Oficir kao kandidat za predsjednika Srbije: Jedan za sve laži

Ako bi se samo fascinacija zlom vagala u procjenama izgleda predsjedničkih kandidata u Srbiji, nema sumnje u to da bi rejting penzionisanog generala Zdravka Ponoša dosezao do drugog kruga; nije, poput Aleksandra Vučića, bio u poziciji – na stranu potkupljivanje birača redovitim i vanrednim novčanim injekcijama – da omogući bezglavo, sumanuto veličanje zlikovaca u medijima, te je utoliko uskraćen za mogućnost da bude veći Srbin nego aktuelni predsjednik, piše Bojan Tončić za Al Jazeera Balkans.

Kandidat je koalicije stranaka koje zvanično priznaju presude Haškog tribunala, pa i onu kojom se Ratko Mladić oglašava krivim za genocid, ali, eto, nijedna od njih, pa ni najjača koju predvodi Dragan Đilas, ne bi baš da se razmeće tim aspektom vlastitih proklamacija – nije to kurentna roba na konfuznom tržištu političkih ideja, radije bi svi političari koji se lažno predstavljaju za proevropske, da ispale rafal o tome kako treba gledati u budućnost. Priznanje genocida i istinski progon ratnih zločinaca dođe im kao neki suvišni teret koji sprječava bolju budućnost, njihov je recept za pobjedu prizemno kokošarsko podilaženje teško kontaminiranim mozgovima zaokruživača – sve dok Ovog smijenimo, pa ćemo poslije sve ti zaostalo da rješavamo. A to zaostalo je, zapravo suština, nema ni koraka napred bez suočenja sa dominantnom ideologijom koja favorizuje ideju o bezgrešnosti Srba koji vode isključivo odbrambene ratove, dok svijet pokušava da im nametne breme kolektivne krivice.

Zdravko će Ponoš, nekadašnji načelnik Generalštaba Vojske Srbije, krajem prošle sedmice na Televiziji N1, dostojno odbraniti opozicionu praksu već viđenog, nevladinog zataškavanja zločina.

Ostaje neriješena dilema – čast onima koji su Ponoša nepogrješivo procijenili – da li ta osoba istinski vjeruje u ono što govori, ili je tek pojavni oblik nepobjedivog, hodajućeg nacionalizma koji podrazumijeva bestidne laži. U svakom slučaju, njegovo je svjedočenje bilo dragocjeno za procjenu stepena poodmaklog gangrenoznog raspadanja dijelova biračkog tijela.

Bilo je teško slušati čizmašku eksplikaciju srpske nevinosti, sa svim krivotvorenjima, u kojima su sporadične istinite tvrdnje bile tek ornamentalni detalji teške dijagnoze. “Jedan za sve” bješe davnih devedesetih predizborni slogan neuspjelog predsjedničkog aspiranta (Vuk Drašković) – evo prilike da se s razlogom ponovi.

Časna djela zlikovaca

Zagrijavanje bješe, onako, blaga priprema za frontalni udar, garnirana lažima i falsifikatima, pomenutim podilaženjem nadasve nepoštenom i neodgovornom, nacionalno teško frustriranom, biračkom tijelu, uz ozbiljne militantne laži, karakteristične za neprekinuti rat.

“Mnogi od heroja koji su uradili časna djela imaju taj oreol heroja u srpskom narodu, ako govorimo prekodrinski. Neki od njih su učinili časna djela, neki su odgovarali zato što su pod njihovom komandom učinjeni neki zločini. Često puta oni su tragične ličnosti, kombinacija i heroja i čovjeka koji je odgovoran za zločine. Nije se bitka vodila nijedna u Njegoševoj ulici, u kafićima se ne ratuje. Ovi koji crtaju murale, bolje neka se vrate u svoje kafiće. A oni to i ne crtaju zato što su se oni sjetili toga, nego zato što ih je neko pustio na ulice. Na kraju krajeva, mi imamo vlast koja ne rješava nijedan realan problem. Oni rješavaju samo probleme koje su oni stvorili. Oni crtaju te murale, oni onda pokušavaju da to riješe”, izusti general.

