Predsjednikov šljivik: Kako Milorad Dodik zamišlja slobodu i državu

Milorad Dodik je nedavno, tek tako i iz čista hira, odbio agreman njemačkog ambasadora. To je uznemirilo diplomatski svijet, jer slični skandali se dešavaju samo u danima najvećih kriza, kada su odnosi između država toliko narušeni da njihovi predstavnici više nisu dobrodošli na tim teritorijama. Takvim incidentima obično prethodi niz sastanaka i pokušaja uspostavljanja civilizovanog dijaloga.

U Dodikovom slučaju toga nije bilo, on je to uradio bez ikakve najave i vidljivog povoda, zato što mu se tako hoće i zato što to može, piše Selvedin Avdić za Žurnal.

Bezrazložno i nepromišljeno poniziti jednu veliku zemlju pokušavajući spriječiti ono što ne može spriječiti je nezabilježena diplomatska glupost i iracionalni bezobrazluk koji bi ga mogao i morao zasluženo skupo koštati – Dodikov potez komentarisao je diplomata Slobodan Šoja.

SIROVINA NA DVORU

Nije to prvi put da se Dodik poigrava sa velikim svjetskim silama, da ponižava iskusne diplomate i ismijava ustaljene međudržavne protokole. Moglo bi to biti i simpatično, jer liči na komične šablone u kojima neka sirovina dođe na dvor i šegači se sa uštogljenim dvorjanima. Ali, njegove kabadahijske bravure nisu nimalo smiješne, uglavnom zbog toga što njihove posljedice mi trpimo. Jer, za sada, nikakve prijetnje niti izrečene sankcije Dodika ne dotiču.

Na nedavnom skupu u Stričićima rekao je da će se ponovo kandidovati, bez obzira što to, kako tvrdi, stalno osporavaju zemlje Zapada.

“Pokušavaju sankcionisanjem, osporavanjem, podmetanjem, ali i nekada bombardovanjem osiromašenim uranijumom da to spriječe. Naravno da to neće moći…”

Milorad Dodik kao da je komunikacijske vještine učio u jeku rata, kroz švercerske pregovore na pograničnim benzinskim pumpama, gdje pobjeđuje beskrupulozniji i jači, a sve odluke donose se brzo, na osnovu instinkta. Čini se da mu je taj nauk presudno odredio svjetonazor, jer on vjeruje samo u sirovu snagu.

ULIČNA RASVJETA

Čitavu dosadašnju karijeru izgradio je izbjegavajući zakone i krećući se u sivoj zoni ekonomije. Zbog toga on nimalo nije zainteresovan za ulazak u Evropsku uniju, tamošnji zakoni, ekonomske mjere i carinski propisi gušili bi ga kao uštirkan okovratnik.

Tako nešto mu najmanje treba, to bi mu potpuno ugrozilo privatni feud, u kojem je napravio vlastite krugove moći, gdje je najjači unutrašnji, porodični prsten, ojačan kumovskim i dužničkim vezama.

Nakon posljednje posjete Briselu (kada je rasistički komentarisao da su predstavnici RS doputovali avionom, a ostali kao čerga), demonstrirao je na koji način procjenjuje međunarodne odnose. U Brisel je otišao da bi, uz pomoć međunarodnih predstavnika, uspostavio dijalog za izlaz Bosne i Hercegovine iz decenijske krize. Vratio se sa samo jednom opaskom.

Uočio je da oko hotela u kojem je smješten ne radi ulična rasvjeta, što je odmah protumačio kao propast tamošnje ekonomije i to radosno saopštio na prvoj konferenciji za štampu po povratku. Ništa drugo nije vidio niti čuo, a i to malo protumačio je onako kako mu odgovara.

SLOBODA I DRŽAVA

Na istom onom skupu na Mahnjači izjavio je da će se ponovo kandidovati da bi narodu ponudio ideju slobode i države. Za tu izjavu dobio je solidan aplauz iako nije preciznije obrazložio svoju ideju.

To je učinio nešto ranije, na samitu u Sankt Petersburgu. Prema njegovom mišljenju, za sve krize u svijetu kriva je slobodna volja pojedinca. Zbog toga, razvijao je dalje teoriju, planetu mogu spasiti samo snažni lideri – predsjednici Rusije, Kine i Turske.

