Kako funkcionišu ruski filtracijski logori: “Daleki istok Rusije vas čeka”

Zbog stalnog granatiranja od strane ruske vojske hiljade ljudi u opkoljenom Mariuopolju se od početka rata kriju u podrumima. Prema informacijama iz Kijeva 95 posto grada je uništeno. DW je uspio kontaktirati troje stanovnika Mariupolja koji se međusobno ne poznaju i koji su uspjeli napustiti grad u Donbasu. Sve troje su morali proći takozvane filtracijske logore koje je organizirala ruska vojska – logore u kojima se ideološki provjeravaju prije deportacije u Rusku Federaciju.

Sovjetski Savez je prvi put takve logore formirao u Drugom svjetskom ratu kako bi ušao u trag osumnjičenim “izdajnicima” među vojnicima povratnicima. Savjetnik gradonačelnika Mariupolja Petro Andrjuščenko rekao je ukrajinskom radiju da sada u gradu postoje četiri takva logora. Imena sugovornika DW-a promijenjena su iz sigurnosnih razloga.

“Pišite što vam se kaže i ne postavljajte pitanja”

31-godišnji Dmitrij je 21. marta sa suprugom i bebom napustio Mariupolj.

“Prvih dana rata je prekinuta telefonska mreža i nismo imali više informacija. Od 8. marta smo sjedili u podrumu, a oko 15. marta su se u našoj kući pojavili neprijateljski vojnici. Rekli su da je moguća evakuacija u tzv. “Narodnu Republiku Donjeck”. Ali ta evakuacija je bila prilično neobična: ljudi su pobjegli pod vatrom, nastao je potpuni haos. Na kraju smo išli oko osam kilometara do kontrolne tačke i nakon četiri sata konačno smo prošli kontrolu. Svi muškarci su morali osloboditi gornji dio tijela. Provjeravani su dokumenti i stvari koje su nosili.

Zatim su nas autobusom odvezli u školu u Novoazovsku. Tri dana nakon toga trebalo je da nas odvezu negdje na filtraciju, pa u Rusiju, što definitivno nismo htjeli.

Dvije sedmice kasnije od prijatelja smo doznali da u selu Bezimjanoje postoji mogućnost da sami obavimo inspekciju koja se odvijala u tri faze. U prvom šatoru jedan vojnik me zamolio da se skinem do gaća. Tražio je tetovaže i oružje. Onda mi je uzeo telefon i provjerio sve kontakte i fotografije. Pitao je: ‘Gdje ste živjeli i radili? Poznajete li nekoga iz bataljona Azov? Šta mislite o politici Rusije i Ukrajine?’ U drugom šatoru ponovo su mi uzeli telefon i otiske prstiju. Također su me fotografisali.

Posljednja etapa u trećem šatoru bila je najneugodnija. Jedan vojnik mi je rekao da napišem izjavu na osnovi šablona u kojoj je pisalo da sam upoznat s nekim člankom u ustavu takozvane “Narodne Republike Donjeck”. Kada sam pitao za sadržaj članka, rečeno mi je: “Piši ono što ti se nalaže i ne postavljaj nepotrebna pitanja.” Tada su me pitali o mom poslu i odnosu prema Rusiji i imam li poznanstva u ukrajinskoj vojsci. Svoje odgovore sam zapisao u izjavi.

Sve je proteklo glatko, možda zato što sam odgovorio ‘tačno’. Zato što sam čuo vriske i uvrede na račun muškaraca koji su pitali zašto je Rusija izvršila invaziju, uništila njihove domove i njihove živote. Konačno sam dobio komad papira koji potvrđuje završenu filtraciju. To mi je omogućilo da ostanem na teritoriju takozvane “Narodne Republike Donjeck” i uđem u Rusiju.

Nakon toga smo iz Donjecka preko Rusije otišli u Poljsku. Na ruskoj granici sam vidio brošure s natpisom: “Daleki istok Rusije vas čeka.” Čuo sam od ljudi da svako ko prihvati ponudu dobije 10.000 rubalja (oko 300 eura) i nekakav posao. Sada smo u Poljskoj i želimo ići prijateljima u Austriju.”