“Časna djela”, “heroji”, “neki zločini” – izgovara Ponoš uvjeren (ipak) da je presudio pošteno, onako patriotski, s punim razumijevanjem za kolege koje su se našle na bojnom polju. Kontamo da je ovo priprema za priču o Ratku Mladiću. Zlikovcu čiji je mural na fasadi zgrade u Njegoševoj ulici (iste zgrade na kojoj je osvanuo – valjda zbog kontinuiteta sa zločinima u istočnoj Bosni – portret kama zapovjednika četničkih formacija Dragoljuba Draže Mihajlovića), brljotina koju Aleksandar Vučić neće da ukloni, naprotiv.

Zlikovčeva tragična figura

Ali, dođe kraj i eufemizmima, desetercima, budalasanju, pita novinar jednostavno, Je li Ratko Mladića za Vas, gospodine Ponoš, ratni zločinac ili heroj?.

U jednom razgovoru sa studentima s početka devedesetih Slobodan Milošević kazao je kako se “ne slaže s pitanjem”; mogao je to, s obzirom na priču koju će nam ispričati da izgovori i general Ponoš.

Bijaše tu malo patosa, nježnosti prema zlikovcu kakvu je u javnim nastupima ispoljavala valjda jedino njegova biografkinja Ljiljana Bulatović, zločinačkih falsifikata, patetike koja nagoni na povraćanje. Ponoš je vidio Mladića, uživo, djelovao mu je, izgleda, k'o Mick Jagger, fakat, izgleda da ga je u velikoj mjeri učvrstio u nakani da se bavi vojničkim poslom u vidu zanata.

“Ratko Mladić je jedna tragična ličnost. Ja sam imao priliku da Ratka Mladića upoznam na početku rata u Kninu, čovjek koji je meni imponovao kao oficirčina. On je ideološki tada bio komunista, ali to nije važno, takva je bila vojska. On je radio briljantne stvari u Bosni i Hercegovini. Snage pod njegovom komandom uradile su i neke brutalne zločine. Za te zločine odgovarao je on, odgovarali su neki pojedinci. Ali zato ne treba da odgovara ni cijela generacija, ni cijeli narod, zločini su takvi da uvijek neko personalno odgovara za to”, progovara Ponoš.

Pod “briljantnim stvarima”, sva je prilika, podrazumijeva “Raspameti!” uništavanje Sarajeva i ubijanje civila, “navođenje” artiljerije po principu “Tuci Velešiće, nema mnogo Srba tamo!”, ili “Da im razvučemo pamet njihovu!”. Ali je, stiče se utisak, Ponoš umišljajno pokušao da Mladićevu realizaciju genocida pripiše “snagama koje su bile pod njegovom kontrolom”. Patriotski, istina na način dominantan u srbijanskom diskursu, ukratko, lagati uprkos činjenicama, čak i protiv nesporne rečenice “Uoči još jednoga velikoga praznika srpskoga poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. I, napokon, došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, osvetimo Turcima na ovom prostoru”.

A oni nama

I tu se obično dođe do karakteristično kretenoidne zamjene teza, po principu “a šta su oni nama radili”; Ponoš će, naravno, podsjetiti na to da “ima mnogo zločina nad srpskim narodom za koje niko nikad nije odgovarao”.

“Ja svakako nisam predsjednik zemlje koji će dozvoliti da prva stvar koja se očekuje od studenta iz Beograda, iz Banjaluke poslije dobar dan ja se zovem tako i tako, pa ako je nekom važno i Srbin, da odgovara pa kako se zove taj nesumnjivi zločin u genocidu. To je kao ono odričeš li se sotone. Pa, šta to treba da znači! Jel treba da gradimo našu budućnost na tome ili na dobrim primjerima. Dobri primjeri su i tragični primeri. Majke koje izgubile po tri sina, a ima takvih na obje strane. Jel to treba nekom dalje, predsjednik Srbije Tadić otišao je, poklonio se žrtvama Srebrenice. Vučić je pokušao, to nije najsretnije završilo”, malo je konfuzan (do bola) general-kandidat.

