Kristić: Uskrs podsjeća da se istinska vjera očituje i u gestama solidarnosti i ljudskosti

Uoči blagdana Uskrsa, teolog, pisac, publicist, prevoditelj, aktivist u području dijaloga religija, izgradnje mira i pomirenja Alen Kristić, poručuje u razgovoru za Fenu kako Uskrs podsjeća da se istinska vjera očituje u revolucionarnim gestama solidarnosti i ljudskosti, pogotovu usred, kako je ocijenio, društva ogrezlog u neljudskost.

Mišljenja je da je istinska vjera izuzetno rijetka za razliku od pomodarske, paradne vjere, u kojoj se sve više guši naše društvo.

-Kao i u slučaju Isusa, jamac istinske vjere, bilo čije i bilo koje, nikad nije društvena moć nego isključivo rane zadobivene u bespoštednom raskrinkavanju struktura, mehanizama i aktera nepravde – zaključuje Kristić.

Kako je kazao, savez političke i religijske elite u smaknuću nevinog pravednika koji je na svakom koraku raskrinkavao njihovu korumpiranost čineći dobro, političko-religijska manipulacija gomilom koja u zanosu vazda bira ne aristokrate duha nego barabe, izdaja najbližih prijatelja u ozračju linča, nepojmljiva nijemost Boga pred brutalnošću i bahatošću Isusovih egzekutora, pitanje smisla ljudske patnje i naposljetku pitanje smisla ovakve ljudske egzistencije i postojanja ovakvog svijeta uopće, sve su to arhetipske slike, općeljudska pitanja utkana u priču o Isusovoj muci, grebeni o koje se nerijetko razbijaju strategije kapitalističke komercijalizacije i banalizacije, ali istodobno i oštrice koje ostaju zabodene u ljudsko srce.

-…Čak i onda kad i ako povjeruje u to da je Isus u uskrsno praskozorje čudesno izbavljen iz neumoljivog stiska smrti – ističe Kristić.

Govoreći o sveprisutnoj komercijalizaciji vjerskih blagdana, smatra da se fascinantna moć suvremenog neoliberalnog kapitalizma očituje u njegovoj sposobnosti da sve usisa u sebe i potom od svega načini svoj gradivni element – tržišnu robu, pa čak i samo tržište. To se zbiva ne samo s vjerskim blagdanima, nego i sa samim religijama, pa je vrlo intrigantno promišljati, kako je kazao, u kojoj je mjeri kapitalistička logika nazočna u religijama, a koliko religijska logika u kapitalizmu. Nije li i sam kapitalizam u svojoj srži, uz sve ostalo, i religijski fenomen?

Kristić pojašnjava da je dinamika Božića, premda su ta dva blagdana usko povezana, drugačija od dinamike Uskrsa, koju je neusporedivo teže komercijalizirati i banalizirati, jer je Uskrs zakriljen nimalo idiličnom pričom o Isusovoj muci.

Stava je da je Uskrs nerastavljiv od Isusove muke, te da se “ne bi smio izobličiti u pobožnjački sedativ protiv neuklonjive paradoksalnosti ljudskog života koji naš pogled jeftino odvraća od zemlje prema nebu, u sakralnu ovjeru pokornog trpljenja nepravde”.

-Naprotiv, Uskrs je poruka nade, nade bez garancija osim povjerenja u Isusa, u Isusova Boga i njegov način života, da je smisleno pobuniti se protiv nepravde i oprijeti se zlu. Čak i u onom najmračnijem trenutku noći kad se zna učiniti da se zlo zanavijek dokopalo svevlašća i da je svaki daljnji otpor uzaludan. Uskrs je vrelo vjerničke, dapače, ljudske obveze da pružajući otpor zlu danomice skidamo bližnje s križeva društvenopolitičkog i religijskog licemjerja i nepravde u društvu u kojem živimo, a ne da pobožnjački obigravamo oko križeva po crkvama. Dakle, Uskrs, zakriljen Isusovom mukom, podsjeća nas da se istinska vjera neizostavno očituje i u revolucionarnim gestama solidarnosti i ljudskosti, pogotovu usred društva ogrezlog u neljudskost. U prevratničkim gestama solidarnosti i ljudskosti izniklim iz spoznaje da se Božje dostojanstvo brani isključivo obranom dostojanstva potlačenih i isključenih, pa i po cijenu gubitka socijalnog prestiža i povlastica, pa čak i samog života – poručio je Kristić.

