Odbijaju da se udaju, pa im lica spaljuju kiselinom

U Indiji se godišnje dogodi oko 1.000 napada kiselinom, a moguće je da je brojka i veća. U sjeni Taj Mahala, grupa žrtava odlučila se okupiti i otvoriti svoj kafić. Ali isto tako javno progovoriti o onome što im se dogodilo i upozoriti svijet na stravičnu praksu u njihovoj zemlji.

Na ulazu u kafić dočekat će vas 15-godišnja Dolly.

“Ja sam ovdje najmlađa i najneposlušnija”, s osmijehom govori mlada djevojka čijem je pozivu da uđete u kafić nemoguće odoljeti.

Prije tri godine neko joj je pokušao “obrisati” osmijeh s lica. Iako nije uspio u tome, ne možete ignorirati pogled na oštećeno tkivo na njenom licu.

A sve je počelo kad je dvostruko stariji muškarac iz njenog komšiluka nije želio ostaviti na miru. Počeo je uhoditi 12-godišnju školarku, dobacivati joj svašta i pokušavao ju je dovesti u krevet.

Jednog dana se jednostavno pojavio u njenoj kući dok se igrala s drugom djecom. “Potrčala sam prema svojoj sobi, ali bacio mi je kiselinu u lice. Počelo me peći, pa sam vrištala i derala se.”

Dollyina porodica joj je odmah zapljusnula lice vodom i hitno su je odveli u bolnicu. Zahvaljujući brzoj reakciji ljekara, isprali su joj oči, te joj je očuvan vid.

No Dolly je zauvijek “obilježena” i ima problema s disanjem, jer su joj oštećene nosnice.

Prisjeća se trenutka kad je došla doma iz bolnice i kad se prvi put pogledala u ogledalu.

“Mama mi to nije dopuštala i stalno mi je govorila da sam i dalje prelijepa. Govorila mi je da ću pogledati u ogledalo kasnije. No tad je moja sestra slučajno stavila ogledalo pred mene i ugledala sam svoj odraz. Plakala sam, vrištala i zavijala. Mislila sam da bi bilo bolje da sam umrla.”

Dolly je nakon toga počela odbijati jelo i nije željela napustiti kuću. Instinktivno je željela pokriti lice velom, te ga je počela nositi, a godinu dana nije željela izaći van.

No život joj se u potpunosti promijenio kad je njena porodica saznala za kafić Sheroes u Agri. Ondje je upoznala još jednu preživjelu žrtvu – Soniu, koja joj je promijenila pogled na napad.

“Rekla mi je da ne trebam ja pokriti lice, budući da nisam učinila ništa loše. Osoba koja mi je to učinila je trebala sakriti lice.”

Muškarac koji je počinio taj strašan zločin, nalazi se u zatvoru, a Dolly mu je nedavno poslala pismo kako bi ga obavijestila da joj nije slomio duh.

“Spržio si mi lice, ali ne i želju za životom. Na to ne možeš baciti kiselinu.”

Iako mu je oprostila, priznaje da je to bio težak proces, te se ponekad pitala kako bi se on osjećao da njemu neko učini istu stvar.

Iako danas pleše i pjeva u kafiću, muči je kako to da neki ljudi mogu i pomisliti da bi žrtve napada kiselinom mogle same biti krive za ono što im se dogodilo, jer su odbile udvarače i ženike. Zato smatra da je važno da se ona i druge preživjele žrtve uključe u vanjski svijet, a ne da se odvoje od svega i sakrivaju.

Rad u kafiću joj je povratio samopouzdanje, te je sretna što su roditelji ponosni na nju i što sama zarađuje za život. Nada se da će se jednog dana vratiti u školu i možda postati liječnica.

Rani je najnovija pridošlica u kafiću. Ona ne može plesati i pjevati kao Dolly, jer ima puno ozbiljnije povrede. Umjesto toga, ona sjedi u dvorištu kafića i uživa u pogledu.

Njena muka je počela kad ju je počeo “ganjati” muškarac koji se želio oženiti s njom.