Izgovorio je i jednu istinu, valjda je umislio (“Ja svakako nisam predsjednik zemlje…”), ali je poučio gledateljstvo da gleda unapred. Onda još malo konfuzije, na pitanje da li bi išao u Potočare, teška je dijagnoza, idemo oprezno: “Išao bih u Potočare. Išao bih i u Kravice. Ali bih očekivao da i politički lideri drugih naroda u BiH dođu u Kravice. Jedino se to tako riješi. Ne može se entitet RS tretirati kao entitet nastao na zločinima. On je nastao na pravednoj borbi srpskog naroda. Da se stvori konačno krov, poslije više vijekova. Kroz svašta su prošli. Genocid je, na kraju krajeva – jedna od tipičnih pet crtica koje objašnjavaju šta je genocid – ta historijska zla sudbina našeg naroda, da je prošao kroz proces janičanjenja, da su im djeca odvođena… To je genocid. Ništa nam dobro neće donijeti insistiranje na kopanju po prošlosti. Pa, gdje su posle 25 godina od tog rata Francuska i Njemačka, da su kopale po prošlosti gdje bi stigli.”

Sad još opreznije, čovjek deluje uzdrmano. U pomenutom selu je na Badnji dan 1993. ubijeno 35 vojnika i 11 civila (podaci Istraživačko-dokumentacijskog centra), Srba. Što je nesporno, kao i ubistva Srba u Zalazju, Bratuncu, Milićima. Možda Ponoš i ne zna, ali, u Beogradu je u toku postupak protiv osmorice direktnih počinilaca ubistva 1313 Bošnjaka; ročišta se odlažu, ne zna se kada će postupak okarakterisan kao ratni zločin, ali ne i genocid, biti okončan.

Agresija i komentari

A ovih “tipičnih pet crtica koje objašnjavaju šta je genocid” djeluje kao besmisleni sklop osobe koja ne zna šta govori. Odakle mu to, ko je “crtice” nacrtao, ko se s janjičarima tuk'o, Mladić, valjda, šta li je u toj konfuziji presudno, mitologija, deseterci, čuda neka.

A entitet Republika Srpska, trebalo bi da zna general, svakako nije nastao na pravednoj borbi srpskog naroda, već je posljedica, između ostalog, agresije vojske u kojoj je služio. “Krov” je u ovom kontekstu drugačiji naziv za velikosrpski projekat; jer, kroz svašta su Srbi prošli, valja zato što nisu imali taj krov. Nisu imali, kazao bi Dobrica Ćosić, “preskupu, ali jedinu političku i ratnu pobjedu srpskog naroda u drugoj polovini XX vijeka”.

I još malo o agresiji Srbije na BiH, kazat će general, odgovarajući na podsjećanje da ga tabloidi napadaju zbog navodnog desetkovanja specijalnih snaga: “Sedamdeset druga nije ni postojala u vrijeme JNA, kad je bila ta velika vojska. Ona je napravljena 1992. godine. Kasnije je napravljen i Korpus specijalnih snaga koji je učestvovao u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, bar ovdje u obodu”.

Ovo je očita laž, decembra 1993. 72. specijalna brigada kojom je komandovao Milorad Stupar učestvovala je operaciji “Pancir 2” koju su osmislili Ratko Mladić i Momčilo Perišić. Popila je vaspitnu porciju od Prve motorizovane brigade Armije BiH i nije mogla da osvoji teritorije Kobilje glave, Hotonja, Ugorskog, Barice. Sve se, dakle, desilo u sprječavanju te jedinice da se primakne Sarajevu, što, priznat će i Ponoš, nije bilo “u obodu”.

I bješe toga još, a predizborna kampanja tek je počela. Valja očekivati mnogo laži o ratovima Srbije, eno Božidar Đelić, penzionisani general major, komandant zloglasne 549. motorizovane brigade, kojoj se pripisuju ubistva više desetina albanskih civila marta 1999 na Kosovu, proglašen za nosioca poslaničke liste Demokratske stranke Srbije (koja se vezuje za Vojislava Koštunicu). Naprednjaci još nisu objavili sva imena sa liste.