Podsjeća da je apostol Toma, nepravedno nazvan Nevjernim, bio u pravu što je u uskrslog Isusa povjerovao tek onda kad je dotaknuo Isusove rane. Jer, vjerovati nekom tko govori o Bogu, a na sebi, ne nosi rane zadobivene u borbi protiv nepravde, ne samo da je naivno nego je i pogubno.

Govoreći o simbolima, običajima koji se vežu za Uskrs, Kristić kaže da je to blagdan iznimno bremenit porukama, ali je zajedno s Isusovom mukom, bogat i simbolima koji preduskrsnu i uskrsnu liturgiju čine najsvečanijom i najraskošnijom.

-Ovom prigodom želim podsjetiti na tradiciju čuvanja Kristovog groba koja se njeguje i u mom vareškom zavičaju i u kojoj sam i sam kao osnovnoškolac sudjelovao s neopisivom radošću i čašću. U crkvi se obično pokraj oltara načini Isusovo grobno mjesto kraj kojeg naizmjence, po 15-tak minuta, danonoćno stražare probrani mladići u odori rimskih vojnika s uvjerljivim replikama mačeva, kaciga i kopalja od časa Isusove smrti do časa Isusova uskrsnuća. Pozornost su naročito plijenile smjene straže, ali je bez bilo kakve dileme najupečatljiviji trenutak bio kad se stražari strovale na zemlju u času kad se nakon višednevne šutnje po prvi put oglase crkvena zvona objavljujući da je Isus ustao od mrtvih – kazao je Kristić.

Govoreći o vremenu u kojem se ove godine slavi blagdan Uskrsa, vremenu u kojem još traje pandemija, vremenu ratova, krize ljudskosti i zapitanosti zašto to Bog dopušta, Kristić kaže da je pitanje o tome kako je moguće i zbog čega Bog dopušta da se zbivaju ne samo nepravde nego i katastrofe poput holokausta ili Hirošime, najteže pitanje za religijsku svijest uopće ako želi biti misleća i odgovorna. To pitanje dokraja radikalizuje upravo Isusove posljednje riječi s križa: ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’ Prigušiti taj krik, kao i krik bilo kojeg patnika, “smicalicama teološkog uma je ne samo čin nevjere, nego i čin nasilja”.

Kristić smatra da biti vjernik ili vjernica znači, uz sva teološka promišljanja, živjeti bez konačnog odgovora na to krajnje mučno pitanje, na koje u konačnici može odgovoriti isključivo sam Bog, ali i u neprestanoj solidarnosti s patnicima.

-Zbog toga će Posljednji sud neizostavno biti dijaloški proces. Proces tijekom kojeg će Bog propitivati svoja stvorenja, ali istodobno i proces tijekom kojeg će stvorenja svog Stvoritelja sučeliti s krajnje neugodnim pitanjima. Uvjeren sam da nam pomalo drugačije horizonte vjerničkog i ljudskog zrenja može naznačiti scena Isusovog praznog groba. Možda uopće nije ključno teološko pitanje postoji li Bog. Možda uopće nije tako bitno kamo je uzašao uskrsli Isus. Možda je ključno samo jedno jedino pitanje. Tko je od nas spreman stupiti na Isusovo upražnjeno mjesto. Tko je od nas spreman odvažno, uz sve rizike poput Isusa činiti revolucionarne geste solidarnosti i ljudskosti u svojoj Galileji, u svom društvenopolitičkom kontekstu, da bi se i tamo gdje živimo mogao danomice događati Bog. Da bi se i tamo gdje živimo danomice moglo ponavljati čudo Uskrsa – da bi se i u našem okruženju mogli raskidati okovi nepravde, iscjeljivati ljudski odnosi, graditi mostovi povjerenja, riječju povezivati potrgane niti univerzalnog ljudskog bratstva i sestrinstva – kaže Kristić.

