Promovisan roman Fajke Kadrića “Šta su meni ptice”

U sklopu manifestacije “Dani genocida u Srebrenici” sinoć je u Bosanskom kulturnom centru Tuzlanskog kantona organizovana promocija romana Fajke Kadrića “Šta su meni ptice”.

O romanu su, pred velikim brojem zainteresiranih posjetitelja, govorili promotori prof. dr. Mirsad Kunić, profesor na Univerzitetu u Tuzli i Mirzet Hamzić, profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, ističući da se radi o jednom od najboljih književnih djela koja tretiraju ratnu tematiku u Bosni i Hercegovini.

Autor romana Fajko Kadrić kao specifičnost ovog romana navodi ratnu priču iz njenog naličja, ispričanu s druge strane, za razliku od memoarske proze koja je zastupljena u velikom broju knjiga koje donose ratne priče iz Podrinja.

– Fokus knjige je na ljudima koji nam pričaju priču između dvije ratne linije, o okupiranom prostoru koji je postao prazan i bez ljudi i odatle dolaze slike koje su dominantne u tom romanu. Pisati takvu priču je bilo jako izazovno jer se radi o živom kazivaču. Morao sam da ispunim i njegova očekivanja, očekivanja drugih živih likova i na kraju ono što sam ja želio prikazati u toj priči. Trebalo je mnogo truda da se to na kraju pretvori u roman, za koju su neki rekli i da je najbolje književno djelo o ratu napisano u Bosni i Hercegovini – rekao je Fajko Kadrić, kojem je ovo treći napisani roman.

Kazivač Ekrem Redžić, ratni kurir na relaciji Kladanj-Cerska, prije nekoliko godina svoja sjećanja iz ratnog perioda zapisao je u svesku, tek da ono što je doživio ostane zapisano. Ti zapisi su došli do pisca Fajke Kadrića i javnosti postali dostupni kroz roman “Šta su meni ptice”.

– Zadnjih nekoliko godina sam pričitao mnogo knjiga i pogledao mnogo dokumentarnih filmova koje govore o ratnim zbivanjima u Podrinju i nigdje nisam našao ni jedan zapis o Besimu, Ahmi i Čeliku, herojima koji su više desetina puta išli iz Kladnja do Cerske, mnogo više od mene. Tada sam odlučio da dam svoj doprinos da se njihova uloga ne zaboravi. Motiv sam našao i u jednoj reakciji sina koji nije povjerovao u neke stvari koje sam pričao. Pisao sam, onako slobodnim rukopisom tri godine. Na nagovor nekoliko prijatelja i uz pomoć Fajke Kadrića, koji je prvobitno trebao rukopis pretvoriti u nešto za uži krug ljudi, te moje priče sam odlučio podijeliti i sa drugim ljudima – rekao je Ekrem Redžić.

Dodao je da je na taj način ispunio svoj cilj, a to je da od zaborava spasi hrabre ratne kurire.