Nauka dokazala: Zagrljaji posljedica iskustava najranijeg djetinjstva

Američki naučnici su pokušali stručno objasniti što to kod nekih ljudi izaziva zazor od fizičkog dodira, tvrdeći kako je u većini slučajeva uzrok u odgoju i kako nesklonost nekih odraslih ljudi zagrljajima u većini slučajeva dolazi iz djetinjstva.

Profesorica Suzanne Degges White sa Sveučilišta Northern Illinois, rekla je nešto što je na tom tragu.

“Sklonost fizičkom dodiru, bez obzira je li u pitanju zagrljaj, milovanje po glavi ili ramenima, ili pak rukovanje često je posljedica iskustava koje netko nosi iz najranijeg djetinjstva”, rekla je profesorica Degges.

Studija provedena 2012. godine pokazuje kako su osobe koje su odrasle s roditeljima koji su ih grlili i mazili, nastavile s tom praksom.

Veća je vjerojatnost kako su isti obrazac ponašanja primjenjivale poslije kod vlastite djece. Rezultati studije ukazuju kako su “zagrljaji bitan dio emocionalnog odgoja djeteta”.

Degges White također iznosi i još jednu, kontradiktornu, mogućnost koju također nosi djetinjstvo bez čestih zagrljaja. Naime, kod nekih ljudi to kasnije ima suprotan efekt.

“Nedovoljno grljena djeca kasnije često vape za fizičkim kontaktom”, pojašnjava naučnica, prenosi geek.hr.

U prilog teoriji velikog utjecaja djetinjstva govori i psihologinja Darcia Narvaez s Notre Dame sveučilišta. Ona objašnjava da su istraživanja pokazala kako i nedovoljno razvijen živac vagus može uzrokovati smanjenu sposobnost za intimnost i suosjećanje ili nedovoljno otpuštanje hormona oksitocina koji pomaže da se stvore bliske veze među ljudima. I ne samo među ljudima.

Naučnici su složni s mišlju da se ne trebaju zanemariti ni kulturološki elementi kad je posrijedi pitanje fizičkog dodira i grljenja među ljudima. Kao primjer se navode stanovnici Sjeverne Amerike i Velike Britanije koji se, po podacima iz 2010. grle ipak malo rjeđe od stanovnika Francuske ili Portorika.

Degges White smatra i da je u redu izbjegavati grljenje s nepoznatim ljudima.