Podvlači da ključno teološko pitanje nije pitanje Božje egzistencije nego pitanje Božje inzistencije, ne pitanje vjerujemo li ili ne u Božje postojanje nego činimo li ili ne činimo ono u čemu sam Bog ustrajava. A to je, uz ljubav, prije svega činjenje pravde, napor da čudo Uskrsa ne bude priča iz prošlosti, nego čudo koje se kontinuirano zbiva u tkivu našeg društva.

-Naposljetku, što ako stoljećima krivo shvaćamo Božju svemoć. Šta ako je božanska svemoć, jer radikalno poštuje ljudsku slobodu, ‘slaba’ svemoć u obličju božanskog poziva upućenog svakom čovjeku da odvažno stupi na Isusovo upražnjeno mjesto i postane božanski suradnik, božanska suradnica u božanskom nastojanju da humanizira ovaj svijet, da ga, baš kao i Isusovo izmučeno tijelo, preobrazi u svijet lišen nepravednosti, suza i propadljivosti – podvukao je Kristić u razgovoru za Fenu.

Govoreći o ulozi žena u religijskim zajednicama te ženama kao sljedbenicama u vjeri, Kristić napominje da ako zavirimo u same početke kršćanstva – slično je i u slučaju islama – ne bismo puno ili čak nimalo pogriješili kad bismo rekli da je to umnogome izvorno bio ženski pokret.

-Premda je to u ono doba bilo društveno neprihvatljivo, štoviše skandalozno, Isusa neprestano, od Galileje pa sve do Jeruzalema, kao učenice prate i žene. Da se naslutiti da su žene bile fascinirane Bogom o kojem je zborio Isus, baš kao i samim Isusom, prije svega jer su taj Bog i taj Isus bili lišeni onoga što danas nazivamo toksičnom muškošću. Naprosto, u pogledu Isusova Boga, u pogledu samog Isusa, lišenog bilo kakve pritajene ili otvorene potrebe za dominacijom, podčinjavanjem i kontrolom, žene su pronalazile neokrnjeno priznanje svog ljudskog dostojanstva, bezgraničan prostor slobode da u potpunosti bivaju i postaju ženama – istakao je teolog Alen Kristić.

Listajući izvještaje o Isusovom životu, iz scene u scenu, postaje sve razvidnije ne samo da su Isusove učenice, ali i žene općenito brže shvaćale nego i zdušnije prihvaćale Isusov nauk od njegovih učenika što ih naposljetku i jest učinilo vjernijim i odvažnijim. Kristić pojašnjava da taj skandalozan raskorak u vjeri Isusovih učenica i učenika kulminira upravo tijekom Isusove muke kad pod Isusovim križem, izuzmemo li Ivana, suštu opreku toksičnoj muškosti, ostaju samo učenice. I upravo će jedna od njih, Marija Magdalena, postati prva glasnica uskrsnuća zbog čega će je Pracrkva nazvati “apostolicom apostola“.

-I onda počinje jedna od najdramatičnijih i istodobno najzlokobnijih priča u povijesti kršćanstva, ravna najuzbudljivijem kriminalističkom romanu. Priča o tome na koji je način u prvim stoljećima kršćanstva dobrano poništena revolucija koju je Isus pokrenuo svojim načinom odnošenja prema ženama. Budući da je u prvim stoljećima kršćanstva upravo Marija Magdalena, kao ‘apostolica apostola’, bila jedno od ključnih uporišta ženskog polaganja prava na ravnopravnost u Crkvi i slijedom toga bitno uporište ženskog polaganja prava na crkveno liderstvo, muškarci na pozicijama crkvene moći činili su sve ne samo da umanje važnost Marije Magdalene nego i da je što više diskreditiraju, podmećući joj čak i to da je nekoć bila bludnica – istaknuo je Kristić.

