Operacije pod svijećama: Kako su bolnice preživjele opsadu Sarajeva
Doktori i medicinsko osoblje sarajevskih bolnica sjećaju se kako su spasili više od 50.000 ljudi tokom najduže opsade u modernoj istoriji, uprkos nestašici energije i sanitetskog materijala.
“Operisali su me na recepciji, jer je operaciona sala bila zauzeta. Radili su sa lokalnom anestezijom, što je bilo u redu sve dok nisu kost dodirnuli. Kada su dotakli kost, bol je bila nepodnošljiva”.
Muamer Sijerčić je bio jedan od desetina hiljada ljudi koji su ranjeni tokom opsade Sarajeva koja je trajala 1.425 dana, kada su stanovnici glavnog grada Bosne i Hercegovine bili podvrgnuti troipogodišnjoj kampanji granatiranja i snajperske vatre od strane srpskih snaga.
Kao i mnogi drugi, i on svoj oporavak duguje doktorima i medicinskom osoblju koji su tokom sukoba 1992–1995. radili danonoćno u tri bolnice u Sarajevu bez struje, hrane, vode i osnovnih namirnica.
Samo u opštoj bolnici “Abdulah Nakaš” doktori i medicinsko osoblje su tokom tog perioda izveli 13.000 hitnih medicinskih intervencija. Bivša lokalna ambulanta na Dobrinji bila je pretvorena u bolnicu, a operacije su se obavljale u Kliničkom centru Koševo.
Iako su se bojali za život svojih porodica, doktori ponekad nisu odlazili kući danima. Umjesto toga, oni su provodili svoje vrijeme spašavajući živote svojih zemljaka.
Jusuf Hadžir, doktor sa klinike na Dobrinji, sjeća se kako su prve operacije na ovoj klinici, nakon početka rata, izvedene uz svijeće pomoću stomatoloških instrumenata, jer nije bilo kirurških.
“Nekoliko doktora, medicinskih sestara i tehničara – mislim sedam ili osam ljudi – držali su svijeće dok sam ja zaustavljao krvarenje svojim rukama. Samo sam pokušavao spasiti živote”, rekao je Hadžir.
Sadeta Dervišević, medicinska sestra iz bolnice na Dobrinji, rekla je da su ponekad amputacije vršene bez anestezije.
“Sjećam se pacijenta koji je izgubio prst i uho. Prst smo uklonili tupim skalpelom, jer ga nismo mogli odsjeći drugim. Odsijecanje uha bez anestezije bilo je nezamislivo… [ali] uradili smo to bez nje”, rekla je Dervišević.
Dunja Galineo-Kajević je bila jedna od osmoro djece ranjene granatom koju su 4. septembra 1992. godine ispalile snage bosanskih Srba u blizini njene zgrade na Dobrinji.
Nakon što joj je pružena prva pomoć, ona je prebačena u bolnicu Koševo zbog povreda na kičmi. Vožnja od Dobrinje do Koševa bila je rizična, jer se prolazilo, kako su je zvali, “Alejom snajpera”, sarajevskim glavnim bulevarom koji je redovno bio meta snajperista snaga bosanskih Srba.
Gelineo-Kajević kaže da sve što joj je bilo potrebno znati o njenom stanju, vidjela je na licima doktora.
“Bila sam iscrpljena, ali sam bila svjesna. Ostavili su nas ispred hitne pomoći, bili su pažljivi”, prisjeća se ona, dodajući da ono što najviše pamti je miris bolnice, koja nije mogla biti očišćena po pravilima, jer u to vrijeme nije bilo dovoljno vode.
Faruk Kulenović, doktor koji je radio na traumatološkoj klinici u Sarajevu, prisjeća se situacija kada je bilo više od 50 pacijenata i kada je sve bilo prekriveno krvlju, što je nekako moralo biti očišćeno prije dolaska narednih žrtava.