“Jako sam se bojala da mi neće dozvoliti da napustim zemlju”

TV novinarka Anna je 24. marta sa suprugom i djetetom napustila Mariupolj

“Nakon nekoliko dana provedenih u podrumu, 24. marta smo odlučili tražiti način kako da pobjegnemo. Sreli smo vojnika s bijelom trakom koji je rekao gdje je evakuacijsko mjesto. Odatle nas je autobus odvezao u Volodarsk i dalje u Donjeck, gdje smo se smjestili u školu. Moj muž se morao skinuti, tražene su tetovaže i oružje, morao je reći gdje radi i je li protiv Rusije.

Pitali su me ima li direktor televizije u kojoj sam radila proukrajinske stavove i je li nas tjerao da loše izvještavamo o Rusiji. Morala sam navesti brojeve telefona svih kolega s posla, objasniti svoj politički stav, na kojem jeziku sam vodila programe i kojim jezikom govore moji gosti.

Nakon sat vremena vožnje u smjeru ruske granice ponovo nas je zaustavila ista vojska. Izveli su me iz autobusa. Bojala sam se da mi neće dozvoliti da napustim zemlju. Potom su mi postavljali još pitanja o mojim poznanicima i kopirali sve moje kontakte.

Od ruske granice do Taganroga nas je odvezao drugi autobus. Tamo su nam rekli da možemo ići kamo želimo ako imamo smještaj. S obzirom na to da su mom mužu hitno potrebni lijekovi kojih nema u Rusiji, krenuli smo u Evropu.”

“U meni se budi mržnja, zbog čega se sramim”

67-godišnja Varvara je više od mjesec dana provela pod vatrom u Mariupolju. Ona je 25. marta sa suprugom napustila grad.

“Suprug i ja smo štedjeli 40 godina da bismo u starosti imali dostojanstven život. Sada je sve izgubljeno.

25. marta su se ruski vojnici pojavili u blizini naše kuće u kojoj smo se krili. Rekli su: “Ako ne izađete za deset minuta, bacit ćemo granatu i dići ćemo vas u zrak.” Poslali su nas u crkvu. Tamo su nam uniformisani ljudi provjerili pasoše i odveli nas u selo Berdjanskoje. Žene nisu pregledane, dok su muškarcima pregledana ramena, ruke, noge i leđa.

Autobus nas je odvezao do škole u selu Bezimjanoje. Dobili smo hranu, ali smo morali spavati na podu. Ujutro nas je autobus odvezao u grad Tores gdje su nam uzeti otisci prstiju i izmjerena tijela, kopirani pasoši i provjereni telefoni.

Odveli su nas u policijsku stanicu gdje me ispitivalo nekoliko ljudi. Pitali su me za posao i mjesto stanovanja i gdje bih voljela živjeti. Rekla sam: “U Ukrajini.” Smijali su se: “Takve zemlje više neće biti.” Od drugih ljudi sam doznala da se moglo prijaviti i za život u Rusiji. Tada dobijete 10.000 rubalja. Ali navodno vam nije dozvoljeno da nakon toga deset godina napustite Rusiju.

Jedan rudar nas je vratio u Bezimjanoje, gdje je bio naš rođak. S njim smo se preko ruske granice vozili do Rostova. Tu su nas dočekali volonteri, zahvaljujući kojima smo se mogli okupati i presvući. Nastavili smo putovanje vozom do Bjelorusije da bismo se odatle vratili u Ukrajinu. Kada smo stigli u Minsk, dočekali su nas poznanici i odvezli do ukrajinske granice.

Ono što je uradila Rusija ne mogu ni razumjeti, ni oprostiti, ni zaboraviti. Prije rata sam bila lojalna Rusiji, ali sada osjećam mržnju, zbog čega me je čak i sram. U Mariupolju je umrla 88-godišnja sestra mog muža. Rekla je da čak ni Nijemci u Drugom svjetskom ratu nisu tako bombardirali grad.”