Mučne ispovijesti s istoka Ukrajine: “Love nas po ulicama, trpaju u vozila i odvoze na ratište!”

– Prilaze muškarcima i mladićima na ulici ili ih skidaju iz javnog prijevoza i pitaju – koliko ti je godina? Zatim ih trpaju u vozila, odvoze u mobilizacijske centre i odatle na ratišta… Ljudi su prestrašeni… Mnogi muškarci se skrivaju, neki danima i sedmicama ne izlaze iz kuća i stanova, a navečer iz straha ne pale svjetla…

Tako na području Luhanske i Donjecke oblasti u stvarnosti izgleda operacija koju je ruska vojska u tome dijelu Ukrajine provela pod parolom – “Svoje ne ostavljamo”, tvrdeći da im je glavni cilj zaštititi građane od ukrajinskog terora. Kako ta “zaštita” u stvarnosti izgleda, opisuje ruski opozicioni list Novaja Gazeta, prenosi Jutarnji list.

U dijelovima istočne Ukrajine, koju je službeni Putinov režim priznao kao Lugansku Narodnu Republiku i Donjecku Narodnu Republiku, za razliku od Rusije, proglašena je opća mobilizacija svih muškaraca između 18 i 55 godina. Mnogi u Rusiji ne znaju koliko ljudi u tim oblastima živi, kako su živjeli do 2014. ni kako žive danas, kao ni što misle, navodi Novaja gazeta.

Taj list je objavio svjedočenja članova porodica čije su očeve i sinove, braću, susjede i prijatelje mobilizirali i poslali na ratišta kod Harkova, Mariupolja, Hersona… Novaja gazeta sakrila je stvarna imena svojih sagovornika kako bi ih zaštitili od odmazde, ali njihov identitet, kao i tonski zapisi njihovih ispovijesti, čuvaju se u redakciji. Donosimo najzanimljivije među njima.

Elena, koja živi u Luhanskoj oblasti u gradu koji je od 2014. na samoj crti razdvajanja, opisala je da su u prvim danima nakon ruske okupacije u februaru ove godine muškarce mobilizirali tako što su ih izvodili iz javnog prijevoza, lovili na ulicama, ili im kod kuće ili na poslu ostavljali mobilizacijske pozive. Neki su odlazili na posao skrovitim prečicama, u stalnome strahu da će ih na silu poslati na frontu.

Prve sedmice okupacije određeni je broj muškaraca koji rade u tvornicama, skladištima i ministarstvima dobio potvrdu o radnoj obavezi, ali to je bio tek manji dio. Zbog straha od mobilizacije, mnogi muškarci su se zatvorili u kuće, a kako ih se ne bi vidjelo kroz prozore, navečer ne bi palili svjetla.

“U mojoj porodici kod kuće sjedi mladić, a u istoj je situaciji još desetak njegovih prijatelja i poznanika. Već tri sedmice slušaju neprekidan zvuk paljbe. Želimo da konačno dođe mir”, ispričala je.

Sergej, student završne godine donjeckog medicinskog fakulteta ispričao je novinarki Novaje gazete da su 22. februara njemu i njegovim kolegama s godine telefonirali iz fakultetskog dekanata i rekli im kako se moraju hitno javiti u vojnu komandu, gdje će dobiti potvrdu o tome da su studenti i da su oslobođeni mobilizacije.

“Moji su prijatelji s godine otišli u vojnu komandu po potvrde još isti dan, a ja sam odlučio otići tek sljedeći dan i to me je spasilo”, ispričao je za Novaju gazetu Sergej.

“One koji su isti dan otišli po navodnu ‘potvrdu’ o oslobođenju od mobilizacije, odmah su mobilizirali i upisali kao dobrovoljce. Sumnjam da ih je naš dekanat svjesno želio obmanuti. Najvjerovatnije je to bilo djelo rektora Ignatenka Grigorija Anatoljeviča koji je zatim javno istupao na lokalnoj televiziji i tvrdio da su naši mladići – studenti dobrovoljno otišli braniti ‘republiku'”.

Na pitanje novinarke što on od tada radi, Sergej je odgovorio da se već četvrtu semicu skriva.

