlasti (Hrvatski zavod za norme obavlja poslove informativne središnjice za poslove vezane za Codex Alimentarius), a Bosna i Hercegovina je članica Komisije Codex Alimentarius od 22. oktobra 2007.

Pod svojim krilom Codex ima više od 20 državnih komisija koje rade na tome da definiraju standarde i smjernice, čijom se primjenom na međunarodnom nivou kontroliraju proizvodnja i sigurnost hrane. Još jedan njezin cilj je rješavanje problema povezanih sa genetski modificiranom hranom i biotehnologijom.

Na žalost, vremenom je ova organizacija pala pod utjecaj velikih farmaceutskih i poljoprivrednih korporacija i proizvođača genetski modificirane hrane. Umjesto da štiti interese potrošača, danas Codex Alimentarius predstavlja interese ogromnih korporacija, poput velike kompanije „Monsanto“, o kojoj smo objavili opširan tekst u jednom od prethodnih izdanja „Spektra“. Naime, mnogima je u međuvremenu postalo jasno da Codex Alimentrius nije zdravstvena komisija, nego komisija za trgovinu, jer su njen prioritet proizvođači, a ne dobrobit i zdravlje potrošača.

Užasni propisi

Pošto su pravila koja nameće Codex razrađena sa ciljem da osiguraju zaradu ogromnih korporacija koje proizvode hranu, jasno je da njihove odredbe za regulaciju poljoprivrede i potpunu kontrolu hrane, od sjemena do konačnog proizvoda, predstavljaju ogromnu opasnost za zdravlje svake osobe na ovom planetu. Uostalom, o kakvom je skupu pravila riječ, te šta bi značila njegova primjena, možemo se uvjeriti kroz letimičan pogled na ono što Codex Alimentarius stavlja kao normu:

1.U skladu sa Codexom, više nije potrebno označavati životinje koje su genetski promijenjene, što je do sada bilo obavezno;

2. Povrće i sjeme će biti izloženo zračenju. Trenutno se to radi samo kod sjemenja i povrća koje mora dugo putovati, kako bi ostalo što duže svježe. Pod Codexom će to biti obavezno za sve životinje;

3. Uvođenjem Codexa sve će životinje, koje se uzgajaju za hranu ili mlijeko, morati dobivati Monsanto hormon rasta i Monsanto antibiotike. Inače, „Monsanto“ je najveći proizvođač genetskih uzgojenih životinja na svijetu;

4. Ljudi će obolijevati zbog konzumiranja genetski uzgojene hrane, pa će zbog ovih problema sa zdravljem „uskočiti“ farmacija, koja će im nuditi pomoć u obliku svojih ljekova. Jer, kako Codex nalaže, gotovo svi prirodni lijekovi će vremenom biti zabranjeni i označeni kao opasni, a biće dozvoljeni samo farmaceutski proizvodi.

Legalni aditivi

Po Codexu, genetski modificirani proizvodi više ne moraju imati oznaku GMO na etiketi, na ambalaži eko-proizvoda ne moraju biti navedeni sastojci ne-organskog porijekla, a prema ovom zakonu eko-uzgajivači smiju podvrgnuti svoje proizvode zračenju. Također, više od 300 različitih aditiva (većinom sintetičkih) odobreni su kao „sigurni“, a među njima su aspartam, BHA, BHT, potassium bromat, tartrazine itd., pri čemu se ne uzima u obzir potencijalan rizik dugoročnog korištenja namirnica sa tim aditivima.

Kada je riječ o procentima pesticida u hrani, Codexom se dopuštaju visoke razine više od 3.275 vrsta pesticida u hrani, uključujući i one za koje se zna da su kancerogeni ili izazivaju poremećuj rada endokrinog sistema (npr. 2,4-D, atrazine, methyl bromide).

Bolna istina

Nakon svega, lako je pretpostaviti da će zaživljavanjem Codex Alimentariusa i potrošači imati sve manje slobode izbora, manje raznolikosti hrane, manje boja i okusa i manje nutritivne vrijednosti voća i povrća na svojim tanjurima. Svim potrošačima bi trebalo biti dostupno svo biljno sjeme, a posebno ono koje je prilagođeno lokalnom uzgoju. Lokalno voće i povrće, naime, tretira se s manje pesticida i gnojiva, zahtijeva manje vode i tako smanjuje zagađenje okoliša.

Ko će imati koristi ako nestanu rijetke i lokalne sorte bilja, i ko će imati koristi od normizacije sjemena, kako vidimo, nije teško pretpostaviti. Samo one grupe koje već posjeduju glavninu tržišta sjemenom.

Po ko zna koji put potvrđuje se jedna bolna istina: cilj velikih multinacionalnih kompanija je kontrola nad cjelokupnom proizvodnjom hrane, a političari iz država koje im to omogućavaju, putem davanja zelenog svjetla Codexu, saučesnici su jednog velikog zločina nad vlastitim narodom.