Radi se o političarima koji ili preziru individualne slobode ili imaju vrlo selektivan pogled na ljudska prava. Neki od tih predsjednika vrlo blagonaklono gledaju na iskorjenjivanje manjina i kažnjavanje aktivista za ljudska prava, u nekim od Dodikovih najdražih režima verbalni delikt vodi u tamnice, pravosuđe je pod presudnim uticajem vlasti, a neki od njih očiglednu, brutalnu, agresiju prikazuju kao borbu protiv fašizma. Jeziv je to govor, ali u Sankt Petersbrugu je dobio aplauz, između ostalih i od talibanske delegacije.

ŠLJIVIK KAO DRŽAVA

Još jedan detalj dobro ilustruje kako izgleda država koju Dodik nudi u predizbornim govorima. Nedavno se u javnosti pojavila viber poruka laktaškog SNSD aktiviste, u kojoj se pozivaju članovi stranke na branje šljiva u Dodikovom voćnjaku. Zanteresovanim su obezbjeđeni prevoz i hrana, a biće plaćeni deset feninga po ubranom kilogramu voća. Ako to nije dovoljno privlačno, aktivista kaže da će nakon radnog dana biti organizovano i druženje s predsjednikom.

Bizarna je to vijest, nekako mi je pretjerano zvučalo da se članovi stranke regrutuju za berbu voća, da dobrovoljno pristaju biti kmetovi koji nadničare na posjedu gospodara, pa sam čak posumnjao da je lažna. Ali, vrlo brzo njenu istinitost potvrdila je dobro upućena osoba – Dodikova kćerka Gorica, ugostiteljka i twitter aktivistica. Njoj ništa u toj vijesti nije čudno, požurila je da reaguje na mizernu nadnicu od deset feninga. Ona kaže da “radnici” (zanimljivo je da članove SNSD-a naziva radnicima, očito je od oca naučila da je to jedno te isto) na porodičnom imanju dnevno uberu čak 750 kilograma šljiva, pa ekonomske analitičare poziva da izračunaju koliko svaki od njih može zaraditi na kraju dana.

JAČI SMO OD SUDBINE

Dakle, sve je istina. Sitne radilice iz stranke okupiće se u predsjednikovom voćnjaku, on će im za svaki ubrani kilogram u dlan udijeliti deset feninga, a na kraju dana će svi zajedno zapjevati “ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”. Šljive će onda otići u destilerije porodice Dodik, pa pod brendom “Djedova rakija” biti distribuirane u restorane koji su također u porodičnom vlasništvu. U te restorane dolaziće nešto bolje stojeći članovi stranke, koji će se tu oblokavati i na kraju derneka zapjevati “ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine”. Sve ostaje u krugu stranke – sitni kmetovi grbače uz nadu da će tako zaslužiti vlastelinovu milost i napredovati u stranačkoj hijerarhiji, bar do tog stadija da se mogu pridružiti društvu iz restorana, a funkcioneri srednjeg nivoa se oblokavaju gazdinom rakijom i nadaju da će im udijeliti kakav mali “voćnjak” da s njim upravljaju u vlastelinovo ime. Cijelo vrijeme harmonikaš svira istu pjesmu, a novac ostaje tamo gdje je već navikao da bude – u džepovima porodice Dodik.

To je Dodikova ideja države – feudalni posjed, gdje stranačka infrastruktura služi za prikupljanje harača iz kojeg najveći dio uzimaju uski porodični krugovi. Što se tiče slobode, on pod tim pojmom podrazumjeva slijepu odanost gospodaru, zahvalnost za najmizerniju nadnicu.

S takvim vlastelinskim strukturama imaju posla svjetske diplomate. Sada je besmisleno pozivanje na diplomatske protokole i uljuđene razgovore, društvo je suviše razulareno da bi obraćalo pažnju na kućni red. Nema tu više nikakve geostrategije, postoji samo strah od jačega i prezir prema slabijem. Diplomatski skandali nisu incident nego logična posljedica.