Božić u Srebrenici, “kolijevci” katoličanstva na ovim prostorima: “Život bez nade bio bi jako težak”

Vjernici župe Srca Isusova, koja obuhvata područja opština Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Milići i Zvornik. prvi put su, nakon dugogodišnje pauze, misu ponoćku održali 2016. godine. I ovaj put se na ponoćki u kapeli sv. Marije u Srebrenici, koju je predvodio župnik fra Franjo Ninić, okupila nekolicina tamošnjih vjernika, piše Deutsche Welle.

„Naša zajednica obuhvata pet općina srednjeg Podrinja gdje živi negdje osamdesetak katoličkih vjernika. Na naše svete mise redovno dolazi tridesetak vrlo aktivnih vjernika i oni su i večeras došli da zajedno slavimo Božić”, kaže fra Franjo.

Na pitanje kako uopšte gleda na položaj danas malobrojne katoličke zajednice u Srebrenici, koja se pak smatra „kolijevkom” katoličanastva na ovim prostorima i po kojoj katolička provincija nosi ime Bosna Srebrena i na to što i pored brojnih inicijativa ni jedna ulica ili trg svojim imenom ne podsjeća na to, fra Franjo Ninić kaže:

„Smatram da su ovdje lokalna vlast pa i svi ljudi Srebrenice prihvatili franjevce kao integralni dio svoga života. To što nema Franjevačke ulice nije neki poseban problem. Meni je važno da postoji taj franjevački duh ovdje u Srebrenici”.

„Misija franjevaca u izvornom smislu je dijalog”

Na prijemu prije mise prisustvovali su predstavnici lokalne vlasti kao i predstavnici Pravoslavne crkve i Medžlisa Islamske zajednice. Novinari DW-a pitaju fra Franju kako gleda na suživot i dijalog među vjerskim zajednicama u Srebrenici?

„Misija franjevaca u izvornom smislu je dijalog, tako da ćemo mi koliko god je to do nas nastojati da živimo taj `Franjin duh` sijanja pomirenja među ljudima. Katolička zajednica je ovdje mala, rubna. Smatram da imamo dobru komunikaciju, pravoslavni jerej Aleksandar, ja i glavni imam ef. Damir Peštalić. Nadam se da će tako i nastaviti i da će nas to dovesti, općenito i do bolje komunikacije među ljudima u samoj Srebrenici.”

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice u Srebrenici Damir-efendija Peštalić na pitanje o suživotu u Srebrenici, odgovara:

„Mi smo možda za primjer u Evropi da unatoč svemu što se desi narodima, a u Srebrenici se desilo najveće zlo koje se može dogoditi ljudima, da se može ostvariti komunikacija. Mi smo na tom putu dali veliki doprinos, mnogo energije smo na to potrošili i drago mi je što su međuljudski odnosi u Srebrenici na jednom visokom nivou i to treba da bude ponos svima nama”, kaže efendija Peštalić.

On pak ističe da međuvjerski dijalog može biti daleko bolji: „U zadnje vrijeme nema ga između vjerskih lidera na tom nekom zvaničnom nivou, osim ovako kada su blagdani. Važno je da među običnim ljudima, vjernicima različitih vjera, ima dijaloga, ima susreta, druženja i ima jako dobrih prijateljstava. Ja, kao glavni imam, imam puno prijatelja Srba sa kojima provodim vrijeme. Naravno to može biti još mnogo bolje”, kaže Peštalić.

„Život bez nade bio bi jako težak”

Najstarija vjernica u Župi Srca Isusova, 89-godišnja Ljubica Lončarević iz Bratunca, smatra da ovdašnjim vjernicima „život donosi i dobro i loše, možde više lošeg nego dobra. Kada bi čovjek živio bez nade, to bi bio jako težak život”, kaže ona.

„Iza Drugog svjetskog rata bilo je jako teško, nova država i rekoše nema Boga, nema crkve, nema ničega, svega se morate odreći. Ja sam radila na takvom mjestu gdje sam to morala poštovati bez obzira šta ja osjećala i šta željela. Sada je ipak kakva-takva demokratija, mada se ljudi mnogo žale i uvijek su nezadovoljni ali to donosi i mnogo novog naprednijeg. Iako je svijest ljudi zaostala a tehnika mnogo napredovala, nikad se nije bolje živjelo nego sada. Samo daj Bože da ne bude rata, da ostane mir, jer rat nikome, ništa dobrog, nikada nije donio. Isus nam je dao nadu da možemo lakše živjeti”, kaže Ljubica.

Ivan Milas, rodom iz Splita, u Srebrenicu je došao prije 42 godina. Oženio se Srpkinjom, penziju zaradio kao prosvjetni radnik, a o vremenu i životu prije rata i danas, kaže:

„Kada sam došao ovdje da radim nisam ni znao da u Srebrenici ima katolika, to sam tek kasnije saznao. Tada su bili dobri odnosi među ljudima. Danas mislim da se ti odnosi poboljšavaju po svim osnovama suživota, tolerancije i poštovanja. Naša katolička zajednica u Srebrenici u odnosu na prijeratni period ima znatno više aktivnosti. Obilježavamo sve blagdane. Imamo stalno subotom ili nedjeljom misu, okupljamo se i živimo kao jedna skladna porodica.”

Naslijeđe Franje Asiškog

Franjevci ili Red male braće, crkveni je red koji je u Italiji osnovao Sv. Franjo Asiški 1209. godine. Prvi fratri franjevci su u Bosnu došli krajem 13. vijeka, tačnije 1291. godine i u Srebrenici su izgradili svoj prvi samostan i crkvu sv. Marije. Franjevačka provincija Bosna Srebrena dobila je tako naziv po Srebrenici, gdje joj je i bilo prvo sjedište. Osim što je kolijevka svih katoličkih provincija u regiji, to je i jedina od ustanova bosanske srednjovjekovne države koja je opstala sve do današnjih dana. U početku su pripadnici franjevačkoga reda bili uglavnom stranci (Nijemci, Mađari, Italijani), ali ubrzo je, zbog zahtjeva domaćeg plemstva, prevladalo domaće sveštenstvo.

Franjevci su ovdje boravili više od 300 godina, da bi samostan i crkvu u Bečkom ratu 1688. godine zapalile Osmanlije. Franjevci su otišli, a tokom godina ostaci crkve i samostana su se urušili, izgubio im se svaki trag. Ostaci su slučajno otkrivani kada je jedan mještanin kopao temelje za izgradnju nove kuće. Ostaci crkve konzervirani su 1955. godine i dalja istraživanja se nisu mogla nastaviti jer je na mjestu južnog dijela ruševina crkve sagrađena stambena zgrada.

U spomen na 720 godina od dolaska franjevaca u Srebrenicu, 1991. godine na dijelu temelja samostana i crkve sagrađena je kapela sv. Marije koja je opstala i tokom poslednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Zanimljivo je da je do povratka prvih katolika u Srebrenicu, dvijehiljadite, ključeve kapele čuvao Izet Imamović, Bošnjak koji je preminuo prije nekoliko godina. Prva misa je u kapeli održana je 2002. godine.

Ono što bi mogla biti poruka sa mise ponoćke u Srebrenici i što je fra Franjo rekao u svojoj propovjedi, glasi:

„Bog nama najprije govori u našim rubnim iskustvima, a to znači, ako je neko bio bolestan, na rubu života i smrti, zna da upravo na tim rubovima Bog nama najviše govori. Srebrenica i Podrinje su rub katoličkog kršćanstva u Bosni i ja smatram da je njegova objava možda najintezivnija baš ovdje.”