“Ne izlazim još od 22. februara. Prvu sedmicu su lovili, stajali su na svakom ćošku. Drugu sedmicu manje – više isto. I sad, kako mi kažu rođaci, ponovo na svakom uglu stoji policija, sve zaustavljaju, guraju u automobile i odvoze na mobilizacijske punktove.”

Sergej objašnjava šta se dogodilo s njegovim prijateljima sa studijske godine koji su otišli po “potvrde”. Prisilno su mobilizirani.

“Dok su bili ovdje u mobilizacijskom centru, dopisivali smo se. Uvjeti tamo su bili odvratni. Za neke nije bilo zimske vojne opreme pa su im dali ljetnu, moji prijatelji su spavali na betonu dok im roditelji nisu donijeli prostirke i vreće za spavanje. Uz moja tri prijatelja, tu je bilo još nekoliko stotina ljudi. Mojim se prijateljima posrećilo da su ih uputili u medicinsku četu, a mladiće koji su otišli kasnije i koje su odvukli obmanom ili zastrašivanjem, poslali su u artiljeriju i u streljaštvo… Studente medicine naprosto su rasporedili kao obične vojnike. Naravno da su im u početku rekli da će to biti samo vježbe, ali je nakon nekoliko dana postalo izvjesno da ih šalju na frontu – nekoga na Herson, nekoga na Mariupolj.”

Sergej je ispričao da se mladići ponekad, kad se nakratko domognu telefona, porodicama uspiju javiti s doslovno dvije do tri riječi – “živi smo” i to je sve. Na pitanje novinarke kakvog su njegovi kolege raspoloženja, kazao je: “A kakvog mogu biti raspoloženja ako su ih u to gurnuli obmanom. Niko nije htio dobrovoljno, poslali su ih iznudom – ljude ucjene otpuštanjem s posla, ili isključenjem sa studija, zatvorom ili globom do 200 hiljada rubalja… Kod jednog mobiliziranog mladića počelo je želučano krvarenje, ali ga četiri dana nisu nikuda poslali nego su mu govorili da čeka. Četvrti je dan počeo umirati, prebacili su ga u bolnicu, a njegovu jedinicu na drugo mjesto. Tada sam od poznanika koji rade u bolnici, u gradu u kojem je ta jedinica bila raspoređena, saznao da je kod njih jedan unovačeni mladić umro od želučanog krvarenja. Ne znam je li to taj isti, ili neki drugi mladić”.

Viktorija iz Donjecke oblasti je za Novaju gazetu ispričala da su njenog bliskog rođaka na ratište poslali temeljem mobilizacijskog poziva.

“On je običan tvornički radnik, a takve se ne pita previše. Mislili smo da će ga vratiti jer je imao dvije potvrde – jednu o njegovu zdravstvenom stanju i drugu koja potvrđuje da njeguje bolesnog čovjeka. Ništa nije pomoglo. Dan i noć nakon što je mobiliziran proveo je pod otvorenim nebom, u laganoj odjeći, na kiši, a zatim su čovjeka koji nikada nije bio u vojsci otpravili u nepoznatom pravcu. Od 10. marta se više ne javlja na telefon”.

Viktorija kaže da mukama neizvjesnosti nema kraja. “Samo se nadamo da ćemo makar dobiti vijest s tekstom: ‘Živ, zdrav. Uskoro ću kući’. Želim da se zna, rat u takozvanoj Donjeckoj Narodnoj Republici ne prestaje, i nikakve obećane zaštite zbog koje je ruska vojska došla – nema”, kazala je Viktorija novinarki Novaje gazete.

Tridesetdvogodišnja Svetlana od 2014., nakon okupacije istočnog dijela Donjecke oblasti, živi na crti razgraničenja. Naselje je do ulaska ruskih grupa na to područje 24. februara ove godine bilo pod ukrajinskom upravom. U razgovoru s novinarkom govorila je oprezno i doimala se iscrpljeno.

“Ne odnose se samo prema ljudima u Donjeckoj oblasti loše. I u Luganjskoj oblasti na ulicama love muškarce. Silom ih skupljaju. Ljudi su u strahu, boje se izaći iz kuća. Poslije 18 sati je strašno izaći na ulicu. Oni stoje po svim ulicama, presreću i direktno pitaju prolaznike – koliko ti je godina? I na mjestu kupe i trpaju u autobuse. Potpuno bezakonje”, ispričala je Svetlana novinarki Novaje gazete.