Bibliotekarka Sanela Kaikčija ljubav prema knjigama prenosi djeci, odjevena u kostim vile

Bibliotekarka u Gradskoj biblioteci Olovo Sanela Kaikčija osmislila je specifičan način za rad sa djecom, a odjevena u kostim vile stigla je i do područnih škola toga grada sve u namjeri da kod njih potakne ljubav za knjigu i čitanje.

– Gledajući kompletnu situaciju i naš obrazovni sistem također, ja sam odlučila na svoj način unijeti malo promjene i djeci motivacije. Prvu igraonicu imala je Dječija biblioteka Vlatko Foht, čiji je glavni zadatak bio da se naravno pomaže rad biblioteka i da se stimulišu djeca, ali i da se otkrivaju i podržavaju njihovi talenti – naglasila je u razgovoru za Fenu.

Kako ističe Kaikčija, biblioteke su oduvijek imale važnu ulogu u prosvjećivanju, u obrazovanju.

– Ne želim da se to zapostavi, a nikako zaboravi, jer su biblioteke mjesto susreta, izvor nauke i znanja. Opća uloga biblioteka jeste obrazovanje, informisanje, samostalna nadogradnja, dakle individualni razvoj. A unutar svake zajednice biblioteka treba da bude centar za učenje – naglasila je.

Obzirom da u Olovu djeluju i područne škole, udaljene od biblioteke, bibliotekarka Kaikčija željela je i toj djeci priuštiti zabavno učenje, posjetila ih je, donijela knjige i čitala im priče.

– Kostim vile sam napravila, zajedno sa sestrom, u nadi da će djeci tako biti zanimljivije slušati priče i to što sam došla da im kažem. Očekivanja su bila veća nego što sam mislila. Nisam znala da će moja ideja tako odjeknuti, da će oduševiti i odrasle – ističe.

Za Kaikčiju su inspiracija upravo djeca, mnogo radi sa njima. Ali treba sa njima i znati. Svjesna je da nije lako niti jednostavno podstaći ih na čitanje.

– Ali sama sam birala tu plemenitu misiju i moram se truditi, pridobiti poštovanje, povjerenje i pažnju djece. Samo tako će i oni zavoljeti čitati, zavoljeti ustanovu kulture, kakva je biblioteka i radnici u njoj. Radionice tog tipa zahtijevaju poznavanje niz općih pedagoških, psiholoških, metodičkih znanja i vještina. I samo kreiranje sadržaja radionica ozbiljna je zadaća, uključuje više komponenti – kazala je.

Pozitivne reakcije, posebno djece jer su najiskrenija, u toj bibliotekarki probude dodatnu snagu i volju da bude još bolja. To djeca zaslužuju, znaju da cijene i zahvalna su.

– Kad sam vidjela koliko to njima znači, meni nije teško raditi, i mimo radnog vremena. Posjeta Vile predškolcima odjeknula je mnogo našim malim gradom, iznenađena sam ali i zahvalna da je neko primijetio trud, zalaganje, originalnost i pozitivnu priču. Predivno je vidjeti da nekome značite, da ste uzrok promjena na bolje – kazala je.

Ističući iskustva iz rada sa djecom Kaikčija navodi čest primjer kad joj roditelji dovedu dijete, uz obrazloženje da ne mogu da ga ”skinu” sa mobitela.

– Pitaju me šta sam to uradila, pa oni sad traže da idu u biblioteku. Ja samo prenosim djeci svoju ljubav prema knjigama i nauci. Kad jedno dijete, od njih deset na našoj radionici, zavoli knjigu i krene da čita, da istražuje, meni je to veliki uspjeh. I tako korak po korak, pa evo skoro da nema nijedno dijete bez članske kartice za biblioteku. Za malu sredinu, kao što je Olovo, to je ohrabrujuće – naglasila je.

U razgovoru za Fenu bibliotekarke Kaikčija istaknula je i to da društvo, ako želi biti odgovorno i prosperitetno, mora više pažnje posvetiti kako javnim tako i školskim bibliotekama.

– Ja sam tu da dam uvid u svijet čitanja. Tu smo da zajedno otkrivamo raznolikost sadržaja, služeći se raznom literaturom. Nije jednostavno niti lako, u današnjem vremenu, ali evo smjelo tvrdim da sam danas bolja nego jučer, a ako želim da se biblioteka i čitanje zavoli, sutra moram biti bolja nego što sam danas – poručila je. Cilj podsticanja djece na čitanje jeste, kako je kazala, da ih se uvede u taj svijet pažljivo i bez prisile radeći i djelujući tako da zavole čitanje i u tome uživaju cijeli život, jer tom sposobnošću će se uvijek koristiti u razne svrhe.

– Ja od čitanja pravim avanturu i to se djeci baš sviđa, a i ja u tome uživam – naglasila je.

Prisjetila se Sanela Kaikčija i svog djetinjstva i kazala da ‘biblioteku i knjige voli još od najranijeg doba’. Kad je trebalo vježbati matematiku, za kontrolni rad u školi, ona bi obično pisala pjesme. Knjige su njena ljubav, njena druga porodica. Ideja joj ne manjka, ima ih toliko da ne zna koju bi prije realizovala.