30 godina nezavisne bih
Amila Omersoftić: Referendum o nezavisnosti ne bi uspio bez Hrvata
“Mislim da politika bošnjačkih strana mora biti apsolutno promijenjena”, dodala je Omersoftić.
Uskoro se obilježava 30 godina od jednog od najvećih događaja u historiji Bosne i Hercegovine, referenduma na kojem su bh. građani odlučili da više ne žele biti dio Jugoslavije i glasali za nezavisnost Bosne i Hercegovine, javlja Anadolu Agency (AA).
Od tada do danas, Bosna i Hercegovina je prošla kroz ratna dešavanja, političke i ekonomske krize.
Brojni akteri događaja koji su prethodili proglašenju nezavisnosti BiH i danas čuvaju sjećanja na brojne događaje koji su promijenili tok historije naše domovine.
Jedna od njih je i Amila Omersoftić, koja je u vrijeme ratnih dejstava i u poslijeratnim godinama obnašala brojne važne funkcije, a među kojima je pozicija menadžera vladine uprave za izbjeglice i raseljene osobe i generalne direktorice Radiotelevizije BiH. Bila je i značajan politički akter u radu Stranke demokratske akcije (SDA).
“U doba donošenja odluke o nezavisnosti Bosne i Hercegovine bila sam član Izvršnog odbora Stranke demokratske akcije. Predsjednik Izetbegović (Alija Izetbegović) je sastavio referendumsko pitanje i onda je htio da čuje i nas, da damo svoja mišljenja. Tada sam ga upitala: ‘Predsjedniče, ko stoji iza nas, od koga ste dobili podršku?’. Svi su bili za to da se obezbijedi podrška Sjedinjenih Američkih Država (SAD). Ja sam, znajući da je njemačka diplomatija obezbijedila u Evropi nezavisnost Hrvatske, odigrala ključnu ulogu, predlagala sam da pokušamo dobiti podršku Njemačke za referendum”, prisjetila se Omersoftić.
Podrška pape i Hrvata
Kako je kazala, tadašnji predsjednik je shvatio da Bošnjaci ne mogu iznijeti referendum i da im je potrebna podrška Hrvata.
“I da tu podršku može dobiti samo od pape. Poslao je ministra vanjskih poslova Harisa Silajdžića kod pape da traži podršku za referendum. I rekao mu je, ako ga papa pita šta nudite katolicima, da kaže: ‘Isto što i nama muslimanima’. Tako je i bilo. Odluka je donesena u Parlamentu, nisam bila član Parlamenta i u tome nisam učestvovala”, ispričala je Omersoftić.
Nakon toga je sklopila ugovor s Vladom RBiH da pomogne u organizaciji referenduma i da organizuje sve poslove u vezi sa stranim posmatračima tokom referenduma.
“U to vrijeme, veliki problem je bio kako organizovati referendum u općinama u kojima su na vlasti bili Karadžićevi Srbi koji su držali i bazu i podatke o izbornim listama. Tu je ključnu ulogu odigrao ministar unutrašnjih poslova Avdo Hebib. Drugi koji je bio jako bitan je papa. Prvi dan referenduma, mali broj Hrvata je izašao na referendum, međutim, većina Hrvata se odmah nije odazvala. I tek drugi dan, na inicijativu pape, svi su Hrvati katolici izašli na referendum. Referendum u Bosni i Hercegovini ne bi uspio, ne bi ga sami Bošnjaci mogli iznijeti, da se nisu priključili. Dakle, referendum su donijeli Hrvati iz Posavine, Krajine, iz čitave centralne Bosne i jedan manji broj iz Hercegovine”, izjavila je Omersoftić za AA.
Mišljenja je da je sva odgovornost u tom trenutku bila na SDA.
“To je bila politička i teška odluka, nije je bilo lako ni donijeti”, kazala je Omersoftić.
Ona je bila zadužena za strane posmatrače koji su pratili da se referendum sprovede na transparentan način i po zakonu.
“Dobila sam grupu posmatrača iz inostranstva. Svi su bili smješteni u Holiday Innu. Oni su imali pozitivan stav da je sve bilo transparentno i dobro organizovano. Ponijeli su sliku da se radilo o dobro organizovanom referendumu. Nakon objave da je uspio referendum, sjećam se da nas je prva priznala Bugarska”, prisjetila se Omersoftić.
Barikade po Sarajevu
Nakon objave rezultata razišli su se, ona kući, a strani posmatrači u hotel.