Danas ima 20 godina, ali kad je bila tinejdžerka njena je majka zainteresiranom muškarcu rekla da pričeka nekoliko godina dok joj kći ne završi školovanje. On tu vijest nije prihvatio tek tako.

“Jedan dan mi je prišao na ulici i pokušao me napastvovati. Ošamarila sam ga. To ga je jako naljutilo, pa me nekoliko dana poslije napao s kiselinom.”

Njene povrede su bile toliko teške da nije mogla ni hodati. Kiselina može oštetiti živce i mišiće kao i kožu, a ljekari u njenom rodnom gradu nisu bili dovoljno dobro opremljeni kako bi je liječili na odgovarajući, najbolji mogući način.

Čak i nakon što je prebačena u veću bolnicu, njene opekotine nisu isprane s vodom te je dane provela s istim zavojima na očima. Nakon nekoliko dana su je napokon poslali na odjel intenzivne skrbi na kojem je provela devet mjeseci.

Tokom tog vremena jako je smršala, pa se porodica toliko zabrinula da su tražili otpust iz bolnice, unatoč protivljenju ljekara. Sljedeće četiri godine je provela kod kuće u krevetu, pri čemu nije dobila nikakvu ljekarsku pomoć i oslijepila je na oba oka. Jedini posjetitelj joj je bila prijateljica iz djetinjstva.

Srećom, u jednom trenutku je intervenirao neznanac koji je osigurao Rani bolju skrb u stacionaru, gdje joj je omogućena fizikalna terapije te je ponovno učila hodati.

Ranijeva priča je uznemirujuća iz više razloga. Neki članovi porodice su je krivili za to što joj se dogodilo, jer su smatrali da je trebala pristati na brak, bez obzira što je njoj bilo bitnije školovanje.

Tu je i nevjerovatna činjenica da njen napadač još uvijek slobodno hoda ulicama, a Rani je čula da se oženio, ima obitelj i siguran posao. On ima sve što želi, dok su Ranijevi snovi da se pridruži policiji nepovratno uništeni. Isto tako, smatra da nije dobila dovoljnu podršku za zatvaranje njenog napadača.

“Želim da bude kažnjen. Želim da se ponovno otvori moj slučaj. Želim da doživotno pati zbog onoga što mi je učinio”, kaže djevojka kojoj je dolazak u Agru nakon tolikih godina provedenih u krevetu promijenio život.

“Sad imam osjećaj da imam snagu i moć činiti razne stvari – snagu i podršku koju nisam primila od porodice. Želim više učiti, a boravak ovdje me naveo da povjerujem da to i mogu. Samim dolaskom ovdje sam dobila puno hrabrosti.”

Prikrivene žrtve

Kiselina je izuzetno jeftina u Indiji i košta manje od mlijeka, te se može kupiti bilo gdje. Često se koristi u domaćinstvima kao proizvod za čišćenje umivaonika i zahoda, ali i u brojnim industrijama, od tekstilne do proizvodnje nakita.

2014. godine nacionalni kriminalistički zapisi su zabilježili 309 napada kiselinama, no stručnjaci vjeruju da je brojka puno viša, te da godišnje ima oko 1000 napada, tj. tri dnevno.

Mnogi ozbiljniji slučajevi su zabilježeni jer žrtve trebaju liječničku skrb, ali mnogi nikad ne prijave što im se dogodilo iz straha od odmazde ili zato što žrtvina porodica smatra da je ona sama kriva za sudbinu koja ju je snašla.

U udaljenijim mjestima, smrtni slučajevi često uopće nisu zabilježeni, te se navede da je riječ o samoubistvu ili da je žrtva poginula u požaru.

Žrtve su gotovo sve odreda mlade žene i to obično zato što su odbile prosca ili su “iživcirale” nasilnog supruga ili oca.

To je posebno stravičan oblik nasilja, jer žrtve ostaju unakažene za cijeli život, te ih počinitelj na taj način liši mogućeg pronalska ljubavi u budućnosti, a žrtve ostaju ograničene na druženje u uskom krugu porodice ili prijatelja samo zbog toga kako izgledaju, piše BBC.