Koliko para, toliko kulture
Glumci rade honorarno, teatarske kuće prokišnjavaju, budžeta uglavnom nema
“Pozorište se uvijek vraća klasici kada želimo neko vrijeme u kojem imamo mnogo upita, a, čini mi se, bez jasnih odgovora. U njenoj univerzalnosti, u onome što je ona u svojim pričama, temom, idejom nama govorila nekada prepoznajemo i odraz sopstvenoga vremena”, kaže režiser Dino Mustafić
Koliko budžeta, toliko kulture. Kad ga nema, onda je sve na volji pojedinca. Da je volje, ipak, bilo, svjedoče pozorišne premijere širom Bosne i Hercegovine.
Klasik klasikom čini njegova neiscrpna mogućnost interpretacije. A sa njihovim promjenama značenja kroz vrijeme, ali i vrijednosnim konstatama, poigravala su se narodna pozorišta širom Bosne i Hercegovine. Tako su Edip, Hamlet, Ivanov, Heda Gabler, Gospođica, Hasanaginica iznova komunicirali sa publikom o vlastitim ali i našim opsesijama, dilemama, strahovima.
“Pozorište se uvijek vraća klasici kada želimo neko vrijeme u kojem imamo mnogo upita, a, čini mi se, bez jasnih odgovora. U njenoj univerzalnosti, u onome što je ona u svojim pričama, temom, idejom nama govorila nekada prepoznajemo i odraz sopstvenoga vremena”, kaže režiser Dino Mustafić za FTV.
Obilježeno je trideset godina Sarajevskog ratnog teatra, čija je kultna predstava Ay, Carmela dobila i fizičku artikulaciju stalnom izložbom u Historijskom muzeju BiH. SARTR je i ove godine zadržao poetiku eksperimentalnosti, a s time se poigravala i predstava male scene Stolaboratorija – Umjetnik u gladovanju, Alena Šimića i dramatuga Benjamina Hasića. Ovaj autorski dvojac je i predstavom Kuća Bosanskog narodnog pozorišta Zenica ostvario zapažena uspjehe i kod kritike i kod publike.
“Razlog zašto su toliko uspješne, ako mogu koristiti tu riječ u kontekstu teatra, mislim da je upravo način na koji komuniciraju s publikom. Jedna je, govorim o umjetniku, beskompromisna i veoma iskrena i veoma direktna, uslovno rečeno – lična. Druga na jedan malo stilizovan način govori o onom sto bismo nazvali floskulom aktuelnih problema, naše svakodnevne priče”, ističe Šimić.
Na poetiku intimnog oslanjaju se i, bh. sceni često nedostajući, autorski tekstovi. Pa su Što na podu spavaš – Darka Cvijetića, Noć s Aleksom – Marka Tomaša, Ugasimo svjetlo – Lejle Kalamujić i Zbogom, Kalifornijo – Emine Kovačević na sceni otjelovljeni tekstovi komunicirali o pitanjima odnosa spram tradicije, seksualnosti, tabu teme rata, lokal-patriotizma.
“Bilo bi lijepo kada bi postojalo malo više podsticaja za dramske pisce, ali kako nam je – tako nam je. Mi smo tu da pokušamo stvari pomjeriti nabolje i sva sreća je da postoje pozorišne kuće i pozorišni profesionalci, poput moje rediteljice Lajle Kaikčija, koji su spremni dočekati i podržati tekstove mladih autora i postaviti ih na scenu”, kaže Emina Kovačević, autorica teksta Zbogom, Kalifornijo!.
Odigrana je i prva premijera Pozorišne scene Krajina i osnovano novo pozorište – Moje pozorište. To je sve bilo, ali biti mora više. Sadržaj ovog presjeka treba staviti u okvire kriterija zemalja sa razvijenom kulturnom scenom i shvatiti gdje smo. Shvatiti da mladi glumci kojima se država ponosi još rade honorarno, da teatarske kuće prokišnjavaju, da budžeta uglavnom nema. A kad ga i ima, kod pojedinih, pak, volje nema. Pa odjekuje ono – samo nek se igra, a zna se da igra ovisi o igračima.
