Abdulah Sidran: Pišem što moram i pišem kad moram

Abdulah Sidran (72), iako duboko zagazio u penzionerske dane, i dalje piše zavidnim intenzitetom. U tome ga ne sprečavaju ni tri bajpasa, dva karcinoma, dijabetes i, kako on sam kaže, bolesno desno oko, na koje praktično i ne vidi.

“Ujutro kad ustanem, prvo čitam Facebook. I suprugu sam zarazio ovom mrežom (smijeh). Ne bih grdio Facebook, još sam u fazi u kojoj ocjenjujem da je osamdeset posto od njega koristi, a dvadeset posto onoga što škodi i što nije dobro. S liste prijatelja vrlo brzo brišem one koji mi svaki drugi dan pokazuju novu šminku, frizuru, garderobu. Trebalo bi napraviti neki poseban kanal samo za objavljivanje takvog sadržaja. Uživam gledati humorističke klipove, a od svega mi je najdraže, i žalio bih da sam umro a da nisam vidio one klipove koji pokazuju prirodnost ljubavi i normalnog odnosa između drukčijih rasa, kada vuk spašava vrapca, mačka ribu, ili kako lavica, koja je krenula da ga pojede, pa u njoj proradio majčinski instinkt, počne lizati lane i štititi ga od drugih lavova”, kazao je Sidran u intervjuu za magazin Azra.

Sidran danas živi od svoje, kako kaže, “bijedne penzije” i od “onoga što se plaća”…

“Sa svoje 72 godine imam tako bijednu penziju da od nje ne mogu platiti ni petinu režija. Prema tome, moram raditi da bih zaradio još deset svojih penzija, da bih imao dvije potrošačke korpe. Umio sam svašta raditi, od reklama, kataloga, monografija…, sve su to poslovi koji traže vrijeme i koncentraciju, ali koji nisu preteški, međutim, i njih je sve manje. I praktično, moj glavni zadatak je borba za preživljavanje. Pisanje je nešto što mi je posljednje na umu kao stvar vlastitog izbora. Pišem zato što moram i pišem onda kad moram.”