Kako dodaje, ako bi se danas dogodilo čudo Uskrsa u samoj Crkvi, taj bi se Uskrs, taj obrat iz smrti u život, ogledao zacijelo u tome da Crkva prizna krivnju za višestoljetnu crkvenu povijest diskriminacije žena. I odmah potom u neodgodivom prepuštanju žena svim liderskim pozicijama i ulogama koje su, doduše nikad bez borbe, potpuno ravnopravno s muškarcima vršile ne samo u Pracrkvi, nego i kao učenice oko samog Isusa.

Govoreći o ulozi religija u ljudskim sukobima i međusobnim odnosima, Kristić je mišljenja da su religije vjerojatno jedan od najambivalentnijih fenomena u ljudskom svijetu.

-Ne poričući da su religije i odgovorne i suodgovorne za mnoga zla kroz ljudsku povijest, ne bismo smjeli zaboraviti da religijama izravno ili posredno dugujemo mnoga ključna civilizacijska dostignuća u svim oblastima ljudskog života. Etička baština čovječanstva kakvom raspolažemo teško bi bila zamisliva bez religija. Uostalom, sekularni koncept nedodirljivog ljudskog dostojanstva nije ništa doli sekulariziran koncept židovsko-kršćanskog diskursa o tome da smo svi jednakovrijedna Božja djeca odnosno islamskog diskursa o tome da smo svi jednakovrijedni namjesnici ili namjesnice Božje na zemlji – kazao je Kristić.

On smatra da i kad bi se ljudski napredak odvijao u borbi protiv etabliranih religijskih institucija, nerijetko se čak i tad odvijao nadahnut religijskim učenjima, vrijednostima i resursima. Naglašava da će neki čak ustvrditi da je demokracija sekularizirana verzija kršćanstva, a demokratska trodioba vlasti sekularni prijevod kršćanskog učenja o Trojstvu.

-Zbog toga je uvijek bitno precizirati što mislimo kad kažemo religije – jesu li to etablirane religijske institucije, obredi, duhovnost, učenja, simboli, mistični pokreti, o kojoj struji u pojedinoj religiji govorimo, o kojem kulturnom podneblju. Jer nije isti islam u Njemačkoj i Saudijskoj Arabiji, jer nije isto katoličanstvo u Njemačkoj i Poljskoj…Riječju, religije su, dijeleći paradoksalnost ljudskog bića, sposobne potaknuti i na najstravičnija zla i na najnesebičniju dobrotu, ali se danas svakako nalaze pred nikad hitnijim izazovom svog vlastitog Uskrsa – da konačno na nedvosmislen i složan način postanu najsnažniji pokretač humanizacije, a ne dehumanizacije suvremenog svijeta. Da je korak u tom smjeru moguć, nadu nam u naše vrijeme naročito pruža papa Franjo – podvukao je Kristić u razgovoru za Fenu.

Alen Kristić, rođen 1977. u Sarajevu je teolog, pisac, publicist, prevoditelj, aktivist u području dijaloga religija, izgradnje mira i pomirenja. Jedan od pokretača i urednika bh. i hrvatskog izdanja Međunarodnog teološkog časopisa Concilium. Uz brojne stručne članke, objavio je: Religija i moć (2009), Graditeljice mira – Društveno-politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir (2012), Tiranija religijskog – Ogledi o religijskom bezboštvu (2014), Prognani u zaborav – Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog“ (2015), Gravitacije (2017), Agonije – Teopoetika tjelesno-političkog (2018). Uskoro iz štampe izlazi i njegova nova knjiga “Religiološki ogledi” (2022). Urednik je više priručnika o svjetskom etosu i vanjski suradnik nekoliko nevladinih organizacija te jedan je od utemeljitelja i projekt menadžer Centra za mirovno obrazovanje – CMO sa sjedištem u Sarajevu.