“Dogovorili smo se da se nađemo ujutro i da ih provedem kroz grad. jer im je avion bio navečer. Ujutro mi je zvonio telefon. Zvali su me sa recepcije hotela kazavši da su svi posmatrači u foajeu, a da hotelom hodaju ljudi s puškama i maskama. Otišla sam tamo. Odmah sam zvala Hebiba i obavijestila ga o problemu, rekao mi je da ostanem s njima. Čitav dan sam provela s njima u hotelu. Predveče mi je Hebib javio da dolazi autobusom, da ih odvede na aerodrom. Rekao je da su postavljene barikade i da se već ne može prolaziti Sarajevom. Došao je, Hebib je ušao s njima i nikada neću zaboraviti pogled koji smo razmijenili. Samo sam Boga molila da se živ vrati. Narod je dobio poruku, ali heroj referenduma je bio Avdo Hebib”, zaključila je Omersoftić.
Mišljenja je da je “naš odnos prema tim promatračima, to što su vidjeli, ubzalo proces priznavanja Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama i od strane svih država”.
“Faktički, tih 50-tak posmatrača su bili svjedoci onoga šta se desilo dan nakon referenduma”, poručila je Omersoftić.
Podsjetila je na to da se Bosna i Hercegovina odmah nakon referenduma našla u ratu.
“Nismo se imali kad radovat, prešli smo iz stanja mira u rat. Dobio si novu funkciju. Negdje u zraku se osjetilo da će se nakon referenduma možda nešto desiti. Koliko god smo mislili da neće biti rata, vjerujte da smo bili dobro organizovani. Jedna od zadaća koje sam ja imala jeste da se sve motorole, koje su imali taksisti, programiraju, naprave čipovi na istu frekvenciju za slučaj rata. Bila je određena priprema da može doći do rata. Odmah smo ušli u rat, svako od nas sa novim zadacima i problemima”, istakla je Omersoftić.
Milošević i Tuđman u Karađorđevu
Događaj koji mnogi analitičari devedesetih godina prošlog vijeka na Balkanu smatraju prijelomnim za sve što je uslijedilo je sastanak predsjednika Hrvatske i Srbije Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića u Karađorđevu u proljeće 1991. Neki kažu bio je to tajni dogovor o podjeli Bosne, neki dogovoreni rat koji će uslijediti.
Omersoftić smatra da je sporazumom između Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu uništena ta fina atmosfera zajedništva koja je postojala u tom trenutku između Hrvata i muslimana u to vrijeme i velikog dijela Srba koji su bili više naklonjeni Bosni nego Karadžiću.
“Na zahtjev Tuđmana je došlo do promjene rukovodstva u HDZ-u i onda se počela primjenjivati politika iz Karađorđeva, odnosno da imamo i sukob muslimana i katolika u srednjoj Bosni i Hercegovini”, pojasnila je Omersoftić.
Mišljenja je da je nakon rata u Bosni i Hercegovini, “Alija Izetbegović bio opterećen besom koju je dao papi”.
“I da je on želio da se to i provede, u dijelu Bosne i Hercegovine on je zaista podijelio vlast s HDZ-om. Apsolutno je bio svjestan da Bosne nema bez Srba i Hrvata. Njegova politika je bila: ‘Zaboravimo šta je, ajmo zajedno, dijeleći vlast graditi’. Šta je bio problem današnje Bosne? Što u suštini, politika Tuđmana i Beograda nikada nije od odustala od podjele, cijepanja Bosne. Ona se danas najbolje vidi. Ta besa koju je Alija Izetbegović dao HDZ-u kao predstavniku, on je zloupotrijebio na način da pokušava, mimo Ustava, oduzeti politički identitet bosanskim Hrvatima koji su donijeli referendum. Problem je što u suštini politika HDZ-a nikada nije bila za Bosnu”, kazala je Omersoftić.
Promijeniti politiku
Dotakla se i trenutke političke situacije u Bosni i Hercegovini navodeći da se današnja Bosna gradi u Bosni.
“Mislim da politika bošnjačkih strana mora biti apsolutno promijenjena”, dodala je Omersoftić.
Referendum je održan 29. februara i 1. marta, a za nezavisnost je glasalo 2.073.568 glasača. Od ukupnog broja onih koji su se odazvali na referendum – 99,7 posto bilo je za nezavisnost, a 0,3 posto protiv.
Referendumsko pitanje glasilo je: Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?
Mjesec dana nakon referenduma uslijedila je agresija na Bosnu i Hercegovinu.