U zimu 1993. godine, kada nije bilo struje, operacije su obavljane na temperaturi od minus 19 stepeni, kaže Kulenović.
“Zima 1993. je bila najteža. Budio sam se u hladnom, spavao u hladnom, radio u hladnom”, rekao je on.
Nedostatak vode, električne energije i grijanja bio je najveći problem i za Opću bolnicu, rekao je doktor Šukrija Đozić.
“Napravili smo improvizovanu bateriju koja je napajala svjetla u operaciskoj sali. Noću smo radili uz svijeće”, rekao je Đozić.
Tokom rata, oko 80 posto ozljeda kod ljudi bile su ozljede ekstremiteta, ali kako je vrijeme prolazilo, ponestalo je fiksatora za hitne slučajeve koji su držali zajedno meso i kost kod teško ranjenih osoba.
Doktor Đozić i doktor Raib Salihefendić, zajedno sa inženjerom Enesom Baralićem, napravili su improvizovani fiksator koji se u toku rata koristio u Sarajevu i drugim gradovima.
“Sarafix” fiksatori su se biciklima raznosili po bolnicama širom grada; oni su na kraju osvojili nagradu za inovaciju u Briselu i Ženevi – ali su i sačuvali ekstremitete ljudima u Sarajevu, prisjeća se Đozić.
“Jedna djevojčica od sedam ili osam godina došla je kod mene, bila je zakazana za amputaciju. Bila je stara kao i moja kćerka”, rekao je doktor. “Borio sam se da joj spasim nogu. Stavio sam tri fiksatora na jednu nogu, ali sam uspio da je spasim.
Tokom rata, doktori u Sarajevu su radili u smjenama od 24 sata, ali kada bi se desio masakr, svi su dolazili na posao.
“Ponekad kada su donosili ranjene, gledali smo u cipele ili u jakne da nećemo prepoznati svoju djecu”, kazala je sestra Dervišević.
Pored svih ovih problema s kojima se medicinsko osoblje moralo baviti, nevolja je bila granatiranje snaga bosanskih Srba.
Prema Kulenoviću, Traumatološka klinika u Sarajevu granatirana je 25 puta. Kada bi se našla pod paljbom, doktori su nosili pacijente u podrume da ih zaštite.
Đozić se podsjeća kako je jedan mlađi pacijent ranjen dok je ležao u svom bolničkom krevetu.
“Nešto je udarilo u sobu. Sagnuo sam se, a pacijent je viknuo: Doktore, pogođen sam. Odmah sam uletio u operacijsku salu i spasio ga”, rekao je Đozić.
Više od 5.000 civila ubijeno je tokom opsade Sarajeva, a mnogi drugi su ostali sa trajnim invaliditetom.
Jedan od njih, Sadik Baždarević, prisjeća se kako je ranjen na Mojmilu, brdu iznad grada, i kako su ga odveli u Opću bolnicu.
“Pogodili su me u glavnu arteriju. Moja noga je bila savijena na neprirodan način i počela je plaviti. Doktor Abdulah Nakaš me vidio i rekao da ću sutradan biti prvi za operaciju. Operirali su me, ali nisu mogli očistiti sve… Ne sjećam se puno još”, rekao je Baždarević.
Kada se probudio, saznao je da mu je noga amputirana. “Nakaš mi je rekao da se borio za moj život, a ne za nogu”, rekao je on. Uprkos tome, on kaže da će biti vječno zahvalan što su mu spasili život.
I pored očajnih uslova, bolničko osoblje je činilo sve što je moglo kako bi pacijentima bilo ugodnije. Nakon što je operiran samo sa lokalnom anestezijom, koja mu je data da bi ublažila njegovu bol, Muamer Sijerčić se i dalje sjeća šta mu je medicinska sestra donijela da jede.
“To je bila prava pica sa sirom, šunkom … Gouda ili edamer … Paradajz sos…”, rekao je on.
“Mislim da je to najbolja pica koju sam ikada jeo”.